Razgovor s Igorom Bezinovićem uvijek je zadovoljstvo, jer se uz njega povijest i suvremenost isprepliću na neočekivane načine. Njegov novi film Fiume o morte! vodi nas u Rijeku 1919. godine, u vrijeme kada je grad zauzeo ekscentrik Gabriele D’Annunzio.
Film je već privukao pažnju publike i kritike – uvršten je u natjecateljski program prestižnog festivala u Rotterdamu, što je veliko priznanje i za Igora i za hrvatsku kinematografiju. Nakon što sam imala privilegiju pogledati film, bila sam puna dojmova i znatiželjna saznati više o Igorovoj inspiraciji, procesu stvaranja i promišljanjima o ulozi filma u reinterpretaciji povijesnih događaja.
Upoznali smo se 2014.
Tako nešto, da. Na Refineriju.
Prije 10 godina. Znači, godinu dana nakon što si počeo raditi na Kratkom izletu.
Kratki izlet sam snimao 2015. i taj film je izašao 2017.
Da, poslao si mi ga. Pogledala sam ga u Los Angelesu prije nego li je igrao u Puli. Nego, ne sjećam se točnog trenutka, a znam da si mi rekao ili da imaš ideju o snimanju filma o Gabrieleu D’Annunziu ili da si počeo pisati… Tek je bilo u ideji.
Ja mislim da sam ja 2015. na HAVC-ov natječaj za razvoj scenarija bio to prijavio kao neku inicijalnu ideju, u smislu da bi se time volio baviti. Raspisao sam malo tu povijesnu situaciju i prijavio to na HAVC i dobio sam lovu od HAVC-a za razvoj scenarija dugometražnog dokumentarnog filma. To je bilo 2015. I onda će film imati premijeru 2025.
10 godina je u igri. Velik zalogaj. Zašto je uzelo tako puno vremena?
Pa kad vidite film ćete vidjeti zašto je uzelo toliko puno vremena (smijeh). Cijeli film je kompliciran na produkcijskoj razini i bio je jako skup. Jako je puno ljudi involvirano. Tri su države uključene. Hrvatska, Italija i Slovenija s umjetnicima iz svih područja koji su sudjelovali u stvaranju filma. Politički je bilo užasno komplicirano da si ja uopće u glavi razjasnim što realno o tom događaju mislim, da pročitam sve knjige koje mislim da moram pročitati da bi se osjećao uopće kompetentno pričati o ovoj temi, da odem u arhive za koje mislim da su potrebni da bi se o toj temi moglo pričati. Užasno puno ljudi je toj temi pristupalo na površan način, bez da su čitali izvore s talijanske i s hrvatske strane, koji su prepričavali neka opća mjesta za koje su se mediji ulovili, a ja sam imao potrebu napraviti nešto što će u isto vrijeme biti moje, što će biti riječki i što će biti znanstveno utemeljeno.
To je to. Gotov je intervju (smijeh).
Mogu ti ispričati što je bilo u tih 10 godina.
Ajde.
Znači 2015. sam dobio lovu za razvoj scenarija. Onda se 2017. u Rijeci postavljao kip dvoglavog orla na gradsku uru i tad je bilo prvo snimanje. To je bio neki početak, iako ta scena nije u filmu. Tu smo imali prve kadrove. U sklopu pretprodukcije, razvoja projekta, snimali smo 2018. neofašistički marš stranke Case Pound u Trstu koji se dogodio na obljetnicu kraja Prvog svjetskog rata. Onda smo…
Jesi li od početka imao istu ekipu? Ekipu koja je ostala uz tebe tih 10 godina.
