Marina Blaževića ne treba posebno predstavljati. Intendant Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca periodično postaje najtraženija „roba“ u gradu, bilo da je riječ o njegovoj smjeni, bilo da je riječ o aferama povezanim s međuljudskim odnosima u institutuciji na koju otpada značajan dio sredstava predviđenih za financiranje riječki kulturne scene. Od početka njegova drugog mandata, situacija je potpuno naelektrizirana eskalirala u svibnju prošle godine kada je Gradsko vijeće Grada Rijeke intendantu izglasalo nepovjerenje i naložilo njegovu smjenu, a kulminirala je nakon što je Visoki upravni sud RH presudio da je proces njegova opoziva proveden nezakonito. Marin Blažević, postalo je to jasno, postao je tako pobjednikom u dvoboju s riječkim političkim strukturama, ostat će intendantom do kraja svog mandata, pod uvjetom da to sam bude želio, a za ArtKvart je odlučio otvoreno progovoriti o svemu. Budući da je razgovor s Marinom Blaževićem potrajao duže od dva sata, odnosno da nije bilo zabranjenih tema i pitanja, razgovor smo odlučili objaviti u tri dijela.
Je li upitna opstojnost Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca?
– Ako me to pitate zbog protuzakonitog pokušaja rušenja aktualne uprave nacionalnog kazališta u Rijeci, terora nad radom jedne od vodećih kulturnih ustanova u Hrvatskoj, a koji je donedavno provodilo Kazališno vijeće u sastavu Peranić, Šober, Mikulić, Sekulić i Laginja – odgovor glasi da smo tu petoricu nasilnika nad zakonom i aktima institucije uspjeli ispratiti u besputnu povijest riječke kazališne neozbiljnosti. Neki od njih možda će i pokušati isplivati iz svog blata, no jedino mjesto gdje se još mogu sakriti jest ono iza stupa srama. Jasno mi je da većina stručne i šire javnosti nije u potpunosti upoznata za kojim je sve razbojničkim metodama posezala ta pučistička petorka tijekom desetak mjeseci svoje naposljetku propale kampanje, pa stoga smatram svojom obavezom ne dopustiti da njihova rabota potone u zaborav.
– Ako me o „opstojnosti“ riječkog HNK-a pitate zbog činjenice da se za takvim Kazališnim vijećem povela i većina Gradskoga vijeća Rijeke, pa su i Ministarstvo kulture i Visoki upravni sud morali intervenirati ne bi li predstavničko tijelo lokalne vlasti upozorili da su postupali i odlučivali nezakonito, preko čega sada šutke i kukavički prelaze kao da se ništa nije dogodilo, mogu samo reći da je ta bitka dobivena, no prilično sam siguran da će na tom frontu i dalje biti nemirno. Varaju se oni koji misle da se pritom primarno radi o obračunu sa mnom kao intendantom, pa makar i izvrtanjem činjenica, bez ikakvih vjerodostojnih dokaza, bez moralnog kompasa. Na djelu je bilo, a sumnjam da će uskoro biti zaustavljeno, besramno uplitanje bezidejne lokalne politike i prizemnih političkih interesa u rad kulturne ustanove, i to one nacionalnog statusa, ne bi li se preko njezina značaja i uprave testiralo političku snagu aktualnog gradonačelnika Marka Filipovića, u Gradskom vijeću kao i na lokalnoj političkoj sceni. Kolateralna žrtva takve podle političke borbe moglo je postati i samo Kazalište, da većina građanki i građana Rijeke nije prozrela kakva je kukavna igra na djelu. Usprkos svim nastojanjma da se ugledu institucije i nas koji ju privremeno vodimo, pa uzgred i relevantnosti naših programa i uspjeha, nanese nepopravljiva šteta, uz nas je ipak ostala naša publika, u Rijeci, Hrvatskoj i inozemstvu. Već sada je jasno da ćemo u sezoni 23./24. godine imati više pretplatnica i pretplatnika nego u prethodne tri sezone, a u 2022. i 2023. godini imali smo više gostovanja u Hrvatskoj i Europi nego ijedne od proteklih deset godina.
