Uoči Empeduja Punk Festivala, koji se odvija 11. i 12. kolovoza, u Galeriji OK imamo dogovoren razgovor sa Škotom, Oliverom iz Žulja, Matićem iz Tosta i Dodom iz Pasa. Prvi je došao Dodo, nakon sat i pol pojavio se je i Škot s ruksakom, u manje friškoj, ali najzadovoljnijoj varijanti nakon nekoliko dana 31. Monteparadiso Hardcore Punk festivala u Puli. Oliver i Tomislav došli su na vrijeme, još par sati kasnije. Luka i Rade (Pasi) poslali su svoje odgovore mejlom. I pitanja su pomalo varirala.
Is punk dead?
Oliver: Je li punk tata? Da. /Smijeh./ Nije mrtav. Nikad neće ni biti. Punk je uvijek isti. Nekad je možda bilo vise ljudi, ali koliko je iskrenih ljudi bilo nekad, toliko ih je i danas. Bilo je modernije pa ih je bilo više zbog mode, ali iskrenih je bilo isto kao i danas.
Matić: Eh. Kako je netko rekao, ako je punk mrtav, gdje mu je grob? Muzički, naravno da to više nisu ni 70-te, ni 80-te, ni 90-te, a ni dvijetisućite. Muzički, i rock je vjerojatno mrtav. A opet nije, jel’ tako. Ali nije više u mainstreamu, nije na televiziji, na internetu, tik-toku, štogod, ali ideološki, punk apsolutno nije mrtav. To je progresivna ideologija i nitko tko zapravo to živi, ne živi isto s 15, 25 i 40 godina, iako te vrijednosti ostaju u ljudima.
Sigurno živim punk drugačije nego kad sam imao petnaest. Danas i kroz estetiku, jer sam profesionalno grafički dizajner i ilustrator u Yan Kamovu. Sustav vrijednosti ostane zapravo i u ovim godinama. Način na koji pristupaš odgoju djece, na koji gledaš stvari, kakav odnos imaš prema društvenom uređenju danas, politici, svemu tome. Definitivno i dandanas to tako živim, ostali su mi ti fundamentalni stavovi koje sam izgradio sa šesnaest, sedamnaest godina, i dalje sam antifašist, razmišljam progresivno.
Oliver: Ja ga živim jako nezdravo. /Smijeh./ Punk je svašta. U životu sam pouništavao skoro sve sto sam mogao uništiti. Mislim da je punk općenito nezdrav. Paradoksalan je. Ali mlad si s tim. Ne ostariš samo tako lagano. Uz muziku, na koncertima me možeš često vidjeti i tako, ali što je u mojoj glavi, to ne znam ni ja. Radim tetovaže, ali samo kome ja hoću i to su većinom punkeri.
Škot: Ja sam punk počeo slušati od malena… Starci su bili u punku, meni se kao mlađem to nije sviđalo. Tek sam u srednjoj školi počeo to razumijevati i našao sam se u tome. Nisam u bendu, ali organiziramo se s ekipom u tom jednom autonomnom prostoru koji ne bi baš spominjao ovako, ali imamo jedan prostor u kojem organiziramo svirke i što ja znam, tamo ima i prostorija za probe, kuhamo za bendove, spavaone, sve. To je skoro pa u centru. Tko je na sceni, zna gdje je i što je.
Dodo: Nisam otišao iz punka mentalno, ali fizički ne pohađam osobito koncerte, bio sam nedavno u Podrumu, u Exportdrvu, na koncertu, oni imaju konstantne programe i dovlače bendove od svuda.
Što znači ‘nisam otišao iz punka mentalno’?
Dodo: Definitivno u jednom trenutku kad si klinac i misliš da možeš single-handedly promijeniti svijet i napraviti svašta nešto, a zapravo je jedino što možeš utjecati na sebe i na najbližu okolinu. Kad je pitanje muzike, ja sam pjevao u tom bendu i pisao tekstove, ne mogu imati povratnu informaciju, možda je nekome zbilja značila neka pjesma, kao što je i meni bilo u formativnim godinama, ja to ne mogu znati.
Oliver: Punk je stvar duha, ne mora čovjek slušati punk i biti panker na kraju krajeva, ali moderna varijanta anarhizma, to bi definitivno bili hakeri. Glazbeno, ili osjećaš ili ne osjećaš. Zajebano je.