Na snimanju Case Pound u Trstu bili su snimatelj Gregor Božič i snimateljica zvuka Ana Jurčić. Ana i Gregor su do danas ostali u projektu. Ali na snimanju postavljanja orla na gradsku uru još nije bio Gregor. Tu su bila tri druga snimatelja. Imali smo tada tri kamere. Jedna je bila tu dolje među ljudima koji su čekali da se orao postavi, druga je bila na riječkom neboderu, a treća kamera je bila kod pravoslavne crkve. Zapravo četiri kamere! Četvrta je bila na vrhu robne kuće Korzo. I na kraju taj materijal nije ušao u film. To je možda važno da ljudi shvate koliko se zapravo energije i operativnih stvari mora izorganizirati, a koji na kraju niti ne uđu u završni proizvod. Godine 2019. smo bili primljeni na jednu radionicu koja se zove Ekran+ u Varšavi. Na toj radionici dobiješ priliku snimati s poljskim filmašima i poljskim glumcima i statistima na sceni kao probu za ono što planiraš snimati u svom filmu. Tamo sam snimio dvije scene kojima sam testirao neke režijske postupke i gdje sam zapravo osmislio filmski stil filma. Rekonstrukcije fotki, recimo. Tu sam s poljskim statistima shvatio da je rekonstrukcija fotografija nešto što je ljudima načelno zabavno i u čemu vole sudjelovati. Vidio sam da je to Poljacima bilo zabavno raditi pa sam pomislio, ako je Poljacima to toliko zabavno, sigurno će i Riječanima, na autentičnim lokacijama gdje su te fotografije bile snimljene, biti zabavno to raditi. I zbilja je bilo.
Da, dok sam gledala “Fiume o morte” sam se pitala kako si znao odakle početi. Što je bila polazišna točka? I palo mi je na pamet da je to o čemu govoriš morala biti polazišna točka za realizaciju.
To je jedna od polazišnih točki. Ja sam znao od početka da želim napraviti kronologiju. To je nekakav najštreberskiji postupak, u umjetnosti bi trebalo izbjegavati klišeje, ali kronologija je nešto što sam imao ogromnu potrebu napraviti jer sam generalno bio iziritiran količinom mitova o D’Annunziu koji su svi stavljani izvan konteksta. Meni je bilo bitno sve stvari koje znam o D’Annunziu staviti u kronološki redoslijed, da sam sa sobom najprije razumijem što se događalo prije, a što poslije i da sam sebi pokušam objasniti što se točno dogodilo. Sve je to neobično i zabavno čitati, ali nisam uspijevao objasniti što je to. To mi je, znači, bila jedna stvar. Kronologija. Drugo što sam znao je da želim raditi s Riječankama i Riječanima i treće što sam znao je da želim cijeli film bazirati na arhivima. To su tri uporišne točke za koje sam znao od 2019. Godine 2020. je došla korona. Taman smo trebali početi snimati. Čak smo i snimili jednu scenu na Riječkom karnevalu koja na kraju isto nije završila u filmu.
Vidjela sam vas kad ste to radili. Vidjela sam vas kako trčite s kamerom i mikrofonima.
Da. Toga isto na kraju nema u filmu. I onda, tek kad je završila korona, tijekom 2021. i 2022. smo snimali film. Kroz 2023. i prvu polovicu ove godine smo ga montirali.
U biti je, od početka snimanja do finalnog proizvoda, film zapravo brzo bio gotov.
Dvije i pol godine. Taj proces inkubacije, skupljanja informacija, obrazovanja, obilaženja arhiva, upoznavanja povjesničara, to je potrajalo. Jako sam sretan s činjenicom da sam radeći na jednom filmu upoznao masu izvrsnih povjesničara koji jako zdravo i nesenzacionalistički pišu o tim događajima. Bilo bi mi drago da ih spomenem. U Italiji je glavni konzultant bio Federico Carlo Simonelli, a u Hrvatskoj Ivan Jeličić, a pomagali su mi po putu i Tea Perinić, Ervin Dubrović, Mladen Urem, Marko Medved, Natka Badurina, Igor Žic, bolje da ne nabrajam da nekoga ne zaboravim.
