U gradu je počela nova izložbena godina, a 2024. otvaramo tekstom o trenutnoj izložbi u Galeriji Filodrammatica. Naime, u četvrtak 18. siječnja, otvorena je izložba Igre koje slijedimo, igre koje stvaramo riječke umjetnice Petre Mrše. Selekcija izloženih radova datira od 2011. do danas, što znači da je publici predstavljen širi vremenski raspon umjetničkog stvaralaštva, kao i pogled na određenu temu. Ta tema jest igra – ona bazična ljudska, i životinjska, potreba za kretanjem, istraživanjem, socijalizacijom i razonodom postaje glavnim motivom u ovoj priči. Izbor medija je raznovrstan, te je sačinjen od video radova, instalacija i fotografija.
Postoji više definicija riječi igra: filozofsko, psihološko, pedagoško, sportsko, informatičko (video igre), ali u ovome kontekstu nas najviše zanima Mršin pogled te način na koji se on manifestira unutar likovnog jezika. Danas, kada smo svi manje-više ovisni o nekom aspektu tehnologije, iz vida se zapustila ljudska potreba za igrom na otvorenome. Ne treba generalizirati, još uvijek se koriste školska igrališta, klupice i parkići, ali nešto smanjenim intenzitetom. Alternativni svijet i nedostižne/nemoguće uloge, koje s lakoćom utjelovljujemo u pikselima i rezoluciji, već su odavno uzele maha. Video igre, kao jedan od fenomena suvremenog društva, koje umjetnica propituje u radu Are you sure you want to leave the game? iz 2019., odavno su postale najprofitabilniji oblik zabave. Kao rezultat radionice koja je uključivala pet dječaka, autorica stvara scenarij u kojemu je svijet video igara uklopljen u svijet stvarne/fizičke igre. Sudionici počinju imitirati poteze svojih najdražih izmišljenih likova (imaju improvizirane maske), stvarajući komunikaciju između dva svijeta igre, „poprimajući“ sposobnosti i moći. Fikcija i stvarnost susreću se u limbu dječje mašte kroz ovaj dokumentarno istraživački rad.
U suradnji s Centrom za pružanje usluga u zajednici Zagreb – Dugave, umjetnica dolazi u kontakt s tinejdžerkama koje osmišljavaju sedam kostima, koji se baziraju na ženskim superjunakinjama (Kathryn Janeway, Ripley, Chun-Li). Stvarajući odjela fiktivnih likova, paralelno se stvara i nova projekcija samih štićenica. Ulazi se u igru igranja uloga uživo (eng. live action role playing) i cosplay-a (kontrakcija eng. riječi costume play). Kroz kreativni proces stvaranja, razvijanja novih vještina i društvenih aktivnosti stvara se odmak od svakodnevice i potiče slobodna, samomotivirajuća simbolička igra. Sa psihološke strane igra djeluje terapeutski – razveseljuje i opušta subjekt koji joj se prepusti. Inače, rad Igre i šavovi 1. dio – LARP pripada interdisciplinarnom istraživačkom radu „Igre i šavovi“ koji se sastoji od još dvije cjeline: Igre i šavovi 2.dio – Chatbot u kojem umjetnica intervjuira štićenike Dnevne bolnice za ovisnost o internetu i video igrama te Igre i šavovi 3. dio – Audiovideo igre. U suradnji s programerom Dominikom Štrokom nastaje video igra namijenjena slijepim i slabovidnim osobama, čiji je glavni stimulans zvuk. Primjećujemo kako se Mrša u svome radu fokusira na određene skupine ljudi koji znaju izostati iz umjetničkog repertoara. Iz muzeografskog kuta gledanja sam postav sedam kostima superjunakinja može se dovesti u korelaciju s radom Post-Work Work-Wear Workforce (1-5, ručno bojan pamuk, 2018./2019.) Bena Caina, koji propituje pitanje rada, proizvodnje, produktivnosti i komodifikacije.
Od dvije izložene fotografije spomenuti ćemo rad koji pripada ciklusu Nova Škola, započet 2008. Na fotografiji je prikazan dječak vrtićke dobi s olovkama iza ušiju. Uhvaćen je trenutak apsolutne sreće – primordijalne ljudske potrebe i potrage, kojoj se očito, jedan od okidača nalazi upravo unutar koncepta igre. Ciklus prati dječaka i njegovu obitelj kroz razne životne situacije, odnose i trenutke koji stvaraju sjećanja glavnom protagonistu. Nisu sve fotografije radosne, ima i onih na kojima se plače, razmišlja, raspravlja – sve je to dio odrastanja, učenja i zabave. Predstavljen nam je samo isječak iz ciklusa koji dokumentira, osim odrastanja, i sam proces „odrastanja“ igre. Sama izložba je koncipirana tako da prikaže 13 godina umjetničkog rada, a ne jedan ciklus, tako da je jedna fotografija sasvim dovoljna.
Kao posljednji rad u ovome osvrtu, spomenuti ćemo instalaciju Senzorne cipele. Riječ je o performansu koji uključuje cipele s glinenim podlošcima, u kojima je umjetnica hodala javnim prostorom Beča. Nakon određenog vremena glina je počela poprimati oblik tijela, ali i javne površine. Odlazeći na neplanirane šetnje gradom, umjetnica nije birala smjer ili lokaciju, već je instinktivno krenula u istraživanje kako gradskog ambijenta, tako i osobnog poimanja između privatnog i javnog prostora. Osim gline, cipele se sastoje i od plastične prevlake plave boje (galoše), čime se stvara dodatni naglasak na vizualnu percepciju obuće. Ta vizualna percepcija dovodi do različitih kolektivnih situacija i reakcija od prolaznika, koje se, u većini slučajeva, sastoje od zgražanja i čuđenja. U vremenu pretjeranog photoshopa i umjetno nametnutih poimanja ljepote, sve naizgled nesavršeno, estetski neprivlačno postaje odbačeno.
Kombinirajući režirane narative s istraživačkim i dokumentarnim radom, Mrša stvara performativni medijski rad koji samo na površini izgleda kao bezazlena igra. U suštini, riječ je o adekvatno razvijenim umjetničkim konceptima koji kroz razne multimedijalne oblike pronalaze svoj put prema publici. Društveni/javni faktor je neizbježan čimbenik spomenutih radova, kroz koje subjekt postiže osobni razvoj. Udruga Drugo More nije nas ni ovoga puta razočarala. Godinu su započeli predstavljajući jednu od ozbiljnijih riječkih umjetnica s međunarodnom karijerom i višestrukim nagradama. Nadamo se da će nastaviti u istom, regularno-kvalitetnom repertoaru, a ovaj osvrt ćemo zaključiti citatom: „Najveći čovjek uvijek ostaje dijete“ – Mali princ.
Fotografije: Klara Stilinović
Naslovna fotografija: Petra Mrša, Senzorne cipele (glina, plastelin, plastika, mapa, 2020.), foto: Klara Stilinović
