U Circolu se u utorak, 18. lipnja, tražila stolica više za jedan od najboljih koncerata klasične glazbe u Rijeci u posljednje vrijeme, Glasovi Europe. Vrlo talentirani mladi glazbenici nastupili su pod dirigentskom palicom sjajne Nike Kožar izvodeći djela koja su publiku odvela u Dansku, Švedsku, Njemačku, Rusiju, Azerbajdžan, Francusku, Hrvatsku, Mađarsku, Španjolsku, Poljsku i Sovačku.
Klasična glazba danas nije popularna kao nekada, a tome velikim dijelom doprinosi repertoar na kojemu se nalaze najpoznatiji skladatelji poput Beethovena, Mozarta, Chopina, Schubera i sl. koji ne samo da ne privlače novu publiku, već dosađuju starijoj publici. Ovaj koncert je savršeni primjer djelovanja glazbenika koji se obraćaju svima, koji nude nove repertoare stavljajući pritom čak i poznate skladbe u novo ruho. Paolo Marzocchi, Andrea Badiali, Fabijan Košćak te Ivan Makar su četiri suvremena skladatelja čija su djela Riječani čuli prvi put. Više o projektu rekla je Nika Kožar, Riječanka koja je 2019. godine diplomirala pjevanje u Trstu s najvišim ocjenama i pohvalom komisije, a danas (od 2020.godine) studira orkestralno dirigiranje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi profesora Mladena Tarbuka.
Kako je nastala ova ideja? Suradnja između Hrvatske i Italije?
Začetnik ovog projekta je pijanist i kompozitor, ujedno i profesor na Konzervatoriju u Ravenni, Paolo Marzocchi. Projekt je nastao kao suradnja između Muzičke akademije u Zagrebu i Konzervatorija u Ravenni. Profesor Marzocchi je zatražio mlade kompozitore s Muzičke akademije u Zagrebu i Konzervatorija u Ravenni da napišu aranžmane hrvatskih narodnih pjesama, dok je on sam napravio orkestracije Beethovenovih i Bartókovih djela, te uklopio makedonske i albanske narodne napjeve u vlastita originalna djela. Umjetnički voditelj projekta bili su on i profesorice s Muzičke akademije, prof. Julia Gubajdulina i prof. Martina Gojčeta Silić, koje su odabrale glazbenike s Muzičke akademije koji će sudjelovati u projektu i sudjelovale u probama i umjetničkom procesu kao mentori. Ideja je bila spojiti nešto staro i nešto novo, kompozitorske velikane iz prošlih stoljeća poput Berija, Bartóka i Beethovena, te suvremene kompozitore, a kojima je zajednička točka ljubav prema narodnim napjevima. Tim odabirom također razbijamo ideje publike da je suvremena klasična glazba nešto „neugodno” za slušanje ili nerazumljivo. Živući kompozitori i dalje pišu prekrasna djela vrijedna naše pažnje, iako možda nisu pisana u stilu bečke klasike. Također, ukazujemo na to koliko sličnosti zapravo postoji u narodnim napjevima iz raznih zemalja, i time skrećemo pažnju na sličnosti u različitim folklorima i podsjećamo da smo prvenstveno ljudi slični jedni drugima, a tek zatim pripadnici različitih nacija, različitih vjeroispovijesti i političkih stajališta.
Možete li reći nešto više o Vašem muzičkom putovanju?
Rođena sam u Rijeci, gdje sam pohađala Glazbenu školu Ivana Matetića Ronjgova, tu je počelo moje glazbeno obrazovanje. Trenutno sam studentica 4. godine orkestralnog dirigiranja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, no završila sam prije toga studij opernog pjevanja u Trstu. Ovaj koncert mi je mnogo značio jer sam imala priliku kombinirati svoje dvije profesije, dirigiranje i pjevanje, na način na koji to na regularnom studiju obično nemam. Volim rad s pjevačima jer sam i sama pjevačica, te sam zaista uživala vodeći višesatne probe nakon kojih smo svi bili umorni, ali zadovoljni. Volim klasičnu glazbenu tradiciju, ali uvijek sam za inovaciju i pogotovo za izvođenje živućih skladatelja, tako da je ovaj projekt pogodio odgovarao zapravo svim mojim afinitetima. Ovaj koncert je trebao biti održan jednom na Muzičkoj akademiji u ožujku, no meni je bio tako srcu drag da sam se potrudila u suradnji sa Zajednicom Talijana organizirati ponovnu izvedbu. Nadam se da će u mojoj budućnosti biti još ovakvih inovativnih projekata!
