Isus i betlehemska svjetla

Mislim na te, Myrtho, čarobnice, rosi
Dok Istoka svijetlo vrh tvog čela čista,
Na brijeg Posilipa kad s tisuć vatra blista,
I na crno grožđe u zlatnoj ti kosi.
Iz tvoje se čaše opih pjanstva vinom,
Iz pogleda hitra što ti smijehom sjao,
Kad, moleć, do nogu Bakovih sam pao,
Jer Muza me stvori drevne Grčke sinom.
Povratit će se, bozi, kad duša zaplače!
Vrijeme opet red će vratit prošlih dana;
S proročkog daha već zemlja drhtat zače…
A dotle pod lukom Konstantina drijema,
Latinska sibila, tvrdo uspavana.
I ništa taklo nije u red stroga trijema.
Gerard de Nerval (Iz zbirke pjesama “Himere”)

“Zbog onih bez nade, nada nam je dana”

“Duša će ostati vječna – i smješkati će se nad sanjama mjesečnih noći, i nad ljubavlju, koja je kao uzbibano more, i koja je kao plamen. Duša će ostati vječna i smješkat će se krvi, što je u ljubavi tvojoj i mesu, što je u ljubavi Tvojoj”, pojašnjava Isus svoju viziju o vječnosti Mariji – sestri Elezarovoj. Isus Krist kao mesija i prorok stoji na Granici Vremena, kada izumiru stara božanstva i najavljuje spasenje i novi kosmički poredak – koji je svjež i nov, i koji obnavlja Duh, koji u čovjeku živi i u čovjeku se rađa. Taj Duh treba jedan novi pogled na svijet i jedan novi kosmički poredak – a Isus je u svome vremenu značio tu novinu, i on zapravo predstavlja smrt starih božanstava na planeti Zemlji i nagovještava početak jedne nove ere pune optimizma i nade.

Međutim, takvi potresi nužno podrazumijevaju i ogroman rizik i sukob sa tadašnjim zemaljskim silnicima – koji su posjedovali stvarnu moć nad narodima tog dijela Svijeta. O sudbini Isusovoj Krleža u svojoj drami poetično i nadahnuto pripovjeda. Isus je gorostasan – on na svojim plemića poput Atlasa nosi teret Svemira. Tako grandiozna figura baca kolosalnu sjenku po betlehemskom krajoliku. Krleža ovoj misterioznoj sjeni dodjeljuje istaknutu rolu i uvodi je u dramsku radnju kao mističnog “Isusovoj pratioca”, čime se pojačava božanska snaga Isusova. Evo jednog opisa iz drame: “Kasno doba mjesečne noći. Kao da je sve zamrlo, kao da je sve utonulo u dugom cjelovu sna i topline. Kad se je mjesec oslobodio mrkih kedara i propleo između granja četruna, osvijetlio je Njegovu glavu. A pred Njegovim nogama dolje na zemlji oživjela je plava Sjena, njegov mistični pratilac za dugih besanih noći.” Krležin Isus je “bogočovjek” te je i on kao i svaki drugi čovjek suočen sa mističnošću ljudske egzistencije, i svim nedoumicama koje je prate. Upravo zato što on u tolikoj mjeri identificira i sažima iskustvo svakog čovjeka na planeti Zemlji – baš zato je i priča o njemu toliko važna u ljudskoj povijesti – čak toliko da je prešao granicu koju su na ovome Svijetu podvukli Bogovi, kako bi označili prostor koji pripada njima, a ne čovjeku. Time Isus postaje most među svjetovima i simbol “bezvremenosti”. O tom prelasku Isusovom s onu stranu mistične granice, pod blijedom svjetlošću Mjeseca, se pripovijeda i u ovoj Krležinoj drami. Jer Isus je čovjek koji sluti da ovakva egzistencija kakva postoji na planeti Zemlji mora postojati još u milion oblika u dubinama svemira, u tom prostoru koji nije dostupan smrtnom čovjeku, prostoru, dakle, koji pripada Bogovima, jer oni samo mogu neometano brzinom svjetlosti da se kreću tom svemirskom pustinjom, između milijardi zvijezda. Sve je to Isus slutio, iako je živio u vrijeme kada su ljudska saznanja bila ograničena, i tehnološki napredak neznatan, u poređenju sa današnjim vremenom – čak dvije tisuće godina nakon vremena Isusovog života. Međutim, on je ljudsku civilizaciju izvukao iz tame i vladavine pod okamenjenim Bogovima, i otkrio je jedan sasvim moderan, za to vrijeme, pogled na stvarnost vasione, i pronašao je nove forme izražavanja čovjekovog Duha – koji i dan danas plijeni i privlači kao na svome prapočetku.