O opstojnosti sam Vas pitao prije svega zbog mnogih odlazaka zaposlenika iz Kazališta.
– Na to Vam mogu odgovoriti s nekoliko protupitanja. Kako znate da se s istim kadrovskim problemima ne susreću i u drugim kazalištima odnosno ustanovama u kulturi, odakle također, a naročito iz tehničkih službi i administracije, zaposlenice i zaposlenici odlaze na bolje plaćena radna mjesta? Je li Vam poznata informacija da visinu plaća ne određujem ja kao intendant nego osnivač, dakle Grad Rijeka, pa bi stoga pitanje o odgovornosti za kadrovsku krizu valjda trebalo uputiti na drugu adresu? Ili sam ja „kriv“ i za inflaciju, za pandemiju, za sve turbulencije i strukturne promjene na tržištu rada, za proračun Grada?
– Upravitelj Tehnike „Zajca“ predložio je da se uskoro u Rijeci održi sastanak šefova tehničkih službi iz svih nacionalnih i što većeg broja drugih javnih kazališta, a kako bi se zajednički apeliralo na osnivače, razmotrilo i predložilo neka rješenja. Stanje je doista alarmanto. Scenarij u kojem reduciramo izvedbe programa i gostovanja u drugim kazalištima sve nam je bliži. Uz takvu realnu opasnost, svi bismo trebali biti posebno zahvalni onim djelatnicama i djelatnicima „Zajca“ koji uvijek uskaču i pomažu u kritičnim situacijama, premda im neki poslovi i nisu u „opisu radnog mjesta“. Prije nekoliko godina pokušali smo u Pravilnik o radu uvesti model stimulacije, ali prijedlog je odbačen u gradskoj upravi. Smatram da je tu odluku neophodno revidirati, posebno jer je riječ o sredstvima koja bi Kazalište osiguravalo iz vlastitih prihoda od prodaje ulaznica, dakle bez opterećenja za proračun Grada.
No, odlaze i umjetnici?
– Točno, ali i dolaze novi. Često i vrsniji. Neki su otišli na bolje plaćena radna mjesta (posebno iz orkestra u muzičke škole), neki na atraktivnija mjesta (iz riječke u zagrebačku Operu), a drugima su se promijenile životne okolnosti. Primjerice, jedna od naših vodećih dramskih umjetnica, Tanja Smoje, već godinama iz obiteljskih razloga živi u Zagrebu. No nju se odjednom u medijima počelo apostrofirati kao jednu od onih koji bježe iz „Zajca“ zbog mojeg „terora“, premda sam upravo ja, iz sveg srca, svojedobno preporučio Tanju dvjema intendanticama i jednoj ravnateljici kazališta u Zagrebu.
– Uvjeren sam da bi svakom istinskom umjetniku ili umjetnici trebao biti izazov okušati se u drugim gradovima, na drugim pozornicama, a posebno u inozemstvu. Fluktuacija umjetnica i umjetnika, posebno onih vrhunskih, pokretačka je sila jednog kazališta. Svoje najveće uspjehe riječki Balet i Opera naročito, odnedavno Talijanska drama, a nadam se uskoro i Hrvatska drama, mogu zahvaliti upravo smjeni generacija koja je proteklih godina drastično izmijenila dobnu strukturu, pa tako i umjetnički profil svih naših ansambala. Usto, obnova ansambala ne samo uslijed generacijske mijene, nego i zbog uspostavljanja uvijek viših izvedbeno-umjetničkih kriterija, pretpostavka je razvoja kazališne institucije. Mene se iz kutka lokalne politike proziva što dovodim navodno prekobrojne vanjske suradnike u Kazalište, a da se istovremeno ne navodi koji su to, među izvrsnim riječkim izvedbenim umjetnicima i umjetnicama, zapravo zakinuti? Radi se samo o tome da smo tijekom proteklih sezona dostigli izvedbene standarde koje neki više ne mogu dostići. Tko bi, osim možda članova PGS-a, u ulozi Macbetha htio gledati Dražena Mikulića, umjesto, recimo, Aleksandra Cvjetkovića, ili Ozrena Grabarića? Tko bi nakon Valentina Egela ili Villea Matvejeffa ponovno spao na Igora Vlajnića ili Nadu Matošević Orešković? Tko bi umjesto Ivana Momirova radije slušao Voljena Grbca, a umjesto Giorgia Suriana – Bojana Šobera? Kada je to u svojoj povijesti riječki Balet u pet sezona imao dvadeset gostovanja u inozemstvu, a nova nas već uskoro očekuju u Švicarskoj, Njemačkoj, Italiji i Francuskoj?
