S početkom u 19:00 sati, jučer je u Galeriji O.K. otvorena izložba mladih nada hrvatske likovne scene. Sam naziv izložbe, „Stojim na leđima divova” nagovještava da su umjetnici, studenti diplomskih studija na Odsjeku za vizualnu i medijsku umjetnost i kulturu Osijek, bili nadahnuti prošlošću, odnosno velikanima čija su ih djela inspirirala. Sagledavši izložbu, hommage tim „divovima” vidi se kroz tehniku, teme i stilove, no vlastiti umjetnički DNK progovara iz djela svakog autora čije smo radove jučer mogli premijerno pogledati (za one koji nisu uspjeli doći, izložba je otvorena do 18. travnja). „Razgovor” prošlosti i sadašnjosti rezultirao je inspirativnom izložbom, u kojem se sagledava neminovni utjecaj uzora od čijeg se utjecaja ni ne namjerava pobjeći, no „uštrcavajući” svježu krv u stvaranje radova, očita su njihova osobna, intimna preispitivanja i emocije. Prošlost je tu poslužila tek kao vjetar u leđa za stvaranje vlastitih likovnih identiteta.
Inicijator idejnog koncepta je Filip Anić koji se predstavio triptihom „FAIOTO” koji je inspiraciju pronašao u Antoni Tapiesu. Anić progovara kroz svoj impozantni rad o našoj ulozi unutar kozmosa i utjecaju osobnih priča na univerzalnu pripovijest. O ideji za pokretanje izložbe, radu kojim se predstavio i sebi rekao je:
„Vizualni sam umjetnik iz Osijeka, na drugoj sam godini Vizualne umjetnosti na modulu slikarstvo, no bavim se i ostalim medijima. U Rijeci vidimo tek dio izložbe, ona okuplja veći broj radova, različitih medija – slike, crteži, skulpture. Ideju sam dobio prije otprilike dvije godine gledajući film u kojem glavni lik u bitnoj sceni govori „Stojim na leđima onih koji su bili prije mene”. Ta scena i riječi urezale su mi se u pamćenje, te sam kao umjetnik, odmah dobio viziju kako bih htio s kolegama napraviti projekt koji bi bio ciklus izložbi s kojima bismo proputovali kroz gradove i izložbe po Hrvatskoj. „Hommage” određenim divovima povijesti umjetnosti koji su nama nešto značili, s kojima smo se povezali. Naši radovi nisu nužno vizualna prezentacija njihova rada već su stvoreni njima u čast. Dosta radova stvoreno je izvan prvobitnog rješenja. Primjerice, ja sam krenuo s triptihom „FAIOTO”, inače maorski naziv za spajanje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Ono što sam počeo raditi s triptihom je dokumentiranje okoline kroz materiju na slikarsku površinu. U ateljeu je bila stalno prisutna kava, boje, šećer – svi ti elementi prenijeti su na rad. Uključujući i pijesak. Bilo mi je bitno da postanu dio rada s obzirom na sentimentalnu vrijednost koju imaju za mene. Kava primjerice, miris je mog djetinjstva, osjetio sam ga svako jutro. Pijesak je isto dragi podsjetnik na djetinjstvo, bilo kroz pješčanik ili more, a spomenuvši more, uistinu nam je čast da smo se mogli predstaviti riječkoj publici.”
Stela Brkanić predstavila se serijom slika, za koju je inspiraciju pronašla u Egonu Schieleu. Emocija i ranjivost izviru u prvi plan, kroz blijede ženske figure. Radovi su izuzetno atmosferični, predstavljaju borbu i unutarnja emocionalna previranja, a svijetli tonovi naglašavaju želju za stapanjem s pozadinom i nestajanjem.
Jasmina Smajić predstavila se dvjema skulpturama, Oslonac je rad iz 2023., gdje je inspiraciju uzela od Branka Ružića koji je vjerovao da je skulptura jednostavno čvrsto tijelo koje zna čuvati svoju jezgru, te je drvu davao najveću ulogu. „Balansom” iz 2024., koji je hommage Jean Arpu, progovara o balansu u najkaotičnijim uvjetima.
Leo Pavlović stoji iza serije crteža „Varijacije crne” kroz koje propitkuje ljudsku percepciju. Životno i u ovom slučaju likovno, mnoge stvari djeluju na prvu isto. Koristeći različite ornamentalne kombinacije srne, vidimo da je svaki rad unikatan i drugačiji. Inspiraciju je našao u Kniferovom opusu. Pavlović o radu kaže:
„Polazišna točka je u tradiciji i folkloru, točnije, tkanju, pletenju i vezenju. Reflektiraju se na to da sagledamo dublju sliku nečega, tako i ovi radovi. Izdaleka djeluju jednako, no promatramo li pobliže vidimo da svaki ima svoju osobnost. Korištene su razne vrste tuševa, što je utjecalo na završni dojam. Neki su svjetliji, neki tamniji, neki mat, a neki sjajniji.”
Katarina Kovčalija svoju je inspiraciju za rad pravokutnog formata pod nazivom „Dijalozi” pronašla u opusu Marka Rothka koji je umjetnost i boju vidio kao primarno sredstvo za pristup duhovnom i povezivanje s uzvišenim. Svoje viđenje rada i poveznicu s Rothkom kazala je:
„Diplomirala sam na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku i završila sam Nastavni smjer likovne kulture. Moj rad predstavlja predimenzionirani portret dječjeg lica. Riječ je o portretu iz starih dječjih albuma. Proces rada bio je takav da izaberem fotografiju koja mi se najviše „obraća”, uvećam je i time ona izgubi sve detalje i postane takoreći jednostavna. Detalji se gotovo potpuno gube te dolazimo do tri tona, svijetao, međuton i najtamniji. S obzirom na tu jednostavnost, sama naknadno mogu doraditi što zaželim. Nacrtam samo glavne dijelove, odbacim kasnije tu skicu (fotografiju) i dorađujem napamet. Zato rad i djeluje ekspresivno, curi boja sa strane, izmrljana je i slično. Detalji poput tog curenja boje i poparanosti na rubovima nastali su pukom slučajnosti, ali sam shvatila da je riječ o sretnoj slučajnosti. Naime, jači je taj emocionalni utisak koji doživljavam dok radim sliku. Inače radim živahno, vučem velike poteze, ne pazim na svaki detalj. Tehnika je kombinirana, a radim malo nekonvencionalno, između ostalog s građevinskim materijalima, primjerice bojom za beton, umiješam pigmenta i sve razrijedim s vodom. Rothko je inače imao fazu kada je koristio tamnije, tmurnije boje (poput boja na mom radu), kada je bio pozvan da izlaže svoje radove u restoranu u koji su zalazili ljudi više platežne moći. Imajući na umu da se ta publika uopće ne posvećuje tim radovima, iz svojevrsnog protesta kroz tmurne tonove htio ih je probuditi, uplašiti i zaintrigirati. Da se osjećaju neugodno.”
Ovaj više no uspješan likovni zagrljaj velikana i budućnosti razgledajte do 18. ožujka u Galeriji O.K.
Istaknuta i ostale fotografije: Maja Fristacky