Na svome izvorištu je vjera bila najčistija i to Krleža svojim nadahnutim opisima kroz dramu stalno naglašava. Evo jednog primjera: “Isus ustaje i gleda u nebo, posuto divnim istočnim zvijezdama.” I u ta davna vremena je postojala fascinacija čovjeka zvjezdanim prostorom i nebeskim beskrajem, i današnji čovjek je tim činjenicama svoje egzistencije podjednako fasciniran. Isusova Sjena ima svoju rolu i nije nijemi sudionik drame. U jednom trenu i ona sama progovara: “Znaj, sva ova svijetla zrna, sve su to sunca, isto takova sunca kao što je naše, i sva se smiju i sva gore kao naše. I crveni dragulji i ovi modri biseri, sve su to zemlje kao što je naša, i na svakoj ima mjesečnih noći i slavuja, koji se raduju životu!” To je noć koju Isus provodi pod svjetlošću Mjeseca – rastrzan pitanjima koja more čovječanstvo i njega samoga, i to je svjetlost u jednoj provincijalnoj Judeji – i getsemanskom masliniku u čijem se okrilju on nalazi sa svojom Sjenom, koja ga muči, i koja nalazi izvanredne argumente Isusu suprotnih principa, koji vladaju na ovoj Zemlji, koji su tako jaki, da i jednog Isusa nagone na razmišljanje i kolebanje, jer i on podliježe tom djelovanju Prirode – koja poput mašine melje sva organska bića, pa tako i Isusa, koji je takođe samo jedan čovjek – i posjeduje priču koja je nalik jednoj sasvim običnoj ljudskoj priči. Međutim, Isus posjeduje i Duh koji ima božansku snagu, i on je njega svjestan. Taj duh sa sobom donosi svjetlo iz dubina svemira i ta božanska svjetlost traži svoj novi dom. Isus se također pita ko je i odakle je – a to su pitanja na koje niti jedan čovjek nije pronašao adekvatne odgovore sve do danas. Mora se unatoč tome priznati da je u ove dvije tisuće godina čovječanstvo prešlo dug i težak put, i da se savremena društva umnogome razlikuju od onih koja su postojala na prapočetku u vrijeme Isusovog života. Jer Isus je bio glas budućnosti i vizionar i kao takav je pripadao dalekoj budućnosti, on je bio jedan od onih rijetkih ljudi koji su išli ispred čovječanstva, i kojima je njihovo vrijeme bilo Tamničar, jer nije prihvatalo pogled na Svijet – koji je on dokučio. Stoga je Isus u punome smislu i naš Suvremenik, jer je odjenut u haljinu “bezvremenosti”, iako je živio u to maglovito doba praskozorja današnjih civilizacija.

O svemu tome se pripovjeda u toj noći pod mjesečinom u getsemanskom masliniku stare Judeje – zemlje svjetlosti i nade u spasenje, u kojoj se pojavila klica novog poretka Svijeta. Kao što Isus pripada modernim vremenima, tako i danas žive ljudi koji pripadaju tim starinskim vremenima – koji od Duha prave Kip i mrtvi predmet kojemu se klanjaju. Tako je i savremena Crkva opredmetila Isusa i njegovo učenje, i učinila ga pristupačnim narodu, koji i dalje živi u tim starinskim vremenima, bez obzira na širenje ljudskih horizonata, i na nove poglede na stvarnost – koje je tako precizno slutio Isus prije toliko vijekova. Krleža piše: “Smijali su se njegovim svetim riječima, reče starica i padne pred njegovim glinenim kipom na koljena, jer ljudi su majmuni, koji se klanjaju kipovima, a žive ljude osuđuju na smrt, da bi mogli pred njihovim kipovima klečati.” Nema nikave sumnje da je Crkva od temeljnjih motiva kršćanske mitologije napravila zapravo kipove kojima se klanjaju mase – i dan danas, i u krugovima Crkve, koja je Isusa stavila na svoje čelo, vladaju principi i duhovne tekovine koje pripadaju davnim veremenima. Jer Isus je živio u vrijeme kad se nije znalo da je Zemlja okrugla, i kad je pogled na Svijet žudio za novim spoznajama. Zato je priča o Isusu itekako aktuelna. A Krleža na majstorski način oživljava tu priču o Isusu i ubrizgava joj svoj umjetnički pečat. Evo jednog Krležinog zapisa o Isusu: “Do sad mu je oko lutalo svemirom, a sad mu je pogled zapleo među cvijeće i rosu na mjesečini. To je bio Isus, naš Spasitelj”. Krleža piše o “bogočovjeku” koji je zaneseno gledao u dubine vasione, pri čemu je otkriva jedan sasvim novi pogled na Svijet – on je dokučio da smo svi mi zapravo cvjetovi vasione, i da se krećemo njenim zvjezdanim beskrajem, kao ko zna koliko drugih civilizacija u dubinama svemira.