Grad Rijeka izdvaja otprilike 40 milijuna kuna godišnje za rad HNK Ivana pl. Zajca što nije mali iznos, a taj iznos po Vama ide samo na održavanje hladnog pogona. Nije li to paradoks?
– To je činjenica. Postoje još samo dva razvojna modela: da zadržimo broj zaposlenica i zaposlenika, a Grad Rijeka odluči usto izdvajati i sredstva za program. Ili, da se dio sredstava za plaće preusmjeri na program, pa posljedično smanji broj zaposlenica i zaposlenika. Moja je strateška odluka bila da stabiliziramo broj zaposlenih, a povećavamo sredstva za program iz drugih izvora, izvan gradskog proračuna, od blagajne preko EU fondova do Ministarstva kulture i medija. Tko god se namjerio voditi riječki HNK u sljedećem intendantskom mandatu, možda će imati druge planove, pa bi se mogao opredijeliti i za redukcionistički model smanjivanja broja zaposlenih uz smanjivanje programa. Ima ih koji smatraju da bi kazalište trebalo komercijalizirati, a naravno i da bi program mogao biti – „kvalitetniji“. U ovo drugo, naravno, sumnjam. Kako bilo, neće proći ni dvije godine, a znat ćemo što smjeraju i doista mogu novi intendant ili intendantica.
Uvijek sam smatrao da je u tih 40 milijuna kuna i hladni pogon i program?
– Program nije. Ako govorimo u kunama, od cca 43 milijuna kuna iz proračuna Grada 87% otpada na materijalne rashode za zaposlenike, a preostalo na režije. Izuzmemo li EPK programe, Grad Rijeka od 2017. sve manje i manje, a od 2021. godine više uopće ne financira program Kazališta, odnosno produkciju predstava i koncerata. Produkciju odnosno program najvećim iznosom financiramo od prodaje ulaznica, a tek potom iz drugih proračuna, najviše Ministarstva kulture i medija, pa Vlade Republike Italije, pa Primorsko-goranske županije; tu su i brojna sponzorstva, prije svega INA kao ekskluzivni sponzor Riječkog simfonijskog orkestra i ERSTE banka koja je sponzor našeg Baleta. U protekle tri godine sve su značajniji izvori prihoda naša inozemna gostovanja, Baleta prije svega. Tu su još i specifični namjenski prihodi iz EU fondova, iz kojih se pokriva najveći dio troškova dva velika međunarodna projekta na kojima radimo.
Stvara li se novi dug zbog činjenice da Grad ne financira program?
– Ne. Dug koji sam naslijedio iz mandata prethodnih dvoje intendanata postupno se sanira, dakle smanjuje. U jednoj je godini naglo skočio, prije svega zbog nalaza porezne inspekcije kojim je utvrđeno da je u mandatu Nade Matošević Orešković i Olivera Frljića krivo obračunavat porez po nizu stavki. Radilo se o iznosu od 2,2 milijuna kuna neplaćenog poreza, koji je gotovo u cijelosti podmirio Grad, sukladno Zakonu o ustanovama i Statutu Kazališta. Manji iznos od 103.000 kuna odnosio se na prva tri mjeseca mojeg v.d. mandata u ljeto 2016. Čim sam internim kontrolama utvrdio da se za neke obaveze porez krivo obračunavao, zaustavio sam takvu praksu, a taj smo dio poreznog duga platili iz vlastitih prihoda.
