Jeste li znali…
…da krokodil ne može isplaziti jezik…
…da konji i štakori ne mogu i ne znaju povraćati…
…da svinje fizički ne mogu pogledati u nebo (kako tužno)…
…da 80 % stanovništva naše planete nije nikad razgovaralo telefonom (cool)…
Napisi razbibrige na Autotrolejovim video/displayima, autor Novi list, djeluju kao da su uzeti iz knjige “Sedam savjeta za život” Arnolda Schwarzeneggera (crno-crni).
“Želite li dalje do Meride i Maracaiba iz Caracasa avionom ili autobusom?”.
Između ta tri grada je ogromna udaljenost, po tisuću kilometara.
“Autobusom, naravno!”
Autobus je neke vrste latino-američkog-školskog-mini-busa, narančaste boje, izbačeni-nos-motor, s dimnjakom i mogućnošću izbora klima ili radio. Svakih 234 kilometara mora stati da se nešto ohladi, a nasmijani šofer se zavuče ispod motora i nešto lupa. Nema autoputa, ceste su dvotračne, uske i ne baš pune prometa. Po tisuću kilometara udaljenosti između ta tri grada.
Prvi dio puta iz Caracasa prema Meridi klizi između pampi… Ogromni zeleni pašnjaci/stepe pune krava i još nekih životinja, pune, baš pune i onda još više od toga. Vlasnici krava ne znaju koje su točno njihove, osim vrste i broja krava u vlasništvu, krave slobodno jure tim pampama i čekaju onaj dan. Crvena graffiti/spray točka na dlakavom trbuhu znači da je taj dan stigao. Da bi postao stočar/ranchero moraš proći tečaj graffita u Caracasu.
Iza pampi u daljini su brda i planine, često u oblacima i bljeskovima munja usred sunčanog dana (jebote, zvučim kao Goran Milić). Svako malo bi nas pretekao teretni džip koji bi vukao kakvu crkotinu/carcas, špagom vezanom za džip. Ogroman konj, primjerice, na leđima, sve noge u zraku, erektirani penis, krvava i slinava usta, iskešeni tužni zubi, sekreti cure sa svih strana svuda i krv lipti iz istruganih leđa i crta nove graffite po sprženom asfaltu. Otprilike 40 stupnjeva Celzijusa je tamo non-stop. Odabrali smo radio jer klima u busu dimi.
Podnožje Andi… Merida je u Andama… 1630 metara nadmorske visine… idilična mini džungla… Malo uspavano selo, bijele nedovršene antique španjolske izbe, čovječuljak spava na cesti naslonjen na jednu od tih izbi s nogama u uličnoj open/source kanalizaciji. Po tim kućercima zvučnici i trešti nekakva latino/waltz glazba. Na rubovima sela uz tu mini džunglu štandovi sa svježim napitcima i voćem.
Odabereš, “trgovac” uđe u džunglu, mačetom odsiječe što se već naručilo, pras po mangu, mangitu i još nekome iz te porodice… i eto osvježenja.
Cijene su proizvoljne. Nakon svakog udarca mačetom iz šume izleti jato čudnih i šarenih ptica, a nešto veće i težeg topota potrči dalje u šumu.
Osamdeset posto stanovništva naše planete nije nikad razgovaralo telefonom.
Cesta po Andama je još uža, naravno s odronima, kišom ispranim dijelovima, dijelovima kojih više nema… blato i pogled prema kanjonu u kojem već leže neki drugi autobusi, crkotine/carcasi raznih životinja, bicikle i latino američki crni šeširi i šareni ponchosi.
Šofer je ugasio radio jer previše troši.
Sve smo više u Andama, zraka je sve manje i stariji dio entouragea pada u malu nesvijest, lepeze ne pomažu. Šofer se okrene, nasmije i kaže: “Little, little!!!”. Vjerojatno je htio reći da ćemo kratko putovati bez zraka. Jebeš zrak. Herzog pada na pamet. Pogled je sve ljepši i duži, nepregledni zeleni tepih posvuda (fuck, opet Milić). Stajali smo sve češće da bi se šofer zavlačio ispod i lupao.
Merida stvarno izgleda kao mjesto gdje bi se, a možda i jest, Herzog zabavio. Staro španjolsko mjesto osnovano je 9. listopada 1558. godine, poštanski broj 5101. Puno je kolonijalne arhitekture, kamene crkve s čudnim ornamentima, parkovi, trgovi, katedrala, naokolo visoki dijelovi Andi, jezera, fontane, kameni križevi… pa opet parkovi… čudni božji gnjev spomenici… Guglajte.
Kaže frau Wiki… international visitors and the many students of the prestigious Universidad de Los Andes contribute to lively nightlife and cultural scenes. Zraka je malo manje, a konji i štakori ne mogu i ne znaju povraćati. Ove wiki quotes malo objašnjavaju zašto smo stigli ovdje. Kazališni festival, međunarodni, u nekakvom novom, ogromnom, betonskom, ružnom kongresnom centru. Cultural scenes (ne rugam se, samo treba za text).