Možemo li ovaj koncert čuti još koji put?
Voljeli bismo izvesti ovaj program ponovno, ali organizacija tako velikog projekta koji uključuje toliki broj ljudi koji sudjeluju isključivo na dobrovoljnoj bazi uz sve svoje ostale profesionalne i studijske obveze nije lak zadatak. Pa ipak, nadamo se da ćemo ponovno publici predstaviti ovaj program, možda čak i van granica Republike Hrvatske!
Koliko je danas teško osmisliti inovativni program koji će privući publiku?
To je jedno široko pitanje, koje ulazi u pitanja edukacije o klasičnoj glazbi, promidžbe, predstavljanja nečeg što se doima elitistički, a možda to i neku ruku i jest, široj publici. Ono što mogu reći jest da je jedna od ideja vodilja ovog koncerta ta o dostupnosti glazbe svima, što je u samom duhu folklora i narodnih napjeva; to je glazba naroda, glazba svakodnevice, ali koja može itekako biti kompleksna i teška za izvođenje, pogotovo u ovakvom izdanju. Zajednica Talijana, kao i mi, smo se potrudili smo se oko promidžbe ovog koncerta, i smatramo da je naš program atraktivan jer sadrži glazbu koja je ljudima već „u uhu” i kombinira ju s elementima klasične glazbe, na taj način spajajući staro i novo na više načina. Teško je reći formulu za stvaranje dobrog programa, ali ovo je naš način na koji smo pokušali stvoriti nešto dostupno svima.
Dirigiranje je zanimanje u kojem prevladavaju muškarci. Osjećate li ponekad dodatni pritisak zbog toga? Zbog mladosti?
Mislim da sve ovisi o sredini u kojoj se čovjek nalazi. Često me ljudi pitaju kako je to biti žena dirigent i nikad ne znam kako odgovoriti. Imam dojam da bih trebala govoriti za sve žene u struci, a to niti bih htjela, niti mogu. Mogu govoriti samo za sebe, bazirano na vlastitim iskustvima. Ne mogu se izvaditi iz vlastite kože, tako da ne mogu sa sigurnošću reći bi li moje iskustvo bilo drugačije da sam muško. Dirigiranje je generalno profesija u kojoj se teško probiti. Ne volim naglašavanje razlike između muških i ženskih dirigenata, jer smatram da moja „ženskost” ne utječe na moje umjetničke sposobnosti. Pa ipak, kao što sam već rekla, ne možemo se izvaditi iz vlastite kože i naše iskustvo svijeta, pa posljedično tome i to tko smo kao ljudi, jest donekle uvjetovano našim spolom. Također smo obojani i tuđom percepcijom. Ljudi, bar u našem društvu, instinktivno ne vide ženu kao vođu. Rekla bih da, ne iz zle namjere, možda na prvu nekako više vjeruju muškarcu. Ja to ne smatram nečime čime bih se trebala zamarati, jer ljudi imaju pravo na svoja mišljenja i doživljaje. Moj je posao da što bolje odradim ono što se od mene očekuje i da to bude nešto što govori za sebe, neovisno o mom spolu. Moram reći da sam uglavnom imala pozitivna iskustva s ansamblima, i da kad bih odradila dobar posao, obično bi to bilo popraćeno pozitivnim reakcijama. Mislim da je kod dirigenata i dob ta koja igra ulogu, u smislu da će ljudi više vjerovati nekome s više iskustva, što je po meni prirodno i razumljivo i riješit će se samo po sebi prolaskom vremena i radom, pa me to ne brine. Trudim se ne razmišljati previše o tome je li mi teže zbog toga što sam žena, jer na kraju dana smatram se pragmatičnom osobom i znam da je jedino što mogu i trebam živjeti i raditi svoj posao onako kako mislim da je ispravno, kao osoba koja voli to što radi.