Dodo: Nešto sto je meni probudilo taj naboj, iako nema veze s muzikom konkretno, je upravo rast kripto-valuta zbog toga što je privilegija države, monopol države na proizvodnju novca, a novac možemo shvatiti kao jezik kojim komuniciramo vrijednost i trejdamo nasu slobodu, vrijeme i znanje za taj novac koji nam je potreban da bi živjeli.
Robinzonski život postoji, ali i taj aspekt undergrounda koji eksploatira status quo je zapravo ovisan jer da nema tog društva viška, društva obilja, društva bacanja hrane u smeće, ni taj drugi aspekt, naravno, osim ako ne posjeduješ mjesto gdje možeš uzgajati vlastitu hranu i neovisan si o društvu, a onda ulazimo i to da je originalno sva zemlja od svih, nije ništa ničije, dok se nisu počele zabijati ograde i tako dalje. Ali kriptovalute su po meni vid emancipacije od tzv. narodnog novca.
Tradicionalna trijada je bila crkva-država-novac kao svari koje drže radničku klasu i klase ispod nje pod kontrolom. Emancipacija što se tiče religije se dobro kotrlja u pozitivnom smjeru, a što se tiče države trenutno nismo tu, jer čak i da postoje anarhističke komune unutar države, to i dalje ne može postojati ako okolo postoje države, znači, trebao bi sustav propasti kompletno svugdje na svijetu i u isto vrijeme, što je utopija, ali na polju tih financija postoji ta zaštita, pogotovo digitalnih valuta.
Rade: Pa teško je reći da je punk dead, možda samo malo sleepy i nema potrebu da se budi. Očito je većini dovoljno dobro pa se valjaju u vati i nema potrebe za buntom, revoltima, za nekakvim promjenama i sl. Bar ne u društveno-političkom smislu. U mjuzi postoje svakakve struje koje idu kontra mainstreama pa bi se mogle nazvati nekakvom vrstom punka.
Luka: Ovisi na što misliš pod ‘punk’. S muzičke strane, čini mi se da je punk ostario, danas su popularniji neki drugi đirevi, možda je samo otišao dublje underground, ali je sigurno manje prisutan u mainstreamu, bilo to dobro ili loše. Vjerujem da će se punk ili njegova inačica vratiti, kad klincima dopizdi ono što je aktualno, kad se opet ta vrsta bunta suprotstavi ovoj vrsti bunta koja danas egzistira. Punk kao subkulturna smjernica u životu, koja je individualna, živi dok ima onih koji je prate. Drugim riječima, dok ima pankera bit će i punka.
Škot: Punk postoji u undergroundu, u sceni koja je simbol zajedništva, svi su uvijek jedni za druge i to je zajednička borba za preživljavanje, za scenu, za aktivizam. Riječka punk scena je malena. Trenutno se to svodi na par bendova, imamo više regionalni okvir, od Slovenije do Slavonije, gdje god ima scene i festivala u okolici. Idemo po festivalima u Istri, Slavoniji, Dalmaciji..
Oliver: Većinom smo situirani na koncertima i gigovima u Podrumu, dečkima i curama svaka čast što rade te koncerte. Da nema tih druženja, riječki punk bi bio u puno lošijem stanju. Moj bend održava probe u skloništu na Kozali. Sviramo često na rođendanima, tamo nas pozovu da nas ne moraju ništa platiti. Ispada da sviramo za prijevoz. Ali kad neki festival okreće neke novce, onda se razjasnimo pa često ni ne odemo svirati baš zato. Ako će netko pitati 10 000, govorimo u kunama, jebiga, onda možeš i nama dati 3 000.
Imali smo pauzicu skoro cijelu godinu jer nam je basist u Irskoj, i sljedeće godine ćemo izbaciti novi materijal. Žulj ima demo, prvi album iz 2016., pa imamo ozbiljniji album na ploči Resetiraj Civilizaciju iz 2018., 2021. smo snimili EP, Kultura, koja je u biti 6 stvari, to je čak dobilo nagradu na RiRocku, nemam pojma šta je to, valjda nam je netko htio dati nešto. Ta Kultura je polovičan album. Zamislio sam kao pola punk rocka, a drugu polovicu mračnjaka nekakvog. Takvi su i tekstovi i sve. Ti kosturi postoje, al’ eto, nije se još snimilo, pretpostavljam 2024. Taj drugi EP koji će biti cijeli album s Kulturom će se zvati Žulj na Žulj.
