Split ima dvije vjerne publike: navijače Hajduka i gledatelje predstava u HNK. Dakle, to je grad Ha-Ha publike. Prva je, naravno, neusporedivo veća (jača, glasnija) od druge, ali obje definiraju mentalitet grada, koji se njiše između ta dva „Ha“. Nazovimo to Hajdukovim klatnom. Treća vjerna publika bi, po logici stvari, trebala biti filmska, ali njena vjernost se rasprši pod najobičnijom kišicom ili malo jačom burom. To je pravilo koje ima iznimku, onu ljetnu, Festival mediteranskog filma, pa se ne računa. Likovnu pak publiku, koja prati izložbe, najadekvatnije je doživljavati kao nekakvu sektu, a kako su ti mladi ljudi odjeveni uglavnom u crno i djeluju, iz daljega, kao insekti.
Ima filmskih festivala koji su stvoreni da se događaju na otvorenom i onih koji su za zatvorene prostore kina. Prvi su ljetni (sezonski), a drugi zimski (vansezonski). Ta podjela vrijedi za jug Hrvatske, čiji život ionako, nažalost, određuje turizam. Ljetni festivali stoga nemaju problema s publikom, a zimski je gotovo uopće nemaju. Deveto izdanje Dalmatia Film Festivala, imalo je nekidan svoju splitsku reprizu u kinoteci Zlatna vrata, a na prvoj popodnevnoj projekciji bilo je dvoje ljudi (ne računajući mene, koji sam tu inventar). Do zadnjega dana nije bilo festivalskog biltena na pultu, a Festival nitko od organizatora nije ni otvorio s par riječi, kako nalažu dobri običaji. A nije da se to nije moglo; nije Brač daleko (Festival se, inače, događa u srpnju u Sutivanu).
Drugi problem proizlazi iz koncepcije Festivala: prikazuje sve vrste kratkih filmova (igrane, dokumentarne, animirane i eksperimentalne), a ovaj put je prikazao i jedan dugi dokumentarac, američki „Taking Venice“. Tu, dakle, nedostaje profilacije, a to se naziva svaštarenjem. Ukratko, ovaj festival ima ležerni, neobavezni, ljetni karakter; čak ne znam ni da li dodjeljuje nagrade (u biltenu nije spomenuta nijedna). No, dobro, danas je to tako: svako naše malo misto svoji filmski festival ima, a stranim redateljima je drago ljeti doći na par dana u Dalmaciju. Pa je tovar sit, a filmovi svi na broju.
NADA ILI NADALINA
Svojevremeno, dok sam još bio filmski kritičar i novinar „Slobodne Dalmacije“, jednoga vrućega dana mi je sinula što je Nadalina: lina nada! Koja muti jaja i zamuti pamet svima muškima. Bio sam toliko nesmotren da sam to rekao pred tekstopiscem Jakšom Fiamengom, a on mi je zato digao pozdrav par dana ili sedmica, ne sjećam se više. Jedan je film made in Croatia probudio u meni radišnu nadu da hrvatska kinematografija može imati svjetlu budućnost, ako se da prostora – i novaca! – mladim redateljima poput Dina Juliusa i Luke Hrgovića. Oni su, naime, režiserski dvojac „Splashback“-a, kratkog igranog, crno-bijelog filma, kojeg su financirali vlastitim sredstvima, a snimili za osam dana (alo, 8 dana!) u Zagrebu i okolici (spomen dom u Kumrovcu). Manifestirali su, dakle, vrhunski entuzijazam, spojen s vrhunskim poznavanjem filmskog jezika i to onog klasičnog, holivudskog, koji zna najfinije i najefektnije ispričati priču.
Film je u starom formatu, 43, kojim se gotovo više nitko ne služi, a radnja mu se događa 1969. u NASA-i, za vrijeme prvog slijetanja na Mjesec. I svi glumci govore engleski, zato što i jesu Englezi, ali i zato što film, s pravom, računa na mnogo širu percepciju – i valorizaciju – od ove hrvatske. Ironična komedija koju su napravili svakim kadrom, od početka do kraja, drži pažnju gledatelja i pruža mu kinetičko-estetski užitak zbog kojeg je, na koncu konca, i došao u kino. Tako da film uopće ne izgleda hrvatski (a ne samo da ne zvuči tako), a to je trenutno najveći kompliment kojeg mogu – kao kritičar – nekim autorima dati. On naprosto izgleda onako kako bi svaki film i trebao izgledati – filmično! Ima u sebi sažeto sve što ovakva vrst filma treba imati; uz navedeno, i potrebnu dozu kritičkog humora kao i razigranost koja ga diže u višu sferu kreativnosti. Bravo, momci, just keep moving in this way!
UMJETNOST I POLITIKA
Dokumentarac „Živa slika zajedništva“ Vlaste Delimar primjer je nefilmičnog filma, gotovo anti-filma. To je nešto između tv-reportaže i radijske emisije, što joj ne treba uzeti za zlo jer je ona ipak performerka i vizualna umjetnica, a nije filmska redateljica. Osim što je glavni lik, ona je naratorica koja nam priča u off-u priču o svom gradu, kakav je nekada bio: mjesto života u zajedništvu. To je sve divno i krasno, ali filmski je potpuno neinventivno, a dobro je što ne traje predugo.