Čini mi se da se za tako ambiciozan pothvat ideja morala roditi i prije procesa inkubacije kojeg spominješ. Možeš li to povezati s time što si rođen u Rijeci, što si živio na Vojaku? Možeš li to povezati sa svojom obitelji? Kad je to krenulo? Djelomično mi se čini kao da si na neki način, kroz ratne scene, ostvarivao i dječački san. Osjeti se jaka razigranost. Dječačka razigranost.
Znam da nisam dovoljno kompetentan da napravim pravi igrani akcijski film, ali sam u ovom dokumentarističkom žanru iskoristio to da mogu odjenuti ljude u uniforme i dati im puške i zezati se s njima na riječkim ulicama. Dobio sam tako i čak komentar da je ovaj projekt nešto kao filmovi Veljka Bulajića.
A je li onda ideja krenula ranije?
Ideja je krenula puno ranije. Činjenica je da mi, na obiteljskom tavanu na Vojaku, imamo hrpu starih dokumenata od mog pradjeda. On je bio kapetan. Imamo puno starih pomorskih dokumenata, njegovih pisama, starih fotografija… Sama činjenica da sam u djetinjstvu time bio okružen, djelom riječke povijesti, i da mi to imamo doma i da ja to gledam i da se o tome priča, bila je možda inicijalni impuls. Ako želimo naći duboke korijene onda je tu možda odgovor na pitanje zašto ja to radim. Išao sam u osnovnu školu Vladimir Gortan i odrastao u djelu grada Vojak gdje se ulice zovu prema partizanima. Ulice Slavka Krautzeka. Drage Šćitara. Nike Katunara. Moment mog odrastanja u ambijentu vezanom uz antifašizam sigurno je isto bila tematika koja je obilježila činjenicu da me tema fašizma i antifašizma zanima. Godine 2011. sam intervjuirao jednog bakinog poznanika. On se zvao Maksimilijan Peč. On je tada, kada sam ga intervjuirao, imao već skoro 100 godina i on je, kada je imao 6 godina, uživo na Korzu, ispred Peka, znači ovdje, blizu mjesta gdje sada sjedimo, vidio D’Annunzia i D’Annunzio je navodno njemu i njegovom prijatelju rekao nešto kao: “Coccoli ragazzi!” i oni su otrčali jer su ga se bojali. To je njegova priča, ne znam je li istinita ili nije, ali meni je baka još tada rekla: “Imam ti tog jednog poznanika, on ti može o tim temama pričati.” Zatim sam ga intervjuirao. To je dakle bilo prije 14 godina. Zatim, sjećam se da mi je mama u tom nekom periodu isto rekla da moram upoznati Rastka Švalbu, on je isto bio riječki povjesničar, a koji je je s njom šetao psa. On je bio sin partizana Vladimira Švalba Vida koji je bio ubijen tijekom Drugog svjetskog rata i on je bio opsjednut s tom tematikom fašističke okupacije Rijeke i sjećam se da sam se u mojim ranim dvadesetima, jednom našao s njim i da smo pričali o tome u nekom kafiću. To su inicijalni momenti istraživanja gdje sam znao da je to tema kojoj se želim posvetiti. Kako je vrijeme prolazilo i kako su izlazili različiti članci, knjige i filmovi o toj tematici, shvatio sam da to što se objavljuje nije ta priča koju ja želim ispričati. Tek sada, nakon toliko vremena, imam osjećaj da sam ispričao priču koju sam dugo htio pričati. Iako inicijalno nisam znao točno koju priču želim ispričati, znao sam da želim ispričati svoju priču, koja god ona bila.
Je li ti se to iskristaliziralo tijekom procesa snimanja filma?