Škot, ti si organizator punk festivala na Empeduji, kako je to krenulo?
Škot: Tamo oko 2015. – ‘16. u Rijeci nije bilo baš nekih svirki i htio sam napraviti nešto što mi je falilo. Dođeš u Pulu, imaš ogromni punk festival, Zagreb, Šibenik, zašto mi ne bi mogli imati neki festival? Prijatelj me je spojio s Čarlijem, prvu godinu je bilo dosta kaotično, ali s godinama smo stjecali sve više iskustva.
Što je na programu u petak i subotu?
Četiri benda su po danu, nismo još posložili satnicu. Tonska je u 7, prvi bend u 9 ili 10. Imamo dozvolu do 2 ujutro, ali kućni red je do ponoći, ali ponoć, 1 – završava to sve. Ali biti će muzike i druženja na plaži. Imamo i popratni program, popodne će biti Mile iz Radio Rože, puštat će neki reggae na sound sistemu. Nisu u toj sceni samo punkeri striktno, to je sve šira ekipa, mix programa, popodne reggae uživancija uz more, navečer – punk.
Kako ste organizirali smještaj?
To je jedna od težih stvari za organizirati. S tim su problemi svake godine. Rijeka je kakva je, nemamo baš gdje ni mi sami sebe ponekad smjestiti, U tom autonomnom prostoru većina bendova spava, a i svatko svakog udomljuje.
Zašto niste skvotirali Teatro Fenice? Sanitarni čvor, scena…
Oliver: Zbog zmija. Našli su poskoke dole. U moje vrijeme 3 ili 4 skvota je bilo u gradu, u samom Benčiću 2, prvi prije dvadeset i nešto godina, na zadnjem katu gore, onda je dole u podrumu bio skvot, većinom bi se zatvarali jer bi koji panker bio narkoman pa bi s njime dolazili i koji narkoman i panduri. Zadnji skvot je bio u Gracijaniju, a nakon što je Čarli zatvorio Palach, skvotirali smo i Palach. Bili smo tamo jedno pol godine, uz svijeće, jer nije bilo struje. Čak nam je ostala jedna boca Jack Danielsa, netko je zaboravio.
Matić: Ne znam, nemam pojma. Ja nisam nikad bio u tom điru, iako sam u masu skvotova svirao. Ne znam zašto nikad nije nikome palo na pamet, dobro pitanje, super. Postoji skvotiran prostor u Rijeci, gdje se dešavaju koncerti, uvijek je postojao, i Spirit je bio skvotiran. Ne, znam, možda za Teatro Fenice nije bilo volje, možda je to bio preveliki zalogaj.
Škot: To je pravno pitanje. Mislim da je bilo pokušaja, ali skvotiranje nije tako jednostavno. To nije baš iskoristiva pravna situacija i ne isplati se ni ne pokušavati. Gracijani je imao dobru situaciju gdje smo to i iskoristili. Godinu i pol smo bili tamo, 2017. do ‘18. Zgrada je bila između dva vlasništva, na sudskom postupku, nije se znalo kome pripada i nama je stečajna upraviteljica prepustila da mi to vodimo dok se zgrada ne proda. Vidjela je da smo mladi, da nismo beskućnici ili narkomani i pustila nas je da prostor koristimo. Bilo nas je strah u početku da to nije baš legalno, u početku smo koristili to samo kao standardni prostor, kao prostor za život i život u zajednici. Furali smo neki aktivizam, širili smo veganstvo, radili smo ručkove za beskućnike, besplatan dućan na principu uzmi i ostavi, odjeća. Dolazili su ljudi. Poslije se je ekipa malo razišla na sve strane, a nismo našli nijednu zgradu sa stambenim pitanjem koje bi nam išlo u korist, da budemo na miru. A i nakon godinu i pol, malo smo se i zaželjeli tog nekog minimalnog komfora, da imaš stalnu struju preko nekog agregata ili akumulatora. Onda smo išli svi natrag u stanove. Ali organiziramo se po nekim drugim autonomnim prostorima, samo što ne živimo više u njima.