Da bi čovjek dokučio Boga, on ga oblikuje nalik čovjeku, i zato su starinski Bogovi bili tako antropomorfni, dok Isusov Bog nema oblik, jer on predstavlja Duh, koji se ne može objasniti formama koje su dostupne čovjeku na ovome svijetu. Međutim, novo viđenje kosmičkog poretka podrazumijeva snažan sukob sa poretkom koji je dominirao u tadašnje vrijeme, jer za taj poredak je “sveti čovjek” koji vizionarski gleda u dubine vasione i uči o poretku univezuma, zapravo veoma opasan, jer se kosi sa tim životinjskim principima, prema kojima su živjela ta starinska plemena, koja su preživjela sve do današnjih dana. Evo kako Krleža u svojoj drami piše o Isusovim patnjama i raspeću: “A tamo daleko u dolini Jeruzalem, kao mrka pantera što se ukočila od strave, kao biblijska avet sa stotinu užarenih očiju, što je isplazila jezik za svojim plijenom. A taj je plijen na lubanji i ne miče se: tri krsta jedan do drugoga, tri mrtvaca jedan kraj drugoga. A nad svim tim mjesec, kao krvava mrlja na odrpanim krpama oblaka, što su zastrli plavu čistinu.” Tako je skončao Isus, vizionar i svetinja – razapet je na krst, pod svjetlošću betlehemske mjesečine. Razapet je na križu pod blijedom svjetlošću Mjeseca, koja ga je opijala tako često, dok je maštao o dubinama svemira, o drugim civilizacijama, koji žive za nas neotkriveni tamo u dubinama, i o Duhu koji unosi poredak u kretanje vasione, baš kao što maštaju i današnji genijalci u svojim gradovima – živeći pod teškom represijom starih svjetova i koji se radi svojih svježih i novih pogleda na stvarnost nađu na oštrici društvenog poretka. Vrijeme prolazi, ali priča o Isusu traje i trajat će. I danas dok se tama spušta nad bezdanom duh božji lebdi nad vodama i budi nadu u spasenje…

Tragom jedne polemike
U nastavku još jedna zanimljiva sarajevska priča:

Tebanci, Trojanci, ili ipak Bosanci???

NAJVAŽNIJE JE BITI BOSANAC TVRDI PROF SUAD KURTĆEHAJIČ – PO MENI JE NEUPOREDIVO VAŽNIJE PONOVO DEFINIRATI STATUS DRŽAVE. NO PRIJE BILO KAKVE OZBILJNE PRIČE NA OVU TEMU MORAMO ZASUKATI RUKAVE I SAGRADITI ZAPADNO SARAJEVO…

Bosanski stećak je po mnogima najvažniji simbol tisućljetne povijesti Bosne – je li stećak uopće bosanski?

Kažimo za početak par riječi o tome:

