Dnevna doza umjetnosti
Što imaju zajedničko film „Šlager“ Nevija Marasovića i balet „Šeherezada“ Nikolaja Rimski-Korsakova? Splitski HNK kao mjesto prikazivanja! Split se tako još jednom pokazuje kao mjesto spajanja nespojivog i razdvajanja spojenog; to je jedna od njegovih najbitnijih karakternih crta. Sredinom 90-ih, na primjer, u jednom sam od splitskih antikvarijata (sada nema više nijednoga) primijetio jedan radikalan primjer te splitske duhovne montaže: „Dnevnik Ane Frank“ i „Mein kamf“ Adolfa Hitlera spojene u par, na povišenom mjestu police za knjige, tako da su morale svakome upasti u oči i pri tomu ih, naravno, i probosti. Vjerujem da nema nijednoga grada na svijetu u kojemu bi nekomu palo na pamet da ta dva naslova stavi jedan uz drugi i još ih naglašeno istakne.
U Splitu to nije izazvalo nikakav javni komentar, a ja sam – čim sam to vidio – snimio par fotki te sam jednu, uvećanu, printao te je stavio u centar jednog svog kolaža većeg formata. Dakle, imam umjetnički, materijalni dokaz te unikatne „instalacije“: nima Splita do Splita. Nema više nijednoga antikvarijata u ovom gradu pod Marjanom i pod Hajdukom, ali zato ima toliko prodavaonica cipela kao da su njegovi stanovnici stonoge. Dobro, Splićani nisu nikada bili ljubitelji knjige („Komu je knjiga dala kruva, a moš i poludit“), ali su bili i ostali ljubitelji kazališta (kako onog na daskama koje život znače tako i onog na ulici, svakodnevnog) pa se može reći da svaki Splićanin igra najmanje dvije uloge istovremeno. Nije stoga čudo što je Freud, nakon što je u njemu prespavao jednu noć (na povratku iz Sarajeva u Beč), malo zatim izišao u javnost s teorijom podijeljene ličnosti (split personality).
Manje je više
Filmovi se prikazuju u kinima, a predstave i opere u kazalištima; tako su stvari podijeljene. I u Splitu je tako, ali ne uvijek. Mediteran film festival je lani počeo s prikazivanjem filmova (po jedan, svake posljednje nedjelje u mjesecu) u splitskom HNK, a tamo ovih dana započinje i 13. europsko blues natjecanje, koje će trajati tri dana. Na prvu loptu te stvari ne idu jedna s drugom, ali u Splitu ipak idu. I ja sam bio skeptičan kada sam prvi put gledao film iz kazališne lože. No, brzo sam uočio prednosti tog neobičnog spoja filmskoga medija i baroknog ambijenta teatra, a na koncu konca sve ovisi o kvaliteti filma: loš film je lakše podnijeti na plišanoj stolici u kazalištu nego na kožnoj sjedalici kina “Karaman” (koji nam je jedini preostao, ne računajući kinoteku Zlatna vrata).
Nevio Marasović je Splićanin, dakle, dobro se snalazi u skučenim financijskim uvjetima hrvatske kinematografije. On se, takorekoć, specijalizirao za filmove malog to jest minimalnog budžeta. Takav mu je bio i „Vis a Vis“ (2013.), takav je i „Šlager“ (2024.). Tu se onda ponajviše kontaju ideja filma i glumačka izvedba, a projekt se realizira tako tako da – u konkretnom slučaju – troje ljudi obave sav posao koji, u normalnim uvjetima, obavlja čitav tim ljudi, od kojih je svatko specijaliziran za svoj posao. Pa je tako Marasović redatelj, montažer, koscenarist i koproducent. A glumica Lana Barić je također koscenarist kao i glumac Janko Popović Volarić, koji je uz to još i koproducent. Troje prijatelja su tako iznijeli sav teret ovog filma koji se lako gleda, ali ne samo zato što traje 72 minute već i zbog nekih svojih vrlina (o kojima ćemo malo kasnije). Za svoje rezultate su adekvatno i nagrađeni na na lanjskom festivalu u Puli: Lana Barić je dobila Zlatnu arenu za najbolju glavnu žensku ulogu te Alen i Nenad Sinkauz zlatnu Arenu za najbolju glazbu.
Kako je i Lana Barić Splićanka, može se reći da je ovo, dvotrećinski, splitski film pa mu je splitska premijera bila na posve adekvatnome mjestu, u splitskom HNK; vis a vis crkve Gospe od zdravlja. Na ta dva mjesta ionako hrli najveći broj Splićana (ne računajući Hajdukov stadion): vjernici nedjeljom na misu, a poklonici dramske i glazbene umjetnosti u kazalište. U kojemu se, svih ovih decenija, osjeća mukli vonj tupine, kao vizitka namijenjena nosu, koja splitski teatar čini jedinstvenim na čitavom globusu. „Ma da me zatvorenih očiju staviš bilo di, znala bi po ovom vonju da sam u našem kazalištu. Najlipši miris na svitu“! – kao veli šankerica u buffetu, u podrumu zgrade, znakovito zvanom „Talog“.