Rade: Jedino mjesto koje smo skvotirali je bilo skladište u Exportdrvu, za potrebe zatvorenog skate parka. Trebao nam je natkriveni prostor da se maknemo od riječke kiše. Imao sam tada sedamnaest godina i nisam znao puno o skvotiranju i nisam se baš zanimao. I kasnije u životu me to nekako zaobišlo pa ne znam baš reći puno o tome. Teatro Fenice je super prostor. Treba pitati skvotere.
Rade: Uvijek smo imali negdje za prespavati, imali smo vlastitu garažu za sviranje i druženje, tako da niti smo imali potrebu niti se ikad itko toga sjetio, koliko se ja sjećam.
Vivienne Westwood je pričala o tome kako je vrlo rano shvatila da je punk bio kooptiran od strane sistema putem medija, kao distrakcija za mase, dok su se poslovi establishmenta neometano odvijali u pozadini.
Oliver: Mislim da su Pistolsi totalno smeće, ne kao bend, nego kako je nastao taj pokret je totalna lakrdija. Imam osjećaj da je dosta toga umjetno stvoreno, jednostavno se posložilo nekako, na neki način. McLaren je bio u NY, pročačkao, vidio kako bi to trebalo, sad će on napraviti neki boom, to je isto kao pop, čak je i taj anarhizam dosta nametnut za vrijeme Pistolsa kao anarchy in the UK, a odbacili su basista i doveli nekog divljeg tko bi bio zanimljiviji publici. Volim ja Pistolse, odrastao sam uz njih, ali što sam stariji, to mi je veći bullshit.
Dodo: Većina tih uvjetno rečeno proroka punka – no future i cijela ta priča, su si vrlo fine futures izgradili upravo eksploatacijom te ideje. Vidio sam negdje na posteru, bilo je nacrtano kao strip, i to je meni bilo jako formativno, na kojem je pisalo: “Hey, is this guy using his band to sell the revolution, or is he using revolution to sell his band?”. I za puno tih iz te ere, koji su u muzičkom smislu, i u smislu propagacije nekakvih ideja imali definitivno zasluge, bili su na kraju krajeva biznismeni. Postaneš ono što u početku mrziš jer ne mrziš strukturalno kako su posložene stvari, nego mrziš što on ima, a ja nemam. I onda zapravo netko tko nije imao glazbeno obrazovanje, a vidio je kako žive celebrity rock doba i tako dalje, pojavio se punk, ne trebaš puno znati u muzičkom smislu, trebaš imati energiju, ideju i ideologiju i ostvariš neke od tih stvari na koje si bio ljubomoran. Većina nije krenula s bendom razmišljajući ‘jedan dan se hoću prodati’. Dok god nešto radiš za novac, ne može biti segregirano od novca i od tvog osobnog prosperiteta. Žrtvovanje mnogih za korist pojedinca, to radi država, to rade kompanije, ali to rade i punkeri jedni drugima. Ne znači da ne postoje ljudi koji su potpuno ideološki ispravni, iako što je istina i što je ideološki ispravno opet je u oku promatrača, na kraju krajeva jer niti ista osoba… Mislim, ja nisam isti kao sto sam bio prošli tjedan, a kamo li prije 5 godina ili prije 30 godina. I to je logika stvari. Sve se mijenja i svi se mijenjamo, apsurdno mi je uopće pričati o punku ili zlatnom dobu punka jer se na to može gledati kao prapovijesno doba punka.
Tomislave, maločas sam se ponadala da si jedini ljuti panker dana. Sjećam se da su pankeri 80-tih u konflikte ulazili gotovo s radošću, čak, a možda i pogotovo, ako je to značilo batine. Gdje je nestao taj duh, ta energija? Danas svi zaziru od konflikta, boje se, prije par dana na Sveučilištu u Surreyu profesorima je rečeno da ne koriste termin ‘crna ovca’ da se netko ne bi uvrijedio. Što bi u tom smislu mogli eventualno naučiti od punka? Kako vježbati veselo ulaženje u konflikt?