Prema trenutačnoj bilanci dugovi HNK Ivana pl. Zajca iznose nešto više od osam milijuna kuna, odnosno više od milijun eura, je li to točno stanje?
– Obveze evidentirane u financijskom izvješću za period 01-09/23. godine iznose 1.093.326 eura, no u tome je iznosu sadržano čak 572.000 eura nedospjelih obveza, od čega samo na mjesečnu plaću otpada cca 445.000 eura, a tu su još i nedospjeli računi za režije te nedospjeli troškovi produkcije. Te se obveze podmiruju po dospijeću već u sljedećem mjesecu, što iz proračuna Grada, a što iz vlastitih prihoda. Nakon onog naglog skoka iz 2019. godine, koji se odnosio na spomenuto porezno rješenje, manjak smo kontinuirano smanjivali.
Kada ste na početku priznali da odlazi i jedan dio umjetnika, vjerujem da ste između ostalih mislili i na Filipa Faka, Ivanu Srbljan?
– Između njih dvoje postoji bitna razlika. Kolega Fak nije otišao nego je dobio otkaz zato što nije radio svoj posao, pa između ostalog i neopravdano nije dolazio na radno mjesto. Točka. Volio bih znati postoji li poslodavac odnosno ravnatelj koji bi tolerirao takvo ponašanje. Iz istih razloga otkaze je dobilo još nekoliko umjetnika, među njima i bivši šef dirigent Yordan Kamdzhalov te glumac Predrag Sikimić. Već sam nebrojeno puta objašnjavao, ali uzalud – radilo se prvenstveno o neopravdanim nedolascima na radno mjesto! U slučaju Sikimića donesena je pravomoćna presuda kojom je otkaz konačan. Sikimić, glumac, na sudu se branio tezom – vjerovali ili ne – da nije razumio što znači „alternacija“. U slučaju Kamdzhalova donesena je prvostupanjska presuda kojom je, za sada, opravdana i potvrđena odluka o otkazu. Slučaj Fak još je otvoren. No, kako to već biva, neradnik je postao žrtva u očima medija i politike, a ja koji sam odlučio otkazati mu ugovor o radu, nakon nekoliko mučnih mjeseci saniranja njegova nerada i kolegijalnog pregovaranja o svim mogućim manje dramatičnim scenarijima, postao sam – krivac. Vrijeme će pokazati o čemu i o kome se zapravo radi. Premda vam to možda zvuči neuvjerljivo, ja Filipa toliko cijenim kao umjetnika i intelektualca da mu želim da konačno shvati što zapravo želi i može biti u svojem profesionalnom životu.
– Ivana Srbljan je potpuno drugačiji slučaj. Nešto duže od dvije godine prije nego što je sama dala otkaz, ona je bila vidljivo nezadovoljna radom u riječkom HNK-u, svojim statusom, upravom i repertoarnim odlukama. Njezino je nezadovoljstvo bilo legitimno, a premda smatram da je u svemu bila u krivu, nemam namjeru osporavati njezno pravo da misli da je bila u pravu. Drugo je pitanje kako je ona djelovala i što je činila.
– Biti intentandom ili ravnateljem znači, između ostaloga, gotovo svakodnevno se susretati sa situacijama u kojima nekoga morate razočarati. Naprosto, ne možete dati ili omogućiti nekome uvijek i sve ono što očekuje i smatra da mu pripada. Ivana je, nažalost, u jednom trenutku počela očekivati previše onoga što joj se tada nije moglo pružiti. Ona je smatrala da se moglo, ali nije htjelo, pa smo se tako našli na suprotnim stranama.
No, činjenica je da je Ivana Srbljan danas ravnateljica Opere u splitskom HNK-u, da je Filip Fak ravnatelj Zagrebačke filharmonije, s umjetničke strane gledano riječko kazalište je – izgubilo?