„Taking Venice“ je dugi dokumentarac (95 min.) Amei Wallacha, koji se bavi nastupom Roberta Rauchenberga na biennalu u Veneciji 1964. i utjecaju američke vlade i nekih moćnih influensera iz art-svijeta da taj američki umjetnik dobije Grand prix. To je bilo prvi put da se američka vlada angažira na polju umjetnosti, ali to je bilo doba hladnoga rata i trebalo je pokazati Europu i svijetu tko je gazda u svemu pa i u suvremenoj umjetnosti. Kako su odlučili, tako je i bilo: Rauschenberg je dobio glavnu nagradu, a Francuska je dobila pljusku: centar umjetnosti se iz Pariza preselio u New York. Film ne samo da informativan nego i poučan, naročito za naše domaće romantičare i naivce koji misle da samo kvaliteta nekog umjetničkog djela određuje dobitnika najvećeg priznanja. Tako izgleda na površini slike, ali iza nje se odvijaju igre političke i ekonomske moći koja se, vladanjem tržištem suvremene umjetnosti samo uvećava. Male zemlje i s velikim umjetnicima tu imaju malo tj. nimalo šanse.
U visokoj politici velikih, umjetnost se ispravno shvaća – kao soft power (jer utječe na veliki broj ljudi) – pa se tomu adekvatno i tretira. Kao i umjetnici, naročito kad postanu zvijezde, koji je stvaraju. O vezama američkog apstraktnog slikarstva i CIA-e danas se ležerno ćakula na društvenim mrežama jer, bože moj, sve je umreženo i iza uspjeha nekog pojedinca stoji dobro istreniran tim. Kad se negdje vrte velike pare, a na terenu suvremene umjetnosti su tolike da vam se zavrti u glavi (npr. Catellanova banana od 6,5 milijuna dolara), onda tu nema mjesta za neku improvizaciju ili pobjedu outsidera. Bilo kako bilo, gledajući ovaj film s velikim interesom, primjećujući usput da ga (američki) sadržaj a ne (hrvatska) dokumentaristička forma čini lako gledljivim, shvatio sam da umjetnost generira umjetnost (knjiga knjigu, slika sliku itd.). Barem je kod mene takav slučaj.
Osim što sam potvrdio svoj stari osjećaj i mišljenje da je Raushenberg precijenjen (koliko sam ja podcijenjen), primio sam s ekrana snop kreativnih impulsa za moje buduće artefakte. Čini mi se da sami, obični svakodnevni život nema taj kapacitet i da mu je energija preraspršena da bi samim sobom potaknuo suvremenog umjetnika na nešto novo. Njemu je potrebna jača doza koncentriranog i strukturiranog sadržaja, jačeg kreativnog napona, da bi zatitrala njegovu umjetničku žicu. A što se tiče samoga Raushenberga, kada je sazreo i ostario, postao je bolji umjetnik ali njegove ideje i projekti su – u Americi – nailazili na slabiji prijem. Ono dijete u njemu (bez kojega umjetnik ne može biti umjetnik) povjerovalo je da umjetnost može promijeniti svijet. Pa je u tom smjeru razvijao svoje ideje, raznoseći ih diljem (nerazvijenoga) svijeta. Kao mlad, u doba svoga trijumfa, imao je nešto klaunovski u sebi, a i široko i često se smiješio i smijao. Po starost je dobio izgled tužnog tj. iskustvom poučenog, gotovo mudrog, klauna. Takav mi se svidio.
LJUDI I GOLUBOVI
Leon Lučev ne bi mogao glumiti klauna ni za milijun dolara! Ta uloga jednostavno ne pristaje njegovom licu, njegovom držanju kao ni cjelokupnoj energiji kojom zrači. Njegovo lice u krupnom planu ispunjava sav ekran i urezuje se u pamćenje gledatelja, tako da je ostalim glumcima – u širem planu – opasno igrati pored njega. L.L. dominira scenom i ne htijući pa čak i u onom hvaljenom promašaju „Radnička klasa ide u pakao“. A takav je i u zadnjem Zafranovićevom filmu. U kratkome igranome „Stranac“ Milorada Milatovića igra oca klinca kojeg stranac (turist) zavodi, dok je ćaća maloga tj. Lučev pod vodom, loveći ribu. Redatelj je sugestivno stvorio atmosferu, ocrtao likove i filmski jednostavno, ali efektno, plasirao svoje pitanje/poruku te okončao film na pravi način posljednjim kadrom.
Francuska komedija „Kava, grejpfrut,, kakao“ Dominique Preusse prikazuje suvremene erotske odnose, prikazujući nam trojac od mladog bradatog muškarca, njegove bivše žene i njene sadašnje partnerice, u pokušaju da zajedničkim seksualnim naporima naprave dijete. To jest: da taj lik oplodi svoju bivšu suprugu (koja žarko želi imati dijete, kao sav normalan svijet) jer mu to nije uspijevalo dok su bili u braku. Situacija je, dakle, komična, od početka, ali autorica ima simpatije i razumijevanja za svoje smušene pa sve to biva šarmantno i gleda se sa smiješkom. Puno ozbiljnija je priča srpskog igranog filma „Hrana za golubove“ Milice Spasojević, a u njemu igra (jako dobro) i ozbiljan glumac, Žarko Laušević. Šteta što je film malo razvučen ali je zato psihološki produbljen i iznijansiran. Ni „Tetka“ iste autorice nije loš, ali i on ima slične slabosti. No, zato oba završavaju s toplim ljudskim happy endom, što je danas tolika rijetkost da je treba pohvaliti kao takvu.
Istaknuta fotografija: Dalmatia Film Festival
#Ante Kuštre #Dalmatia Film Festival #filmski festivali #kratkosmetražni film #Split