Matić: Imam osjećaj da trendovi koji nam dolaze kao presjek nekakvog društva iz Amerike… Imam osjećaj da peru svoje grijehe iz prošlosti i onda se to preslikava na ostatak svijeta, tu odlazimo u totalne nebuloze. I slažem se, ne bih rekao da fali konflikta, ali bi rekao da fali malo onog sto kažu Pasi, svojeg ja. Ali na nekoj institucionalnoj razini – škola, grad, štogod, definitivno postoji strah od vlastitog mišljenja i definitivno postoji javni shaming moment oko toga što ćeš reći. Ja se ne bojim ništa reći.
Ima li nekog konkretnog angažmana u tom smjeru?
Punk uvijek hoće-neće. Generalno kao hard-core punk pokret, ima milijardu podvrsta, ja sam trenutno radim s jednim bendom u Italiji, u Trstu i oni su dosta aktivniji po nekakvim anarho organizacijama i sve to, oni izlaze na ulice. Ali vidjeli smo za vrijeme kovida, došlo je do nekog totalnog postmodernističkog clasha ideja gdje su se totalno različiti ljudi našli u istom košu. Tako da – svašta se tu dešava, vrlo je konfuzno vrijeme. A punk je uvijek hoću-neću.
Kako je punk uvijek hoću-neću?
Pa uvijek je bio, to je uvijek tako bilo. Anti-protiv, ono sto se kaže. Mislim da je super ideološki za klince, ali da s razvojem tog životnog konformizma, koji je nažalost do jedne granice neizbježan, moraš biti čarobnjak da izbjegneš, naravno da postoje beskompromisni ljudi koji žive na marginama društva, ja im skidam kapu, ja nemam hrabrosti za to, ali za klince je dobar jer fokusira angst i ljutnju u možda neke pametnije stvari. I naučiš dobro od zla, krnje rečeno.
Rade: Mislim da je taj naš punk, konflikt i komunikacija bila malo više opuštena, slobodnija nego ova danas. Već si bio u plusu ako nešto radiš i pritom imaš društveno angažiran stav. Usudio bi se reći da je danas društvo jako nasilno u komunikaciji i kritici jer se jako puno toga odvija za tipkovnicom iza ekrana bez živog kontakta. Nove generacije uglavnom idu niz dlaku sistemu i izbjegavaju konflikte, i manje rade stvari jer se boje loše kritike. Ne znam kako to vježbati u svakodnevnom životu, valjda samo treba malo više učit djecu o stvaranju kritičkog mišljenja.
Luka: Kao što sam spomenuo, to je individualna stvar, tumačenja ‘punka’ i ‘pankerske energije’ ima koliko ima i punkera. Od mlađih dana ostala je interna poštapalica ‘to nije punk’, kad je jedan punker drugome punkeru tumačio što je to punk.
U pravilu nisam sklon defaultnom idealiziranju ‘ulaženja u konflikt’, uvijek bih dao prednost inteligenciji u komunikaciji nego punk predodređenosti, koja uz sav respekt zna okoštiti svoju začetnu fleksibilnost. Učiti od punka se uvijek može, jer u mom viđenju daje neke bazične smjernice koje ponekad i graniče s duhovnošću, sublimirajući tako religiju izostankom paradigmi. Ono što mogu reći je da bez punka sigurno ne bi bio ovakva osoba i živio ovakav život.
Uz punk neminovno asociramo i bunt, odnosno otpor. A zapadni svijet je danas dosta putrast. Kultura zabave, komfora i sigurnosti iznad svega, ništa nije čvrsto, anything goes i sve se lijepi. Čemu pružamo otpor i ima li otpor smisla?
Matić: Ovo će malo zvučati kontradiktorno, ali u principu kako kapitalizam forsira individualizam, zapravo treba tome pružiti otpor. Treba pružiti otpor, ne u smislu da si čovjek individua za sebe, ali treba pružiti otpor kad te cijeli sistem u kojem živiš gura da živiš van bilo kakve zajednice. Bar smo sad imali nekoliko ovih socioloških eksperimenata koji su nam pokazali da smo fejlali kao čovječanstvo, što smo izgubili zajednicu, što smo razvili hiper-osjećaj sebičnosti… Čak i te društvene mreže, tik-tok i ostale gluposti, ti danas imaš ljude koji se definiraju kao influenseri, nemam ništa protiv, ali ti bi trebao prvo nešto napraviti, a onda postati influenser, a ne kao Vlatka Pokos, biti poznat po tome što si poznat. Mislim da je to problem. Ima se protiv čega boriti, uvijek se ima protiv čega boriti. I to na svim razinama. Mislim da je dobro da ljudi koji su sad stariji i odrasli su na tim punk idealima da možda imaju malo više sluha za klince koji su ljuti i bijesni, mogu ih razumjeti jer su oni sami bili ti klinci.
