Nekoliko dana prije odlaska na KAP vodio sam duži razgovor s jednom, u biblijskom smislu, ne/poznanicom i u jednom momentu sam joj spomenuo „Let iznad kukavičjeg gnijezda“, kao ilustraciju mentalnog stanja kod nas, u nekim zatvorenim umovima koji se slobodno kreću ulicama, zahtijevajući zatvaranje nekih festivalskih i inih događanja. Namjerno sam upotrijebio naslov Formanovog filma, kao radikalnu formulu u cilju fokusiranja njene pažnje koja je počela pokazivati prve znakove raspršivanja. Očekivao sam „klik“, a dobio sam tilt: ona je nastavila bezizražajno gledati, bez riječi. Nakon par sekundi čekanja na njenu reakciju pitao sam je, pribojavajući se da ću ispasti uvredljiv: „Jesi li gledala taj film“? Niječno je pomaknula glavom. „Jesi li ikada čula za njega“? Nije. Da se razumijemo: nije ona neka 20-godišnjakinja već je 40-godišnjakinja, školovana i zaposlena (iako trenutno na bolovanju).
„Moraš ga pogledati, taj naslov spada u obaveznu filmu lektiru“. Kimnula je glavom da hoće pa smo promijenili temu (masovna psihologija i kako je izbjeći), skrenuvši na muško-ženske odnose u Splitu i šire (što je teren na kojemu je onda doma). Tako da se večer ipak ugodno – i poučno – završila. Jasno nam je kako se najučinkovitije drobi i iznutra mrvi jedno društvo: tako da mu sjebete obrazovanje! Profesorima dajete male plaće, oni postepeno gube autoritet, a neki učenici ih počnu čak i tući, a njihovi roditelji prijetiti profama zbog loših ocjena. To je početak urušavanja. Nastavak rušenja ide lako, brzo i masovno preko društvenih mreža i ovisnosti o mobitelu. Djeca guglaju kao da se to plaća, roditelji i profe na to vremenom oguglaju propadanje nesmetano teče dalje. Društveni sistem upravo takve generacije treba: kratke i plitke koncentracije (od pet sekundi do maksimalno pet minuta), ovisne o mobitelima i tabletima (što je više ljudi ovisno o bilo čemu, to je sistemu lakše njima manipulirati i držati pod kontrolom), glava punih tričavih i tračerskih informacija (a srca zatvorenih i/li blokiranih): takvi su idealni za oblikovanje u sitne kotačiće državno-društvenog mehanizma.
Niskozemci i Visokozemci
Dokle daleko je to već otišlo, otkrila mi/nam je povjesničarka Dubravka Stojanović, na primjeru školskih udžbenika povijesti u Srbiji. Što u njima piše o četnicima? Teško je za povjerovati, ali ovo: da su sukobe sa svojim političkim protivnicima rješavali šamarima! Nisam još amortizirao taj prvi šok kad je odmah došao i drugi: da su, prije bitke na Neretvi, četničke vođe bile u moralnoj dilemi pucati li na partizanske ranjenike, a partizani su ih poveli sa sobom bez ikakvog moralnog sustezanja“! Pa su, jebiga, morali pucati i na njih, skupa s Talijanima i Nijemcima. Što pada, jelte, na dušu partizana – poanta je koja se provlači između tih revizionističkih povijesnih rečenica. Da ti pamet stane. Ne, nego da ti pamet krene novim putem u većoj brzini i s dužim i širim farovima! Jer ovo je dugo putovanje kroz noć. Koja ima svoju mračnu moć ali, jebi je, svaki put je izgubi u zoru, kada se nepobjedivo Sunce počne dizati. Doslovce, metaforički i simbolički.
Kolika je količina tamne materije u hrvatskim povijesnim čitankama nemam potrebu izmjeriti, posve je dovoljno pogledati i poslušati mnogobrojne mlade u crnim majicama koji ponavljački zborno repetiraju „ZDS“ (kao da su navijeni). I shvatiti, vidjevši i čuvši te posljedice na dvije noge, da hrvatski udžbenici, po tim povijesnim temama, ne zaostaju baš puno za srpskim. Ja to onako intuitivno zaključujem, ali intuicija zna biti puno točnija od novo-normalnih „objektivno znanstvenih činjenica“. Brojke su neumoljive (za razliku od riječi) pa nemilosrdno udaraju u glavu, točno u centar za logiku i kritičko razmišljanje. Podaci koje je iznio Goran Jeras, u svome izlaganju na temu „Zadruga za etično financiranje i zadružno stanovanje“, pravo su me frapirali: 80% poljoprivrednih proizvoda u Nizozemskoj dolazi iz njihovih zadruga! I još su pri tome jedan od najvećih (ako ne i najveći) izvoznik voća i povrća u EU. A doslovce otimaju zemlju moru, loše je kvalitete, a čitava država im je manja kopnenim teritorijem od Hrvatske za nešto manje od 15 %, a ima četiri puta više stanovnika od Lijepe i neracionalne naše.