Prije. Ali i tijekom snimanja. Idejna stvar koja mi se rano iskristalizirala je da ne želim predstavljati D’Annunzijevu okupaciju Rijeke kao revoluciju, nego kao okupaciju. I to je osnovno razlikovanje između interpretacije toga u Italiji i interpretacije od strane nas u Rijeci, jer u Italiji gledaju na Rijeku tada kao na čisti talijanski grad kojeg D’Annunzio oslobađa i tu radi revoluciju kontra talijanske države, a ovdje češće gledamo na tu situaciju da on ne sudjeluje u pobuni samo kontra talijanske države, nego i kontra tadašnjeg Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. Kontra Slavena. To je nešto što se u Italiji ne spominje zato jer oni gledaju da je većinsko stanovništvo u Rijeci tada bilo talijansko. Činjenica je da se tada u Rijeci na ulicama najčešće čuo fijumanski dijalekt, talijanski dijalekt, koji je istrovenetski dijalekt koji nema veze s hrvatskim, ali je svejedno ovaj grad bio multikulturalan u Austro-Ugarskoj, a ne isključivo talijanski. Sva okolna mjesta oko Rijeke su bila hrvatska i sva ta okolna mjesta su bila orijentirana na Rijeku. Za Rijeku se tako sigurno ne može reći da je bio čisti talijanski grad kojeg je trebalo osloboditi. Iz D’Annunzijeve perspektive je. On je ovdje došao mimo mirovnih pregovora u Versaillesu i zakuhao teški kaos.
Masu ljudi je sudjelovalo na filmu.
Na filmu je sudjelovalo masu ljudi.
Masu. Tebe ljudi vole.
Neki da.
Vole te ljudi. Ne bi ti ljudi bili takvi u filmu da te ne vole.
Ne bi ni oni bili u filmu da ja njih ne volim.
Kako si uspio skupiti ljude i stvoriti tu ljubavnu priču s ljudima, ljubavnu priču koja je vidljiva?
Još 2020. smo raspisali u riječkim lokalnim medijima obavijest da tražimo ljude koji žele sudjelovati u filmu i onda smo imali cijeli niz castinga, razgovora, upoznavanja ljudi, a koji su se održavali u Art-kinu Croatia i u parku Boćarskog kluba Brajda. Ljudi su jednostavno dolazili. Ja nisam niti znao za koje uloge ih točno trebam. Načelno sam znao da mi treba više muških nego ženskih uloga, ali prijavljivale su se i žene. Tu sam upoznao masu ljudi koji su i u filmu. Kasnije, kada smo baš ulazili u snimanje, dodatno smo, Sara Jakupec i ja, imali proces traženja ljudi, s tim da je Sara doslovno išla po gradu i kad bi joj se netko učinio zanimljivim ona bi mu prišla i ispričala priču. Sara je tako pronašla neke od ključnih ljudi koji se pojavljuju u filmu. Kostimografkinje su bile Tajči Čekada i Manuela Paladin koje su imale razne asistentice. Milijana Babić je primjerice bila asistentica kostimografije. Scenograf je bio Antun Spazzapan iz Italije, iu asistenticu Antoniju Veljačić. Dizajner zvuka Eric Guerrino, a mikser zvuka Julij Zornik. Produkcija je bila iz tri zemlje. Vanja Jambrović i Tibor Keser iz Hrvatske, Marina Gumzi iz Slovenije i Erica Barbiani iz Italije. Film je montirala Hrvoslava Brkušić, moja divna prijateljica i montažerka s kojom sam radio većinu svojih filmova koja je bila izrazito strpljiva da taj film izgleda onako kako smo željeli da izgleda. Puno, puno termina u montaži smo proveli dok nismo došli do recepta koji nam se sviđa kao idealan za ovaj film. Glazbu su radili Hrvoje Nikšić iz Hrvatske i Giovanni Maier iz Italije i moram reći da je to snimanje glazbe u Italiji bilo jedno od ljepših iskustava. U gradu Cormonsu u Italiji smo imali nekoliko dana snimanja glazbe kada je film već bio izmontiran, kada smo talijanskim muzičarima rekli koje scene trebaju odsvirati. Giovanni Maier okupio je jazz kvintet s trubačima pa su oni na licu mjesta stvarali glazbu za film. Neke stvari koje su odsvirali su pripremili, ali bilo je jako puno improvizacije. To su toliko vrhunski glazbenici da bih ja njima pustio neku referencu, neku pjesmu, a oni bi izmislili neku sličnu pjesmu na licu mjesta. Proces rada bio je jako kreativan i jazz način stvaranja ovog filma se odrazio onda i u jazz načinu stvaranja glazbe za film. Za ovu priču je bitno spomenuti i divnu suradnju s Fiumanima, pripadnicima Zajednice Talijana u Rijeci, kao i beskonačne šetnje s Anom Rijekom, u kojima smo zavirili u svaki riječki portun.