Dodo: Kad sam punk pustio svom tati i on je rekao da to ništa ne valja, samo se deru, tada sam bio siguran da je to muzika za mene, zbog toga što je to naprosto potreba, ono, kad si dijete apsolutno slušaš roditelje, u jednom trenutku da bi postao svoja osoba moraš se razlikovati, moraš imati otpor, pod broj jedan, prema toj starijoj generaciji.
Čak i cajke kad gledaš, Rijeka rock grad, mislim, ta spika s Rijeka rock gradom je meni napunila jaja da je to strašno. Pa nije ni čudo da je Rijeka puna klinaca koji slušaju cajke. Zato što su od svojih roditelja i od svih njihovih frendova cijelo vrijeme slušali o rocku, rocku, rocku, tako da se oni deidentificiraju i to je svojevrstan otpor. Ljude je sram reći da im dijete sluša cajke, a ovima je to baš super. Na kraju krajeva, nije ni bitno, pola engleskih punk tekstova su glupi k’o kurac kad ih prevedeš. Karijere osnovane na dvije rečenice koje se ponavljaju sedam puta u tekstu i refrenu. Da li je to loše? Nije. Jednom rečenicom možeš reći više nego knjigom, ali i obrnuto.
Jedva čekam da dođe nešto poslije cajki.
Matić: Bit će, bit će, ali to je ključ svega. To je trend i trendovi prolaze, a punk nije trend. Imao je od svog začetka toliko potencijala da umre i opet nekako na aparatima pa živi. Ima i bendova, ok, jesmo malo stari, više sijedih u kosi, gerijatrija OK, na aparatima OK, ali da je baš i mrtav, nije. Danas, kad pogledaš… Dave Grohl koji svira u danas najvećem rock bendu, živućem, ne računajući te koji se miču, ali možda više nisu živi… On isto ima punk korijene. Ode to negdje, povuče se. On je super primjer kao nekog tko je uspio u životu, bavi se s nečim što želi i voli, čovjek radi dokumentarce, priče o tom vremenu. To su vrlo punk dokumentarci. Nitko nije imao para, svi su se krpali, svi su bili ljuti na svoju vladu, tko god da im je bio predsjednik…
Prije je uvijek bilo snalaženje za opremu, ti imaš ovo, ja imam ovo, to je opet stvaralo neki osjećaj zajedništva, sad kupiš što ti treba i snimiš u svojoj sobi vrhunski album. Tost kad je počeo svirati, u Rijeci je postojao jedan music shop, Yamaha, jedan jedini, a prvi sljedeći je bio u Trstu. Granice i Slovenci, carinici, pa švercaj gitaru… Imalo je to svoju draž. Samim time što u startu ne odustaneš kad imaš toliko otegotnih okolnosti ti da… Namučiš se za tu gitaru pa ćeš je i svirati. Uspjeh je. Možda i mala sitna pobjeda, ali je. Danas je to totalno drugačije. Mislim da je i to jedan od velikih problema s današnjim klincima što stvari uzimaju zdravo za gotovo jer je puno toga lako dostupno, a i vrednuju uspjeh drugačije od moje generacije. nama je uspjeh bio maknut se iz grada i ići svirati bilo gdje van Rijeke. Uvjeti u kojima ćeš svirati – totalno nebitno. Kako ćeš doći na taj koncert – totalno nebitno. Jedino je bilo bitno otići. Naš prvi koncert van Rijeke, 2001., 2002. smo svirali u Labinu. Mi smo Maksu, koji nam je tada bio producent, mi smo mu poslali CD poštom. Kad je došao MySpace, odjednom se svi iz cijelog svijeta mogu naći na MySpaceu!