Autori splitske škole filma (od najpoznatijih, kao što su Lordan Zafranović, Ivan Martinac pa nadalje) uvijek su posebnu pažnju davali specifičnostima filmskoga medija, a neki od njih su težili i tzv. čistom filmu (ma što to značilo). Pa su eksperimentirali, pročišćavali filmski jezik, nastojali se pošto poto otrgnuti od kazališnih pa i utjecaja televizijske drame; ukratko, mislili su o filmu i mislili su filmski. Marasović je, u tom smislu, splitsko dite, izdanak tradicije splitske filmske škole. To se vidi po jasnoj, ogoljeloj strukturi njegove priče, koja postavlja ozbiljna pitanja ne samo o smislu filma nego i života. On, dakle, okreće kameru prema unutra, kako u svoja dva – i jedina – lika tako i u sam filmski medij, što ga čini rijetkim primjerom autorefleksivnosti u domaćoj kinematografiji.
Kako s malo svega reći puno toga, bez pretencioznosti i foliranja? Evo, otprilike tako kako je Marasović otpjevao svoj „Šlager“. On je, jednostavno, sve minuse (nedostatak ovoga i onoga) pomnožio i dobio plus! Većina njegovih kolega idu zbrajati svoje minuse pa onda i ne mogu ništa ni dobiti nego minus. Gotovo asketski pristup u formi (dvoje glumaca, dvije lokacije), uvjetovan vanjskim produkcijskim ograničenjima, pokazao je da je manje-više. Balans emocije i inteligencije je inače rijetka pojava u životu i u filmu, a ovo dvoje Splićana – Lana Barić (emocija) i Nevio Marasović (inteligencija) – su ga pronašli u zajedničkoj suradnji na ovom intimističkom i komornom projektu, kao skromnom ali solidnom tronošcu (Janko je tu bio treći nogar). „Šlager“ neće biti filmski hit jer sva njegova akcija je unutarnja to jest duhovna, ali će ga filmoznanci rado po/slušati i po/gledati.
Balet i let
Dva dana poslije „Šlagera“ evo me opet u kazališnoj loži, na baletu „Class Concert / Šeherezada“ Čajkovskoga i Rimski Korsakova. Potrebno mi je ponekad izdvojiti se iz svakodnevne realnosti i locirati se u neko sigurno mjesto koje ima jaku vizualnu i zvučnu izolaciju od života kakvoga inače proživljavamo. Takvo mjesto je kazalište. U kino odlazite u odjeći u kojoj se zateknete, ono je ipak profano mjesto. Za odlazak u kazalište morate se pripremiti, u najmanju ruku obrijati i namirisati te prikladno se odjenuti. U njemu se odvija društveni ritual u kojemu se svatko želi pokazati u najboljem izdanju, od njega se očekuje da pruži doživljaj višeg reda (da ne kažem uzvišenijega), a to nas obvezuje na suzdržanije i intenzivnije držanje. Visoka klasična umjetnost je nužna, kao svjetionik i kriterij, da se ne bismo podavili u bujici niske, pop-corn kulture za široke i plitke mase.
Baletni ansambl splitskog HNK pružio nam je upravo takvu jednu večer koju ćemo pamtiti po Ljepoti koja nadvladava gravitaciju i koja nas podsjeća da smo nekad imali krila, prija pada u ovu močvaru i blato. I da smo bili u Harmoniji s glazbom sfera. Takva nas Umjetnost liječi i tješi: dok god se sjećamo leta naše Duše nismo skroz propali i ima za nas nade. Za nešto smo nadareni, svatko od nas, ali leta nema bez napornog i ustrajnoga rada. Balerine su vile radničke klase; koliko samo truda one moraju uložiti i znoja proliti da bi nam priuštile čaroliju iz jednog ljepšeg, gracioznijeg, humanijeg i božanstvenijeg svijeta.
Da, priznajem, potreban mi je ponekad dvosatni zaborav Thompsona, korupcije, inflacije, gravitacije, rata, kamatnih stopa, starih ljudi koji pretražuju kontejnere, lokalnih i parlamentarnih izbora, bespravne gradnje, mita i nacionalnih mitova (mogao bih nabrajati do sutra). I zato artujem – kao što pijanac pije – da sve to zaboravim. I da se sjetim sebe, onog unutarnjeg Sebe, kojeg ovaj svijet – čim izađem iz kina ili kazališta – počinje da nemilosrdno jebe…
Istaknuta fotografija: Class Concert / Šeherezada; HNK Split; Milan Šabić
#Ante Kuštre #Class Concert / Šeherezada #HNK Split #Šlager #Split