Gledala sam “Fiume o morte” do dva ujutro, a probudila se u 6 s filmom u glavi. Prva jutarnja kompleksnija misao bila mi je kako dokumentarni dijelovi tvog filma imaju više razina dokumentiranja.
Ima razina arhiva i razina rekonstrukcije i razina čistog dokumentarca.
Ali i samog snimanja filma.
Metafilm, da. Nije toliko dominantno, ali je prisutno povremeno. Kada se čuje kad kažem: “Akcija!” na primjer.
Film ima posebnu estetiku. Prelijep je. Je li to sve iz tvoje glave izašlo?
Pa arhivi su temelj vizuala.
Ali nisu sve scene tog tipa.
Nisu sve. Direktor fotografije, Gregor Božič, sjajan slovenski snimatelj inače je iz Nove Gorice koja je također, kao i Rijeka, podijeljeni grad između slavenskog i talijanskog djela i on živi u tom gradu i jako je sam zainteresiran i politički za tu tematiku. Ne samo estetski. On je prvenstveno zaslužan za vizualni identitet filma, ali polazišne točke za vizualni identitet kojeg smo razvili na toj radionici Ekran+ u Varšavi bile su većinom arhivi. Puno gledanja tih starih fotografija i starih filmova. Gregor je zapravo u startu jako navijao da se snima na filmsku traku, a ne digitalno, ali to je bilo preskupo i to nije način snimanja koji meni kao redatelju odgovara, tako da sam ja preferirao da snimamo digitalno. Ima jako puno asistenata kamere, ali u usporedbi s ozbiljnim filmskim produkcijama, kada se rade igrani filmovi, mi smo bili jako mala ekipa. Nismo imali prave setove. To su više bili improvizirani setovi gdje garderobu imamo u Exportdrvu u kojem, ako nekoliko dana ne dođeš u garderobu, štakori pojedu kostime. Jedemo iz catering iz SC-a. Ljudi su tome pristupili s entuzijazmom jer je svima bilo super biti djelom povijesti njihovog grada. Kada sam tijekom prijavljivanja ljudi shvatio da su se neki ljudi prijavili i da im je svejedno hoće li glumiti u ovom ili nekom holivudskom filmu, te su mi prijave načelno bile manje zanimljive. Bile su mi zanimljive prijave onih ljudi koji su rekli da žele sudjelovati u filmu zato jer žele biti dio nečeg gradskoga, nečeg riječkog.
Djeluje kao da ste se svi jako dobro zabavili. Je li bilo stresnih trenutaka?
Bilo je užasno stresno. Meni osobno. Mislim da je ljudima pred kamerom većinom bilo zabavno. Imati cijelu tu križaljku u glavi, upoznavati sve te ljude, osmišljavati postupke, razmišljati o toliko parametara istovremeno… Meni je to bilo jako iscrpljujuće. Bio sam umoran. Dok smo snimali pa u montaži s jako puno dilema. Više puta sam radeći na filmu mislio da radim potpunu glupost, neku stvar s kojom ću se osramotiti, blamirati i da to nitko neće htjeti gledati. Ogromna doza samokritičnosti i nesigurnosti koja se ispreplitala sa situacijama apsolutnog oduševljenja i razmišljanja o tome da je genijalno. Kako sam radio 10 godina na tome raspoloženje mi se mijenjalo u amplitudama, iz perioda u period.