– Ne razumijem zašto smatrate da je riječko Kazalište nešto – izgubilo? Pa normalno je u cijelom kazališnom svijetu da umjetnici i ravnatelji dolaze i odlaze. Bitno je da uvijek dođu jednako dobri ili bolji. Filipa Faka je zamijenio Dražen Siriščević. Umjesto ravnatelja početnika, dobili smo jednog od najuspješnijih glazbenih producenata i ravnatelja u regiji, usto i legendarnog promotora operne umjetnosti, upravo medijsku ličnost. Svi ljubitelji opere znaju tko je Dražen Siriščević – jedini hrvatski operni brend, a da nije pjevač ili dirigent! Usto, osim što je u riječku Operu donio svoje ogromno iskustvo, utjecaj i ugled, Dražen je jedna od najduhovitijih i najbritkijih osoba koje poznajem. Način na koji su ga elimirali iz „Lisinskog“ velika je sramota zagrebačke politike u kulturi i nadam se da će Dražen svoju istinu, prava i čast izboriti na sudu, kao što činim i sam.
– S druge strane, da sam imao blagoga pojma o Ivaninim ravnateljskim ambicijama, puno toga bi mi puno ranije postalo jasnije. Ako će, uz svoju novu ravnateljsku karijeru u Splitu, Ivana uspjeti razvijati i onu pjevačku – iskreno joj želim puno sreće, jer riječ je o karizmatičnoj glazbeno-scenskoj umjetnici koja u svojim izvedbama uspijeva na autentičan način spajati glumačku inteligenciju i strast. No, ako će zbog ravnateljskih poslova zapostaviti svoj pjevački razvoj – bit će to gubitak ne samo za riječku, nego i za hrvatsku opernu scenu uopće. Ova potonja je Ivanu Srbljan predugo zanemarivala, a izvan Hrvatske ona se još nije uspjela probiti dalje od kontakata koje je ostvarila zahvaljujući projektima i suradnicima riječke Opere. Siguran sam da bi ona mogla i više i dalje.
Dok slušam Vaš odgovor, pitam se kako je došlo do vaših sukoba?
– Nismo se mi zapravo sukobili, nego smo se prestali razumijevati, i ljudski i umjetnički. Slično se dogodilo, premda manje dramatično, i s Kristinom Kolar. Kao što sam već rekao, biti intendantom znači prije ili kasnije nekome, zapravo mnogima, morati obrazloženo znati reći da nešto ipak – „ne može“. Naprosto, mnogi u Kazalištu, a naročito neke umjetnice i umjetnici, imaju očekivanja kojima u nekom trenutku ili uopće ne možete udovoljiti. Tako je bilo s Ivanom Srbljan, ali i Kristinom Kolar. S tom razlikom da se Kristina ponijela i korektnije i lukavije, za razliku od Ivane koja se demonstrativno počela pojavljivati na svim „barikadama“. O čemu se zapravo radilo u tim i drugim slučajevima nisam siguran da ću ikada javno govoriti jer riječ je o osjetljivim temama i razlozima koje teško može razumjeti netko izvan kazališnog miljea, gdje je tolerancija na izraženi ego neusporedivo veća nego u svakodnevnom životu i drugim profesijama. Ne možeš, naime, pronaći motivaciju i skupiti hrabrost da stupiš na pozornicu ako ne misliš da upravo ti, baš tada, na to imaš pravo i obavezu. Gavella je za takav stav i nastup osmislio pojam „normativne ličnosti“. U slučaju Ivane i Kristine pogriješio sam što na vrijeme nisam uspio procijeniti koliko su osjetljive, pa i opasne, povrede nečijeg ega, a preostaje mi samo nadati se da će one – barem zbog svega što smo zajedno postigli prije nego što se više nismo mogli razumjeti – biti jednako samokritične pa priznati, prije svega sebi, da više od onoga što su zasluženo dobile, svih uloga i povlastica, naprosto nije moglo.