Dodo: Tražiš ljude sa sličnim interesima, kad nađeš slične interese, povezuješ se s njima. Ja sam svirajući u bendu upoznao puno istomišljenika u drugim gradovima što bi mi bilo puno manje moguće da nisam svirao. Na većini festivala na kojima sam bio, bio sam zahvaljujući tome što su nam bili plaćeni samo putni troškovi. Dugo godina sam svirao samo za putne troškove, ne zato što nismo mogli tražiti više, nego jer nismo htjeli tražiti više. Jer meni je uvijek ideja bila – nisam ja vodoinstalater da mu dam uslugu popravljanja nečega, da mu dam svoj skill. Ja propagiram neke svoje ideje i ideologiju. U tom smislu, moram biti besplatan za krajnje korisnike… Zvuči sve vrlo…Ako kažem krajnji korisnik zvuči sve vrlo korporativno i plastično jer pričamo o ljudima, ali u tom smislu, nitko nije dužan slušati moje vizije i prenemaganja na stage-u. Najveći kompliment koji sam doživio je bio kad je netko rekao: „Zašto bi uopće zvao bend, kad će ti doći Pasi besplatno ti napuniti klub”. Ja sam to dugo godina doživljavao kao kompliment jer nisam tu došao zbog kulta svoje ličnosti, niti zbog toga da odradim večer, nego sam došao družiti se s ljudima i komunicirati s ljudima. Meni se je punk u tom smislu događao prije i poslije koncerta, najmanje za vrijeme koncerta. Jer opet, tu sam komunicirao jedan na jedan, ili tri na tri, gdje se zapravo najveća promjena može i dogoditi jer, što je više ljudi, razgovor je površniji i o površnijim temama. Zašto bi sad netko izlazio iz svog doma kad svog osobnog istomišljenika, kojih možda ima 10 na planeti, gdje dvoje živi u Japanu, jedan u Indiji, treći u Americi… Oni se sad nalaze online.
A klinci, oko čega su oni angsty? Očito je da jesu, ali od čega?
Matić: Jer je društvo tako izolirajuće. Mi smo imali community, mislim da je to ključ. Bilo nas je puno i svakakvih, ne bih rekao da smo se nužno držali skupa, ali nas je bilo. Nismo bili community u virtualnom svijetu, nego u praksi. Drugačiji su međuljudski odnosi među klincima danas, uvijek je bilo tko što ima, to će uvijek valjda biti, ali mislim da su puno usamljeniji, izoliraniji. Potreba za društvom i društvenim životom u smislu zajedništva i pripadanja nečemu, to je osnovna ljudska potreba, a klinci su danas za to uskraćeni. Mislim da bi zbog toga trebali biti bijesni. Na kraju, ne možemo im mi reći, oni moraju sami shvatiti kako da se bore protiv toga. Mi smo stari. Nemamo mi što klincima govoriti kako će svirati. Mogu kćer u autu maltretirati punk rockom, što i radim, ali ne mogu joj zabraniti da si kući pusti štogod hoće. Sama si odabere što hoće, ali mogu se truditi da joj prenesem neke vrijednosti. A te vrijednosti su fundamentalno zdrave. Budi dobar, pošten prema drugima, nemoj biti ovca, osim crna. /Smijeh./
Dodo: Ima jedan komičar kojeg jako volim, Jim Jefferies, on je baš izložen cancel culture, itd., da je poruka koju želiš dati svome djetetu: “Just try not to be a cunt”. Ovo drugo je sve iluzija. Svari se tako brzo i često mijenjaju, uopće ideja da ja njima objašnjavam što bi i kako trebalo biti, na temelju ideja koja su pokupljene od mojih roditelja… To je njihov svijet. Ako hoćeš kužiti budućnost, pitaj dijete od 16 godina. Nije stvar izgubljena, stvar se mijenja. Prostor borbe je drugačiji. Sad je možda virtualan. I kriptovalute su dio toga, to je sve virtualno. Ali ako bi izgubili internet, izgubili bi i modernu civilizaciju u tom smislu.
To možda ne bi bilo tako loše.
Dodo: Mi smo prahistorijska bića koja žive sa srednjovjekovnim zakonima u vrijeme tehnologije kakvu bi imali bogovi. What could go wrong?