Čini li ti se možda ponekad… meni se tako zna činiti kada nešto montiram. U trenutku kada misliš da se sve raspada da je ponekad potrebno dodati samo jednu varijablu da bi se čitava stvar otvorila? Procvjetala.
U kratkim filmovima da, ali ovo je toliko dugačak film da nije dovoljno primijeniti jednu varijablu. Možda na nekoj sceni da, ali na razini cijelog filma ne. On je izrazito konceptualno čvrst i koliko god da je razigran ima čvrstu strukturu.
Imaš li potrebu raditi neki intimniji film sada? Govoriti o sebi kroz film na jedan intimniji način?
Mislim da bi za mene bilo zdravo da imam radove koji nisu isključivo politički ili socijalni ili društveni. Za mene bi bilo dobro da ponekad život interpretiram više kroz psihologiju, a manje kroz sociologiju. Jako sam obilježen činjenicom da sam u ranim dvadesetima studirao na Filozofskom fakultetu gdje sam usvojio način promatranja, interpretiranja i razumijevanja života kroz društvo, a ne kroz pojedinca. To ima, naravno, svoje prednosti, ali čini mi se da je zdravo uvijek imati balans, da ne zaboravljamo da je svijest osnova svih naših života, a da se ista ta svijest treba staviti u društveni kontekst. Meni se čini da je moj dosadašnji filmski rad bio uglavnom baziran na sociološkom promatranju svijeta.
Planovi?
Premijera u Rotterdamu. Putovanje po svijetu, nadam se, s filmom. To ćemo vidjeti.
U Rijeci je premijera u veljači u Art-kinu? Jesam li dobro zapamtila?
Da. 8. veljače u Rijeci, u Art-kinu i vjerojatno će u istom danu biti više projekcija zato jer trebamo pozvati puno ljudi koji su sudjelovali na filmu da dođu na projekciju.
I što ćeš onda?
Mislim da će sve biti isto.
Misliš? Jednom si mi, nakon Pule, u šali rekao: “Sad je sve drukčije. Sad sam popularan.”
Pa moguće da sam tada davao neke intervjue. Sigurno ću morati davati intervjue, evo već je krenulo. Rekla mi je ta jedna žena koja nam radi PR, kaže ona: “Rotterdmaski festival je jako blizu Berlinskog festivala i nismo sigurni koliko će biti novinara na Rotterdamu. Nemoj misliti da se ljudima ne sviđa tvoj film ako ćeš imati samo četiri ili pet intervjua.” Kako samo četiri ili pet intervjua? Ako ću imati jedan to je već na neki način zahtjevno. Uzima jako puno energije. Već mi je sada ta ideja da ću morati dati četiri ili pet intervjua neki moment koji nisam očekivao. Lako mi je s tobom pričati jer smo prijatelji, ali s nepoznatim ljudima iz raznih zemalja, kada im budem pričao o Rijeci, zanima me koliko će njima uopće, mimo ovog lokalnog konteksta kojeg mi znamo, taj film biti zanimljiv. Ali ne bi prošao na taj festival da im nije zanimljiv.
“Fiume o morte” je i razglednica Rijeke. Rijeka je nježno portretirana. Imam osjećaj da si cijeli ti unutra. Osjećaš li se tako ili ti je možda sada već i dosta?
I dalje se tako osjećam i tako ću se mislim cijeli život osjećati. Moji prethodni dugi filmovi Blokada i Kratki izlet su i dalje u meni. To je neki moment kada dugim projektima posvetiš puno vremena i svoj identitet, emocije i stvaralaštvo, svoje vrijeme, razgovore koje vodiš s ljudima i daješ između ostalog i intervjue, to su neke stvari koje su mene osobno jako obilježile. Moji filmovi. Iako ih doživljavam jako svojima, ne doživljavam ih proizvodima za tržište, već ih doživljavam svojim identitetom.
Istaknuta i ostale fotografije: Marta Ožanić i Igor Bezinović
#Fiume o morte! #Gabriele D'Annunzio #Igor Bezinović #razgovor #redatelj