…Private wiki… Obično bih stajao na pozornici, na nekom podestu sa svojim instrumentom, nepomičan, dok publika ulazi i bla bla… Ovaj centar prima 1500 ljudi i ulaz je trajao 55 minuta, a netko je napravio ovaj put podest/toranj od 15 metara… Dakle, stojim 15 centimetara ispod usijanog betonskog krova na 15 metara visine, klime su ugašene zbog buke i razumijevanja teksta, a tekst je djelom starogrčki, djelom hrvatski… Zraka je sve manje, znoj kompletan, nakon uvodnog songa moram se po toj skeli spustiti “ponosno i uglađeno”. Nosio sam bijelu grčku “mušku” suknju… znoj posvuda… zraka je sve manje…1500 ljudi plješće, a tek smo počeli… pljeskali su jako i na kraju, a nisam siguran da su riječ razumjeli… U Andama…
Lively nightlife… (ne rugam se, samo treba za text). Naravno, i u Andama su se pojavili relikt/školovani Hrvati, oduševljeni tekstom i muškim suknjama i pozvali nas na večeru. Argentinski roštilj restaurant. U Andama. Private party. Neki “naš”, vlasnik peradarsko/poljoprivrednog dobra i privatnog aviona, milijarder, sve to je organizirao. Rođendan mu je i još smo mi gosti iz stare nikad prežaljene domovine tu i… Abre las manos (raširi ruke). Roštilja ima 12, kuhara 24, izvrsnog mesa 230 kilograma, povrća 231 kilogram i butelja vina par kilometara. Na mesu nema crvenih graffiti/spray točki. Razgovor, uglavnom o tome jesmo li mi baš svi travestiti, gdje kupujemo suknje i slično.
Nekako je račun, nakon što je čovjek/milijarder platio, završio kraj mene… Preračunato 200 dolara. Za trideset ljudi, upravo udebljanih.
Prosječna radnička plaća je tada u Venezueli bila 60 dolara. Get it.
Milijarder čitavu večer nije riječ prozborio. Bijelo odijelo. Prvi je ustao i otišao. Ovi drugi su još srali pa otišli. Konobar je rekao da možemo piti koliko god hoćemo do kraja radnog vremena. Sve je plaćeno. Bila su 22 sata, a oni su radili do 1 sat. Hm!!!
Netko je rekao ako se baš želimo razvaliti i naužiti noćnog života da postoji disco club na tri kata. ThreeFloorKlub (izgovorite to na spanish, brzo i mekano). Techno, rock i techno/salsa floor. Dante comes to mind, floorovi idu prema dolje, u zemlju/tierra.
First floor… techno… užas… old school techno… gužva i skuhano… Nema zraka. Second floor… techno/salsa… šizofreni užas… još veća gužva i skuhano… svi skaču… mrdusaju guzicama… vrište… pipaju se i ljube… twerk and squirt… Nema zraka. Third floor… rock… nema nikoga… jedan konobar… ima zraka… grozna Nirvana… dosadni U2… patetični Rammstein… poneki Prince… pivo se zove Polar… nije hladno… jeftino je… viski uz pivo…
Hotela se ne sjećam nimalo, obično barem kupaonu zapamtim.
Jutarnja šetnja po divnoj Meridi, po starim ulicama gibaju se crnokose žene u ludo šarenim ponchotima, a na glavama crni šeširi s perjem, moj entourage kupuje Andske šarene vunene deke, ja se fotografiram s čistačem cipela i kupim bocu Pampero Royal ruma, kao dar, hmm, možeš misliti. Pretpostavljam da je put prema Maracaibu sličan kao prema Meridi samo na dolje, ali se ne sjećam baš, pamtim neka zaustavljanja da bi šofer lupao ispod motora i nekakvih uzvisina s kojih se vidi neki zaljev ili neki ocean i nekakav jako dugački most (fuck, skoro kao Milić opet).
Maracaibo je drugi najveći grad u Venezueli. Ima 2.658.355 stanovnika. Osnovan je 8. rujna 1529. Poštanski brojevi… 4001, 4002, 4003, 4004, 4005. Lučki grad. Prvi je dobio struju u Venezueli, a nadimak grada je La Tierra del Sol Amada… Zemlja voljenog sunca (Milić, hahaha).
Opisati kako taj grad izgleda trebalo bi par stranica teksta i dosta ruma manje. Guglajte.
Nastavak festivala održava se u staroj luci, u prostorima starih lučkih skladišta, sređenim i prenamijenjenim za art svih vrsta, gastronomiju i što već ne. Riječka luka i skladišta i namjena istih padaju na pamet, ali nećemo. Na jednom od tih skladišta/paviljona/kazališta su izvješene tri zastave… Venecuelanska, zastava festivala i hrvatska zastava.
Stojim ispred, pušim i pokušavam se sakriti u hlad kojeg te tri ogromne zastave ponekad slože. Toplo je u pizdu materinu, nema raslinja.