Previše ste općeniti…
– Kada bih bio konkretniji, morao bih biti i nekorektan. Siguran sam da i Ivana i Kristina vrlo dobro znaju što su u nekom trenutku očekivale i zahtijevale, a ja ta očekivanja nisam ispunio. Kao što i ja znam što se od njih očekivalo, pa se nije moglo, ili uspjelo, ili znalo. Ponavljam, ništa u tome nije sporno, jer ozbiljne umjetnice imaju pravo, pa valjda onda i intendanti ili ravnatelji, na krive umjetničke procjene ili odluke, na krize ili manje uspjele predstave, izvedbe ili uloge. Ne možeš biti ozbiljan umjetnik, a da ne ispituješ svoje limite, da ne riskiraš i ponekad zakoračiš izvan komforne zone, pa i u nepoznato. Uspjesi i pobjede su utoliko veći, no neuspjehe, pa i poraze, bi trebalo znati prihvaćati i iz njih učiti.
– Uz poneka neostvarena umjetnička očekivanja, valja znati i kada se zaustaviti u traženju određenih privilegija. I u tom pogledu, da se razumijemo, smatram da postoje umjetnice i umjetnici koji su zaslužili poseban status i tretman, jer nose predstave, pa i cijeli repertoar. Štoviše, neke/neki su svoje vrhunske umjetničke izvedbe ugradili u identitet nekog kazališta, operne kuće i ansambla. Među njima ima onih koji razumiju što je realno i moguće, gdje mora biti postavljena granica privilegija, kao i onih koji se u tome ponekad pogube. Svjesno staromodno, ja doista vjerujem u hijerarhiju umjetničkog značaja. Primadona nije relikt kazališnog feudalizma, nego dramaturška instanca, upravo fascinantan fakt opere kao izvedbeno-umjetničke forme. Primdonama se stoga uvijek klanjam, ma obožavam ih, ali to ne znači da se suzdržavam kada im treba dati do znanja da „dosta znači – dosta“.
– Evo, primjerice, Olivera Baljak nije ikona riječkog HNK-a samo zato što je izvanredna glumica i zato što, kao svaka velika umjetnica, dolazi na sve predstave i koncerte u programu našeg Kazališta, što znači da i dalje neumorno ne samo radi i stvara, nego i uči. Olivera Baljak je jedna od naših najvećih i zato što vrlo dobro zna da biti prvakinjom znači i biti prva u uvažavanju drugih, u razumijevanju kompleksnosti stvaranja i produciranja kazališne predstave.
– Rekao sam već, posebno kada je riječ o Ivani Srbljan, uistinu joj želim puno sreće kao ravnateljici splitske Opere, a uvjeren sam da će vrlo brzo, ako već i nije do sada, uvidjeti zašto sam u nekim situacijama morao donositi odluke koje sam donosio. Možda sam naivan, ali nadam se da ćemo jednom o tome i svemu drugome moći otvoreno razgovarati.
Kada je Vaš odnos s Filipom Fakom u pitanju, u tijeku su i dva sudska spora?
– Da, jedan u kojem osporava odluku o otkazu i drugi u kojem tuži zbog navodne diskriminacije. Sumnjam da će Fakove tužbe biti okončane na način na koji on to očekuje. Kad je riječ o tužbi kojom se namjerava poništiti odluku o redovnom otkazu, moram napomenuti da tijekom mojih mandata Kazalište nije izgubilo niti jedan od pet radno-pravnih sporova vezanih uz otkaze. Drugim riječima, u svim slučajevima se radilo o opravdanim razlozima za takvo postupanje poslodavca. Povodom tužbe za navodni i tzv. „mobbing“, najdublje sam uvjeren da je riječ o umišljaju, da Filip nije razumio što znači preuzeti obaveze ravnatelja, kao i da u upravljačkom modelu nacionalnih kazališta postoji funkcija i uloga intendanta koja u nekim aspektima poslovne i kreativne suradnje mora postavljati granice autonomiji ravnatelja, već zbog činjenice da su ravnatelji Opere, Baleta ili Drame prije svega umjetnički ravnatelji i kreativni producenti, organizacijski menadžeri. Gotovo isključiva pravna, financijska i programska odgovornost, sukladno zakonu i statutu, povjerena je intendantu. Možemo se složiti da je takav model anakron, no za svaki propust ravnatelja, koji su zapravo pomoćnici intendanta u realizaciji umjetničkih programa, primarno i konačno je odgovoran – intendant.