Nadalje: kada je otvorio račun u njihovoj banci (plativši pri tome 600 eura pologa ili nečeg sličnog), nakon preseljenja u Amsterdam, postao je, ne znajući, jednim od suvlasnika banke, što je skužio tek kada su ga zvali na sastanak odbora (ili skupštine, nisam siguran). Onda ga je banka uputila da unajmi troetažni stan od preko 100 kvadrata, po cijeni od 400 eura mjesečno. A do tada je stanovao u iznajmljenom tržišnom stanu plaćajući 800 eura mjesečno! Dakle, takve stvari na homo croatusa djeluju elektro-šokantno, podižući mu učas elektro-magnetna kretanja u mozgu i budeći mu hrvatskim snom („svoj na svome“) uspavane neuronske centre. Naglo buđenje tj. podizanje iz nesvjesnog u svjesno može biti opasno pa se većini ne preporučuje, a pojedinci koji se ipak žele probudi trebaju znati da to rade na vlastitu odgovornost. Sve skupa pak valja podsjetiti na onu lucifersko lucidnu. „U demokraciji nas nitko ne može prisiliti da mislimo svojom glavom“!
Komparacije sebe s drugima nisu zdrave, a često su i pre/bolne. Ali, kao diplomirani profesor komparativne književnosti i sociologije, automatski sam se sjetio činjenice da Nizozemska i Hrvatska imaju iste boje zastave i njihov redoslijed, samo što je nizozemska mondrianovski jednostavna, bez ikakvih suvišnih detalja, dok je naša opterećena ukrasnom šahovnicom, nad kojom su i neke životinje (od njih jedna rogata), a svaka u svojoj niši. Posljedično, kod nas riječ „zadruga“ većini zaudara na socijalizam i smrdi na komunizam pa je a priori odbacuju kao mogućnost zajedničkog racionalnijeg djelovanja i suradnje. Posljedice takvog odbacivanja racionalnosti (još od francuskog prosvjetiteljstva pa do njegovih suvremenih izvedenica i inačica) drastične su: imamo više zemlje od tih Nizozemaca a hranu, lošiju i skuplju, uvozimo, od nje se debljamo pa po pretilosti prednjačimo u EU. Na taj se poljoprivredni način pokazujemo kao Niskozemci, a uništavanjem industrijske proizvodnje se takvima i dokazujemo. Svijet to, naravno, dobro vidi pa se uljudno smješka i, politički korektno, ne govori nam ništa u facu. Na nama samima je da se takvima kakvi jesmo i vidimo, a najjasnije se vidi u ogledalu činjenica.
Baba i banka
O čemu političari šute novinari su dužni pisati! Toni Prug nam je, između ostalih primjera i podataka (koji su iz njegovih usta tekli kao kontroliran usmjerena bujica, u temperamentnom splitskom ritmu), na panelu naslovljenom „Proizvodnja, jednakost i solidarnost“, naveo jedan članak iz „Guardiana“ (ili je to bio „Financial Times“), iz doba kada se Splitska banka prodala OTP banci za 300 milijuna eura. Britanski novinar se velikim slovima tim povodom naslovno pitao „Jesu li oni normalni“? (ili ludi, nisam siguran). Sada nam je jasno da je to bilo retoričko pitanje. Izgleda da mi ipak ne možemo pobjeći od Marka koji kasno na Kosovo stiže. U svakom slučaju, očigledno je da jedna velika hibridna zmija ovim prostorima gmiže, otrovnica je, ali i kao udav steže pa se njen otrov proširio i kapilarno (čak do jedne babe od 90 godina u nekom zabačenom selu u Srbiji, kojoj Vučićev SNS šalje poklone i čestitke za svaki njen rođendan), a iz njenog stiska se tamošnji studenti i građani pokušavaju izvući protestirajući i ne odustajući već mjesecima. O tome su govorili Dejan Atanacković, Filip Baluonvić, Dubravka Stojanović i Ivan Čolović na panelu „Studentsko-građanski protesti u Srbiji i ulično-institucionalni otpor“. Hrvatskim studentima je, kako neki anketirani od njih kažu, još prilično dobro pa im ulica nije, još, opcija.
Stariji su pak shvatili da mladima treba pristupati u nekim novim formatima i na adekvatnije načine (kraćim diskursima, u zabavno-poučnom stilu?) kako bi do njih doprle točne informacije i istine, već toliko distorzirane mitološkim narativima u kojima su ovi narodi stisnuti već decenijama. Vladajuće elite i klike ne moraju imati neke naročite klikere da bi se i dalje održali na vlasti, dovoljno im je, kada zagusti, samo opet pokrenuti emocionalnu narodnu masu u pravcu koji žele i ona će (uz pjesme i koračnice) još jednom otplesati u prošlost, po istoj cijeni. Desnici je to forte: manipulacija emocijama. Ljevici ima ulogu čuvanja i širenja znanja i racionalnog ponašanja ali baš zato, radi junačkog otpora kritičkom narodne većine kritičkom razmišljanju, ona ne samo da je anti-fa nego je i antipatična mnoštvu koje se kuha u ovom loncu poput žabe. Pa joj nema druge nego da p/ostane cool & sexy, inače će joj mladi okrenuti leđa skroz.
7. KAP je, na čelu sa svojim domaćinom, povjesničarom Draganom Markovinom, iznio, u tri šestosatne seanse, preobilje informacija i proizveo toliku količinu znanja da ga je nemoguće sabiti, uz sve artističko umijeće, u dva žurnalistička nastavka pa se i treći sluti. Potkapacitiranoj desnici je pak lako ovo korčulansko događanje intelektualnog roda etiketirati kao, bože-sačuvaj-i-oslobodi, „đavolska posla“ kojima treba „viteški“ stati na kraj. A tek je počelo…
#Ante Kuštre #dnevna doza umjetnosti #KAP #Korčula #nastavak
