Boris Papandopulo, hrvatski skladatelj i dirigent, rođen je na današnji dan 1906. godine u Bad Honnefu u Njemačkoj, a preminuo je 16. listopada 1991. u Zagrebu.
Studij kompozicije završio je 1929. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi Blagoja Berse, dok je dirigiranje usavršavao u Beču kod Dirka Focka. Već krajem 1920-ih započinje intenzivnu dirigentsku karijeru – djeluje kao zborovođa pjevačkog društva „Kolo“ te ravna Društvenim orkestrom Hrvatskoga glazbenog zavoda u Zagrebu. Vodio je i splitsko pjevačko društvo „Zvonimir“, a potom ponovno preuzeo „Kolo“ u Zagrebu. Tijekom Drugoga svjetskog rata bio je dirigent i ravnatelj Opere te dirigent Simfonijskog orkestra Hrvatskoga krugovala.
Nakon 1945. snažno je obilježio glazbeni život Hrvatske i šire regije. Bio je ravnatelj i dirigent Opere u Rijeci u dva navrata, djelovao je u Sarajevu, Zagrebu i Splitu te gostovao u Zagrebačkom kazalištu Komedija i Operi u Kairu. Osim umjetničkog rada, bavio se i glazbenom publicistikom.
Njegov „Koncert za violinu i orkestar“, dovršen 1943., ubraja se među najvrjednija hrvatska djela za violinu i orkestar 20. stoljeća. U Rijeci je prvi put izveden 1969. godine pod njegovim ravnanjem, uz violinista Josipa Klimu i orkestar riječke Opere. Za svečano otvorenje obnovljene zgrade Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca 1981. skladao je kantatu „Mantinjada“, kojom je i dirigirao.
Papandopulov opus obuhvaća više od 400 djela i zahvaća gotovo sve glazbene vrste. Pisao je simfonije, simfonijske pjesme, suite i brojne koncerte za soliste, a u području komorne glazbe ističu se gudački kvarteti i Concerto da camera. Stvarao je i djela za klavir, među kojima se posebno izdvaja „Contradanza“, te opere, balete i kantate. Autor je filmske glazbe (primjerice za filmove „Bakonja fra Brne“ i „Pustolov pred vratima“) te važnih sakralnih djela poput „Hrvatske mise u d-molu“, „Muke gospodina našega Isukrsta“ i „Osorskog requiema“. Značajno mjesto zauzimaju i zborske skladbe poput „Ljubavnih pjesama“, „Svatovskih“ i „Dodola“.
Njegov skladateljski stil obilježavaju antiromantička i neoklasicistička obilježja, uz snažan osjećaj za ritam i formu. Iako je u početku pokazivao sklonost nacionalnom izričaju i folklornim elementima, razvio je osobit, virtuozan neoklasicizam, povremeno blizak hindemithovskoj zvučnosti. U kasnijem razdoblju eksperimentirao je i s dodekafonijom, potvrđujući otvorenost suvremenim glazbenim strujanjima.
Svojim znanjem, stvaralačkom energijom i stalnom težnjom inovaciji nadilazio je estetske i ideološke podjele vremena u kojem je djelovao. Smatra se jednim od najvažnijih hrvatskih skladatelja 20. stoljeća, a 1968. godine primio je Nagradu „Vladimir Nazor“ za životno djelo.