– Pa da zaključimo ovo predugo poglavlje o Filipu Faku, pitat ću Vas jeste li se raspitali kome to, recimo u Riječkom simfonijskom orkestru, nedostaje takav ravnatelj, o čijoj su „nevidljivosti“ sastavljani vicevi? A moram Vas podsjetiti i na pismo koje su kolegi Faku, nakon niza njegovih medijskih istupa i napada, uputile kolegice i kolege ravnatelji – Maša Kolar, Giulio Setimo, Renata Carola Gatica i šef dirigent Valentin Egel – te ga javno pozvali da počne raditi svoj posao i prestane ih ometati u njihovom.
Upravljate li Vi riječkim HNK-om s pozicije moći ili s pozicije autoriteta. Nekako imam dojam da se čitavo vrijeme nameće pozicija moći kao primarna?
– A kako mislite da bi trebalo upravljati ustanovom koja zapošljava preko 300 zaposlenika, biti odgovoran za proračun od preko 8 milijuna eura i program koji tijekom godine, izuzev u doba pandemije, gleda oko 90.000 gledateljica i gledatelja? Tako da nemam nikakvu moć niti autoritet? Pa naravno da biti intendantom znači biti na poziciji moći, a da biste postali intendantom nije dovoljno biti samo stručan, nego i u struci biti – autoritet. Naravno da moć ne smije biti zlorabljena, ni apsolutna niti beskonačna. Naravno da upravljati s autoritetom ne znači i biti autoritaran.
– Kada biste proveli nekoliko dana na „terenu“ u mojem uredu, vjerojatno bi Vas iznenadilo koliko vremena odvajam za suradnju i pregovaranje, slušanje i uvažavanje. No, naravno da u određenom trenutku neku raspravu treba zaključiti odlukom, a odlučivanje je jedna od mojih primarnih odgovornosti. Iznenadilo bi Vas čuti što sve netko može pitati, pa i zahtijevati. Još zanimljivije bi bilo povezati neispunjene želje i prohtjeve, dakle sasvim partikularne interese, s osobama koje su predvodile pobunu u pojedinim ansamblima. Za svakog zaposlenika ili zaposlenicu koja se pojavila na press konferenciji PGS-a 27. svibnja 2022., kada je i službeno započela rušilačka kampanja, dakle napadom iz prostorija jedne političke stranke, vrlo dobro znam u kojem trenutku su počeli problemi jer se – jednostavno i banalno – nije dobilo ono što se htjelo. A htjelo se više statuse i veće plaće, za sebe ili svoje supružnike ili supružnice; pa stanove, pa plaćene putne troškove mimo pravilnika; pa suglasnosti za rad izvan kazališta u danima, cijelim tjednima i mjesecima koji su bili u koliziji s rasporedom programa u „Zajcu“. Naravno, posebno su osjetljive frustracije koje proizlaze iz gubitka statusa, ili suočavanja s činjenicom da se više ne može ispunjavati postavljene umjetničke zadatke, a ne biste vjerovali koliko ljutnje i animoziteta izazove samo situacija u kojoj netko ne dobije neku ulogu. Sve to zvuči kao klišei iz kazališnih kuloara, no pridodamo li subjektivnima i onaj sasvim objektivan razlog za nezadovoljstvo, naime preniske plaće, pa usto i iracionalan strah koji su pojedinci i interesne skupine raspirivali povodom novog Zakona o kazalištima – eto plodnog tla za manipulaciju, posebno političku.
– Stoga smatram da su dva, a najviše tri mandata, krajnja točka trpeljivosti između neke uprave i umjetničkog kolektiva. Previše se u tom periodu nagomila situacija u kojima iz različitih razloga ne možete ispunjavati sve ono što mnogi od vas očekuju, pa je promjena vodstva i za jednu i za drugu stranu neophodna i zapravo dobrodošla.
U četvrtak čitajte: Marin Blažević (2): Arogantan sam i mnogima antipatičan, ali sve što sam postigao, postigao sam jer sam nemilosrdno samokritičan
#ArtKvart #HNK #HNK Ivan pl. Zajc #Kristian Sirotich #Marin Blažević