Odjednom se pojave neka dva tipa, na hrvatskom pitaju jesam li iz hrvatske trupe, jesam, i mogu li malo proviriti u kazalište. Kažem: “Možete, naravno!”. I provire, ali s ceste, ne žele ući. Predvorjem kazališta prođe jedan kolega, malo stariji, zapravo novinar koji nas je pratio na turneji, malo dužeg, špičastog nosa. “Ma je l’’ ono Špiro Guberina?!?”, uzviknu obojica. “Nije!”, kažem.
“A ne a?… Ma znate, mi smo pomorci… tu ovaj brod što vidite… I s broda smo vidjeli te zastave i ovu našu pa smo u novinama čitali da je festival i da ima hrvatska predstava. Iz Šibenika smo i zadnji put kad smo bili u kazalištu, a ima 25 godina, smo gledali Špiru… A ovaj baš liči…”, kažu.
“A nije…”, ponovim.
Nisu išli na predstavu jer su imali smjenu.
Nakon probi, prije predstave, smucamo se po kvartu, skladišta, stara tržnica, neke čudne zgrade, jako stare i skroz nove, nigdje previše ljudi, zgrade i cesta užareni od fucking del Sol Amada. Žedni smo. Sklonili bismo se rado s tog sunca. Nigdje kavane, birca, kafića, nekako je sve pustije. Malo smo se izgubili. Kvart postaje sve manje sexy. Labirint nekih sitnih ulica i prolaza. U Venezueli nije mudro smucati se po weird mjestima. Fuck… ovo je sve pustije… nigdje nikoga… sve je odjednom uže… čak je i manje sunca… mračnije je… fuck. Sve prljavije i oronulije. Mrtve mačke.
Štakori ne mogu i ne znaju povraćati… comes to mind.
Odjednom se iz neke rupe pojavi prilično zgužvani čovječuljak. Nasmije se i napravi pokret rukom kao da drži čašu i primakne je ustima i napravi mot kao da pije. I tako par puta. I onda pokret neka ga slijedimo. Fuck, ispada ovaj nas zove na drink. Kako zna da smo žedni. Iako je sve čudno, osjetili smo da ga trebamo slijediti. U nekoj skroz sjebanoj uličici tip je maknuo komad zida, pa iza toga nekakav drveni zid, pa komade kartona, staklo je pod nogama, i na kraju je otvorio neka stara zahrđala vrata. Ušli smo u neku prostoriju, očigledno. Jedna lampa na stropu. Jačina pola Wata, možda i manje. Oči se jako sporo privikavaju.
Fuck, je li nam ovo baš trebalo? “Que beberias?”… I stvori se šank, drveni dugački. I čovjek iza šanka, zgužvan i ofucan. Kad su se oči napokon privikle na pola Wata svjetlosti… prostorija je puna ljudi… čube u kutovima… sjede na drvenim kašetama i po podu… zgužvani… u štracama… neki sa štakama… neki naslonjeni jedni na druge… djeca… starci… žene… sve je puno kartona i plastičnih vreća… slomljenih stolica… starih zavjesa… čistač cipela s onom svojom kutijom… Jebote došli smo kod Les Miserables i Olivera Twista doma… u utrobu onog kita što je progutao Geppetta… Najunderground floor… Što pijemo? Što imate? Samo pivo i vodu. Onda pivo…
Naručili smo i popili brzo u želji da šmugnemo, da nas ne pojedu (u Venezueli nije mudro smucati se po weird mjestima), ali nekako smo ostali i pili još pive. Nešto je govorilo da smo safe. Naručili smo piće svima u prostoriji. Odjednom se stvorio starinski truba gramofon i neka hrapava latino/waltz pjesma. Svi su se izvukli iz tih kuteva, primakli šanku, uzeli čaše, nazdravili i počeli plesati. Svi nasmijani, veselo tužnih zuba, toplih očiju, divni. Abre las manos. Pola sata kasnije svi smo plesali. Jedna te ista pjesma.
Na centralnom trgu Maracaiba, Plaza Bolivar, u katedrali je kip Cristo Negro (fuck, opet Milić).
Glazbena preporuka:
– Bill Orcutt – How to Rescue Things (2024)
– Various artist – Smalltown Supersound label – Jordsvingninger (2025) Oslo Munch Museum…Munch exhibition Trembling Earth
– Sam Amidon – Salt River (2025)
– Charlemagne Palestine&Seppe Gebruers – Beyondddddd the Notessssss (2025)
– Being Strangers – Concrete Dreams of Sound (2025)
– Lasse Marhaug – Provoke (2024)
– Arve Henriksen – Motions in Muricosmos (2024)
– Break a Leg (2024)
– Kvaani (2024)
– Geologist and D.S. – A Shaw Deal (2025)
– Bonnie “Prince” Billy – The Purple Bird (2025)
– Lawrence English – Even the Horizon Knows it’s Bound (2025)
– Wojciech Rusin – Honey for the Ants (2025)
– Fadi Tabbal – I Recognize You From My Sketches (2025)
– Koenjihyakkei – Angherr Shisspa (revisited 2005-2025)
– Lina Tullgren – Decide Which Way The Eyes Are Looking (2025)
– Klein – Thirteen Sense (2025)
– Traxman – Da Mind of Traxman vol.3 (2025)
#Josip Maršić #Maracaibo #Merida #Venezuela
