Dana 28. svibnja u 18 sati, organizaciji Udruge Drugo more i Goethe-Instituta, u riječkoj Gradskoj knjižnici održan je književni susret „Present Past: Književni cafe“, u sklopu „ZOOM Festivala“. Susret je dio dvogodišnjeg regionalnog projekta Goethe-Instituta, a okupio je lokalne autorice i publiku radi predstavljanja kratkih priča nastalih na radionici koju je vodio književnik Zoran Žmirić. Razgovor je moderirala književnica Dunja Matić Benčić.

Radionica kratke priče održana je u Rijeci i uključivala je Ivu Mladenić, Mariju Rađu, Sandru Kordić i Laru Vrsalović. Sudionice su pisale na zadane teme koje su povezivale sudionike i sudionice projekta u ostalim zemljama: pasoš/rad, more/novac i kava/sigurnost. Projekt „Present Past“ zamišljen je kao niz umjetničkih radionica u različitim formatima, ali na zajedničku temu sadašnjosti i prošlosti koje se međusobno inspiriraju i nadovezuju. Održane su četiri takve radionice pod vodstvom afirmiranih umjetnika-mentora. U Hrvatskoj je održana spomenuta radionica kratke priče, u Bosni i Hercegovini radionica fotografije s fotografom Ziyahom Gafićem, u Srbiji radionica stripa sa Sašom Rakezićem – Zografom, a u Sjevernoj Makedoniji umjetnička radionica s Gjorgjem Jovanovikom.

Autorice su čitale svoje priče i govorile o procesu nastajanja svojih djela; s čitanjem je započela Lara Vrsalović sa pričom „Trebanje“, na temu pasoša/rada. Priča se bavi poznatom problematikom odlaska „trbuhom za kruhom“, što je učestalija pojava kod muškaraca, ali i posljedicama koje dolaze time, po cijenu obitelji i odnosa s njome, posebice u odnosu oca – djeteta.

*To je bilo njegovo prvo jasno sjećanje na oca. Igra s djecom, žamor i odjednom nepoznati muškarac u noninom dvorištu, gleda ga i izgovara „koje debelo dijete“*. – Lara Vrsalović: „Trebanje“

Autorica je u razgovoru s moderatoricom istaknula kako joj je motivacija za pisanje bila osnovana na ulozi muškarca u obitelji čiji je zadatak „prehranjivanje“ obitelji, odnosno unošenje sredstava u dom, ali i kriza uloga s kojom se danas oba spola suočavaju. Nakon nje, čitala je Marija Rađa, priču „Ča je more da bi bilo polje“, na temu mora/novca; pomorstva, progovarajući o dvama životnim periodima, djetinjstvu i starosti. „Svi smo mi mladi iznutra, samo što ogledalo, možda, govori drugačije.“ Priča je, prema navodu autorice, inspirirana istoimenom tradicijskom pjesmom iz Hrvatskog primorja.

‘Kako se zove onaj film u kojem se svaki put kad netko umre pojavljuju naranče?’ pokušavao se sjetiti Vito. U posljednje vrijeme sva znanja koja je skupljao tijekom dugih samačkih plovidbi postajala su nepouzdana, samo fragmenti činjenica, pokoja boja i zvukovi koji su ga budili noću. – Marija Rađa: „Ča je more da bi bilo polje“

Zatim, s čitanjem je nastavila Sandra Kordić s pričom „Druga strana stvarnosti“, koju je opisala kao priču koja govori o šutnji i kako ona nije uvijek zlato. Autorica je kroz perspektivu dvaju likova, pokušala prikazati dvije slike stvarnosti, objektivnu i subjektivnu, nudeći čitateljima mogućnost otvorene interpretacije završetka priče.

*Majka je ušutjela. Pogled joj se zastaklio. Prešla je na drugu stranu stvarnosti i jedino što nas je još povezivalo bila je njena mala topla ruka u mojoj.* – Sandra Kordić: „Druga strana stvarnosti“

Posljednja je nastupila Iva Mladenić s pričom „Gdje je dom?“, koja problematizira odnos žene u društvu, njenih unutarnjih previranja i nesigurnosti koje su potaknute vanjskim utjecajima, što se može uočiti već iz prvih rečenica priče.

Moje mjesto je u kutu. Između peći, one starinske na drva, na kojoj se još uvijek kuha i šepavog stola od iverice. Nekada je bio bijel, ali godine mu najviše odaje ploha izrezbarena bezbrojnim sivim crtama od nepažljivog rezanja nožem. Na kutovima stol se lista, poput knjige, no šteta je nabavljati bilo što novo dok staro još služi. Tako mi kažu, svakog dana. Sve u ovoj prostoriji potrošeno je, oronulo, polovno. Zato se u nju najbolje uklapam. I to mi kažu. U kutu sjedim na klupici, niskoj i neudobnoj, ali to je najtoplije mjesto u kuhinji, u tom stanu, u toj kući… – Iva Mladenić: „Gdje je dom?“

Odbacite misao da je za pisanje potrebna epska tema. Dovoljno je krenuti od rečenice koja vam se čini OK. Izađite van i prvo što vam upadne u oko, može biti potencijalna priča. Zapišite prvu rečenicu, nadovežite drugu. Nakon druge rečenice, već pišete. Sljedeće pravilo pisanja bilo bi – pokaži, ne objašnjavaj. Ako želite u tekstu opisati nekoga kao ljubomornog, ne pišite to izravno, već dovedite lika u takvu situaciju da čitatelji mogu to shvatiti. Treće pravilo: lik je važniji od zapleta. Iz dobrog zapleta ne mora izać’ dobar lik, ali iz dobrog lika uvijek izlazi fantastičan zaplet. Sprijateljite se s likovima, neka budu živi! – zaključio je Žmirić na samom kraju susreta.

Priče su dostupne za čitanje na web-stranici Booksa.hr.

Istaknuta i ostale fotografije: Borut Brozović