Miraš Martinović, crnogorski pjesnik, je obišao na stotine nekropola stećaka i nepobitno ustanovio da je samo malen dio stećka (svega desetak posto ukupne površine) ukrašen hrišćanskom simbolikom a sve drugo potiče iz nekih drugih (starijih) vremena a pripada narodima koji su poput Bogumila iz nekog razloga išćezli sa pozornice. Dakle, u krivu su oni koji tvrde da je “bosanski stećak (samo) bosanski” – zapravo on i jeste naš ukoliko pojmimo i povežemo sve niti koje imaju veze sa stećkom. Jedna draga prijateljica mi onomad ovako veli: “Sa svake ptice na tebi perja ima”. Nisam odmah ukapirao dubinski smisao tih riječi – dugo sam o tome razmišljao dok mi konačno nije puklo pred očima. Mojoj sam se prijateljici zahvalio ovim riječima: “Hvala ti što slijepima pomažeš da progledaju”. Vratimo se na tren “Homerovoj slijepoj publici” i meksikanskom istraživaču Robertu S. Prajsu. Po njemu su Trojanci jednako kai i Tebanci naše gore list. Trojanci su, kao što je poznato, izmislili pismo 13 vjekova prije nove ere. Tebanski kralj Kadmo je sagradio jednu od svojih prvih knjižnica na području starog Neuma. Kada se pominje Teba tu je naravno i misterija koja ima veze i sa crnogorskom Budvom. Prema jednoj legendi je, vjerovali ili ne, osnivač Budve bio tebanski kralj Kadmo, muž Aresove i Afroditine kćeri Harmonije. Kadmo, vladar Tebe, je bio sin feničanskog kralja Agenona. U dubokoj starosti kraljevski bračni par je prema predanju bio prisiljen napustiti grad Tebu na volovskoj zaprezi (otud naziv Buloe – volovi), potom su došli u današnje crnogorsko primorje i zagospodarili njime. Prema nekim historičarima Kadmo i Harmonija su sahranjeni u blizini Epidamna, odnosno današnjeg Drača. Ovaj podatak djeluje zbunjujuće ako pravimo paralele sa Prajsovim rezultatima istraživanja koja su prezentirana u knjizi “Homerova slijepa publika”.

A gdje su tragovi, neko će upitati, imali ikakvih opipljivih i vidljivih tragova koji bi mogli potvrditi ove hipoteze.?

Ima, ima – ima sačuvanih tragova, itekako.

O tome svjedoči velika nekropola stećaka udaljena svega par km od današnjeg Neuma, odnosno locirana je u Vranjevu selu. Većina Sarajlija uopće ne zna da u blizini Neuma postoji nekropola stećaka iako su decenijama gledali u stećke iz te nekropole. Kako je to moguće – jesu li Sarajlije bile slijepe kraj očiju. Naravno, i ovo je moguće jer su neki od stećaka iz pomenute nekropole skoro jedno cijelo stoljeće izloženi kao eksponati ispred Zemaljskog muzeja u Sarajevu. To nije sve – nije zgoreg pomenuti i misteriozni šapat lišća i čuvenu parolu – “preko lišća masline do istine”. O ovoj se misteriji malo zna i rijetko se pominje. Neumljani su Neumljani. ne treba imati velika očekivanja od ljudi koji se prekrste kad ih ptica pokaki jer misle da je i tako nešto “božji blagoslov”.

Priče o zagonetnom “šapatu lišća” zadiru u jednu veliku temu koja je iz dana u dan sve aktuelnija, a riječ je o “jeziku šuma i drugih inteligentnih bića”. Bilo je naravno toga i ranije, ova misterija je poznata od kako je “svijeta i vijeka”. Evo jednog primjera:

„Dodona“, jedno od najstarijih Ilirskih plemena Pelazga, je bila poznata po ritualu o kome je njihov glavni sveštenik predviđao buduće događaje osluškujući lišće velikog hrasta i zapisivao ih na olovnim pločicama. Arheološkim istraživanjima je pronađeno oko 3 tisuće olovnih pločica koje su bile zakopane ispod tog velikog hrasta kao centra kružnog svetišta. Pomenuto pleme „Dodoni“ su bili saveznici Trojanaca, a njihov grad Epir se nalazio u graničnom regionu današnje Albanije i Grčke.

Ako odgonetamo na pitanje: ko smo, što smo – onda bi ove stvari morali imati u vidu. U svakom dakle slučaju moramo krenuti od praizvorišta – pričamo o Bosni, a Bosne nema. Kako je sad odjednom nema, kad je od praiskona ima?. “Sarajevo je postalo moja fikcija”, pojašnjava Miljenko Jergović tokom jednog razgovora sa novinarima. Ni Miljacka više ne teče kao nekada, sve se promjenilo. Nit ima više onog Sarajeva, nit ima one Bosne. Alija je svojim potpisom u Dejtonu sahranio bivšu državu. Prema važećem Ustavu Bošnjaci (ako ste uopće Bošnjaci) imaju svoj “Fildžanistan” kojem bi trebalo nadjenuti nekakvo ime. Obezglavljena bošnjačka polItička scena nema kapaciteta da se sudari sa ovim važnim pitanjem. Oko ove vruće teme se oblijeće kao kiša oko Kragujevca. Kad neće politika, onda mora netko drugi. Okreni-obrni opet nema nikoga osim vas gosp. Kurtćehajiću. Tema naravno nije nova. Na pitanje o bosanstvu M. Selimović je ovako odgovorio: Turska okupacija je jednima oduzela vjeru, a svima slobodu. Oni koji su ušlli u tuđu vjeru su ostali i dalje Bosanci. Dakle prema Meši su stoljećima unatrag svi billi Bosanci, bez obzira na vjeru. Vi ste Suade locirali problem u imenu – “Bosanac ili Bošnjak”, to je naravno važno, ali po meni ne presudno važno. Rekoh već gore u uvodu: prvo treba definirati šta nam je od države preostalo nakon Dejtona – ako je uopće išta preostalo.