Kako biste opisali svoj stil dirigiranja? Postoje li neki trendovi, neka nova razmišljanja o interpretaciji?
Najiskrenije, mislim da mi fali iskustva da bih imala neki vrlo specifičan stil. Ono što zasad radim, a da ne radi puno ljudi u svijetu, jest da povremeno istovremeno i dirigiram i pjevam, kao na ovom našem projektu, tako da je to jedna moja posebnost.
Možete li podijeliti neku nezaboravnu anegdotu ili trenutak s probe ili koncerta?
Nažalost, probe najčešće nisu ispunjene filmskim momentima, već najčešće žurenjem da se sve stigne u zadanom vremenu kojeg je uvijek premalo i povremenim internim šalama koje su smiješne samo nama koji u tom trenutku zajedno sudjelujemo u nečemu. Ono što uvijek volim je osjećaj povezanosti s ljudima s kojima sam surađivala kad smo zajedno uspjeli napraviti nešto lijepo. Također, moram reći da mi je dirigirati i pjevati istovremeno uvijek divno iskustvo, i nešto za što nemam uvijek priliku pa mi je svako takvo iskustvo na neki način nezaboravno.
Vjerujem da će ovaj članak čitati i srednjoškolci koji razmišljaju o odabiru fakulteta. Na koncertu smo vidjeli sjajne glazbenike, no je li moguće da će svi oni živjeti kao solisti? Koja je realna sudbina akademskog glazbenika?
Naravno da nije moguće da će svi živjeti kao solisti, ali isto tako biti solist nije jedini recept za uspješnu i sretnu karijeru. Svirati u orkestru je zahtjevan i težak posao koji ima veliku težinu, i mislim da to treba cijeniti. Isto vrijedi za pjevanje u zboru. A sudbina akademskog glazbenika je onakva kakvu si sam stvori, barem je to moj dojam. Ne živimo u društvu gdje itko ikome išta garantira, a kamoli zaposlenje — to garantiraju jedino na najuspješnijim svjetskim akademijama poput npr. Juliarda i RCM-a, i to je tako ne samo kod nas nego i u svijetu. Čovjek u današnjem društvu mora biti inventivan i snalažljiv, znati iskoristiti svoje jake strane, biti proaktivan. Dobro je pretpostaviti da Vam nitko neće kucati na vrata, nego da ćete vi morati biti ti koji kucate. No, ako kucate, moglo bi vam se otvoriti puno lijepih prilika, tako da ne treba biti obeshrabren. No neću lagati, mislim da za ovaj posao čovjek mora naučiti ne uzimati stvari k srcu, te se definitivno mora boriti za svoje mjesto pod suncem.
Bilo bi nepošteno završiti priču o ovako posebnom koncertu bez navođenja i drugih imena, stoga ne preostaje ništa nego da se ispišu sva imena i prezimena glazbenika koja ćemo sigurno susresti jednom u budućnosti u programskim knjižicama. Ana Kovačev, Lucija Bošković, Marija Lalović, Ema Ramljak, Nina Šeparović, Jesús Arias Lazcano, Olena Antošina, Jana Palac, Teo Devčić, Tin Reba, Vid Krpan, Karlo Filipec, Jan Plevko, Ema Jančetić, Isabella Roxas Đuka, Mihaela Sušić, Patrik Palić, Nada Tomica Klišanin, Valentina Đuka, Paolo Marzocchi, Darija Gazdek, Mia Raguž, Marija Zholkevska, Danijel Vukelja, Lovre Gujinović, Lucija Klarić.
Istaknuta i ostale fotografije: Sanja Prodan
