Radio sam glazbu za predstavu “Bilježnica Robija K.” u zagrebačkom Kerempuhu. Kerempuh je na Ilici. Spavao/živio sam u hotelu “Jadran” u Vlaškoj ulici. Simpatičan i uslužan hotel. Automat bar na recepciji radi 0-24 h. Sve osoblje je mlado i nasmijano. Vjerojatno Jehove.
Na putu prema i iz kazališta morao sam, ne nužno, proći preko Trga bana Jelačića. Bio je prosinac i odvijao se horror ugostiteljski expo advent.
23756 kućica, 4736584 stolova, 28 većih šatora, 345 manjih šatora, 9857346265 plinskih i inih grijača, 234 tone kobasica, nekoliko tona senfa i čega sve još, ne sjećam se.
Ljudi previše, autobusi, električni vlakovi, plinski vlakovi i vlakovi ljudi neprestano klize po trgu. Teško za proći.
Bilo je neopisivo toplo za prosinac i vojske ljudi se nisu micale s trga.
Guinnessov rekord je kratka riječ.
U jednom trenu sam torbom, zbog gužve, spičio neki štand s kuglicama za bor, palo je njih par, ne puno… Nisam platio, vlasnik je rekao da razumije i da nisam kriv.
Oni smiješni Orašar puppets posvuda. Bleje s onim brkovima. Nuttman.
Prije puta sam si kupio kaput. Zaradio sam toliko novaca na prošlim projektima da sam odlučio malo potrošiti. Ne više kaput od strica, no second ili third hand, nego novi. Rekao sam si: “…Ideš u Zagreb, sjeti se Ilirskog preporoda, sjeti se Ivice Kičmanovića, Šenoe, Krleže, onog prvog predsjednika u onim uniformama, onog Horvatinčića pa ne možeš zdrapan u Zagreb… Sad si composer, daj malo respekta i prema struci…”
MANA, crni, ugodni kaput. Adventski popust, 400 HRK još tada.
Čovjek lako padne u zamku adventa.
Navečer pri prolasku trgom sjetio bih se Tesle i Edisona i kako bi bili sretni zbog svih tih lampica. Mislim da je Šibenik prvi dobio električnu rasvjetu.
Miris kuhanih i pečenih kobasica lijepio se po trgu, po ljudima i po njihovoj advent/posh garderobi. Jako zgužvani, debeli tip, zamotan u 234 skafandera i bosonog, na nekoj štangi kraj sata na nekakvom karaoke aparatu cvilio je adventske pjesme o blagostanju, sreći i dolasku Njega.
Počeo sam izbjegavati trg i gibati se dalje i okolo njega.
Ali čovjek popusti i padne u zamku adventa.
Žurio sam u hotel i nešto kao hungry i odlučim kupiti kobasicu u nekom pecivu.
“Hoćete li i senfa?”, upita me previše nasmijan prodavač. Jehova vjerojatno.
Nakon što 25 minuta čekaš u redu za račun… Nisam neki senf-lover, ali… ”…može…”… samo da čim prije nestanem s trga.
Negdje na polovini Europskog trga, točno preko puta restorana s ruskim jedilima ili kako se već piše, odlučim pojesti tu kobasicu sa senfom.
Znate kako to već ide… da bi zagrizao taj package… čovjek mora malo stisnuti isti. Pas mater, Jehova je nakrcao puno senfa i kobasica je poput one kosti iz Kubrickove Odiseje u svemiru, izletjela iz peciva i poletjela uvis put plavog predvečernjeg zagrebačkog neba.
Pas mater. Nekako se nisam uspio izmaknuti i tijekom “slijetanja/landinga”, my dear flying sausage je opizdila po meni. Točnije po kaputu. I po ramenima… i po leđima… pa opet po ramenima… pa po rukavima… pa poput living thinga… po prednjem dijelu… s gumbima i rajsferšlusom i napokon pobjednički po ovratniku. Pas mater.
Legla je na pod trga i tamo ostala.
Gledao sam je poprijeko i šutnuo prema ruskim jedilima shopu.
Znao sam da izgledam kao crna žirafa, točke senfa posvuda na crnom kaputu. 102. dalmatinac. Fuck.
Otrčao sam do hotela i pokušao to isprati toplom vodom. Još gore.
Van Goghovi pejzaži padaju na pamet. I Jackson Pollock zajedno.
Nasmijana recepcionerka mi je rekla da ima hiper-expresna kemijska čistiona iza ugla. Još gore.
Sad sam imao čisti/zmazan/namirisan/senfiran novi/stari kaput.
Garderobijerka u kazalištu mi je rekla: “Ah, gospon muzičar i ja bih tako nonšalantno zmazana špancirala po gradu da sam umetnik (to si izgovorite po zagrebački)… Ah vi umetniki!!!!”
P.S.
Dok se anglosaksonski i drugi svjetovi putem woke-culture trude zabraniti/izbaciti iz opticaja sve što im padne na pamet i okolo pameti, u Singapuru, zemlji naročito poznatoj po mnogim “slobodama”, u njihovim knjižarama se ne mogu odlučiti koje izdanje LOLITE, Vladimira Nabokova, ponuditi pa su odlučili ponuditi sedam (7) verzija…
“Lolita… svjetlo mog života… vatra mojih bedara… moj grijeh… moja duša… LO…LI…TA…: vrh jezika ide tri koraka niz nepce kako bi na tri udario po zubima…LO…LI…TA” … Samo da podsjetim, britanska kruna je okupirala Singapur da bi im mažnjavala papar i začine…
P.P.S.
Kako je ugostiteljski advent vrijeme šepurenja, hvalisanja i nošenja lijepe odjeće, i mi u JMZM headquarteru imamo … Novi JMZM song/album je vani… imenom FIRST SECOND TAKE …an audio travelogue…
“…od vremena pandemije JM je razvio laganu romansu s nesanicom, noćnim šetanjem i obilatim lutanjem naokolo… Istovremeno ZM je razvio pravu romansu s planinarenjem, noćnim planinarenjem i razboritim lutanjem naokolo… I u nekom smislu sada prakticiramo neispavano/snovi/hodanje… (sleepless/dreamwalking), ponekad u zombie stanju, ponekad potpuno svjesni svojih tijela… Trebali biste i vi probati!!!… Ne sanjati kada treba, nego kada ne treba… Nedavno smo u takvom stanju sjeli u studio i snimili ovaj song… Probajte… Uživajte…”
P.P.P.S.
U Jelovicama, u konobi “Lovac”, se za adventa ovako zabavljaju…
Glazbena preporuka:
– Merely & Malibu – Esential Mixtape (2024)
– LewisSpybey – LewisSpybey (2024)
– Sly and Family Drone – Moon is Doom Backwards (2024)
– Swans – Live Rope (2024)
– Colin Andrew Sheffield – Moments Lost (2024)
– Mouse on Mars – Herzog Sessions (2024)
– Merope – Vejula (2024)
– Robbie Basho – Snow Beneath The Belly of aWhite Swan (2024)
– Kemper Norton – Tall Trees (and Other Tales) (2024)
– Leya – I Forget Everything (2024)
– Squanderers – If A Body Meet A Body (2024)
– Alice Hebborn – Saisons (2024)
– Saint Etienne – The Night (2024)
#Advent Zagreb #JMZM #Josip Maršić #novi album