Dakle, pitanje kakvu državu trenutno imamo i kakvu državu iskreno želimo je prioritetnije i sudbinski puno važnije od pitanja “Bošnjak ili Bosanac”. Nije dovoljno kazati “Bosna” – treba dragi prijatelju Suade ljudima pojasniti “kakva Bosna” – ima ih više i međusobno se razlikuju ko Nebo i Zemlja. Je li pod imenom Bosna mislimo na Tvrtkovu Bosnu, ili pak na otomansku Bosnu. Neki pod tim imenom smatraju ZAVNOBIH-ovsku BiH, drugi pak Alijin Fildžanistan. Ima jedan manji broj avanturista koji sanja o Bosni Benjamina Kalaja. Naš Nermin Nikšić je nedavno mimo svih očekivanja, ubacio u igru AVNOJ-evsku Bosnu i Hercegovinu. Ponavljam AVNOJ-evsku, a ne ZAVNOBIH-ovsku. Vi Suade znate da i ovdje ima ogromna razlika – ako bi se fokusirali na gradnju AVNOJ-evske BiH onda bi se trebali vratiti jugoslovenskoj ideji i Titoizmu. I.t.d.

Kod pravljenja nove države ima puno finesa, ali je najbitnije da se krene od temelja, jer kao što onomad lijepo neko mudar pojasni: “Njiva i livada nisu jedno te isto”. Razlika je u malim finesama, ali se narodu i takvo što mora pojasniti.

Naravno, sad će se neko upitati: Pa dobro majka mu stara kako su do sada stvari funkcionirale – pa funkcionirale su zato što je Majkl Marfi bio država, nema više Marfija nema ni države.

Opet ponavljam, moramo se sami sudariti sa ovim izazovom. Kad će se to desiti teško je predvidjeti.

Jedno je sigurno – kad god da se “bosansko proljeće” desi, morat će se krenuti od temelja a ne od krova. Do tada bi se trebalo barem povremeno prisjetiti one fine formulacije Josipa Pejakovića koji onomad kaza: “Bosna nije teritorija, Bosna je osjećaj. Ko Bosnu ne osjeća, taj je ne razumije”.

Prof Ferid Muhić slijedećim riječima osporava Kurtčehajićevu “teoriju zavjere”:

“Falsifikator činjenica Suad Kurtćehajić zna da je Benjamin Kalaj pokrenuo afirmaciju Bošnjaka kao protivtežu nasilnom projektu svojatanja Bosne od strane Srba i Hrvata, ali zlonamjeran kakav jeste, propušta da objasni zašto baš “BOŠNJACI” a ne “BOSANCI”!?

Propušta, jer zna da bi odgovor bacio njegovu kvaziteoriju na đubrište ideoloških gluposti, gdje i spada.

Naime, u to vrijeme niko nije govorio o nikakvim “Bosancima”, jer je jedini naziv za autohtone stanovnike Bosne bio “Bošnjaci”. Da je Kalaj rekao “Bosanci”, niko ne bi znao o čemo govori!!

Vuk Karadžić govori SAMO o BOŠNJACIMA NIKADA o BOSANCIMA! Kao i Ilija Garašanin… za koga u Bosni oduvijek žive samo Bošnjaci i ni jedan Srbin, ni Hrvat… kao i svi pisani dokumenti od XIV vijeka na dalje.

Sve do političkog hohštapleraja onih koji pokušavaju da floskulom “Bosanci” podmetnu rog za svijeću”, pojašnjava prof Ferid Muhić.

Pred nama su teška vremena i dramatične godine raspleta. Nadati se da će na koncu ipak sve biti dobro, jer je puno više onoga što nas spaja neg razdvaja.

Istaknute fotografije snimio Marko Raguž