Nova prilika za maštu: PIK-Art se 10. rujna vraća pred županijske vijećnike

Ponekad politika dobije drugu priliku brže nego što se očekuje.

Prije nešto više od dva mjeseca prvi rebalans proračuna Primorsko-goranske županije nije dobio potrebnu većinu u Županijskoj skupštini. S njime je pala i jedna od njegovih najambicioznijih stavki – kupnja prostora bivšeg PIK-a u neposrednoj blizini Art-kvarta, u koje bi se trebale preseliti Škola za primijenjenu umjetnost u Rijeci, Glazbena škola Ivana Matetića Ronjgova i Plesni odjel Prve sušačke hrvatske gimnazije. Prijedlogom je za kupnju nekretnina bilo predviđeno četiri milijuna eura. Tada smo na ovom mjestu napisali da je pad PIK-a možda bio mala pobjeda opreza, ali prije svega poraz mašte.

Ne zato što pitanja koja su postavljali vijećnici nisu bila legitimna. Bila su. Koliko će zgrada u konačnici koštati? Koliko treba uložiti u njezinu prenamjenu? Odakle će doći novac? Koji su rokovi? Što se točno može napraviti? Tko će prostorom upravljati? Javnim novcem ne kupuje se zgrada po principu „uzet ćemo je, pa ćemo poslije smisliti što ćemo s njom“. No, problem nastaje onda kada oprez prestane biti sredstvo kojim se projekt čini boljim.

Desetog rujna županijski vijećnici dobit će drugu priliku. Župan Ivica Lukanović najavljuje ponovni rebalans, a s njime se pred Skupštinu vraća i kupnja PIK-a. U međuvremenu su, kaže, zatražena dodatna obrazloženja i otvorena pitanja koja su pratila prvi pokušaj.

– Mnogi su dijelili moje mišljenje, mnogi su tražili dodatna obrazloženja. To smo sada apsolvirali i vjerujem da više nema zapreke da 10. rujna izglasavanjem rebalansa otvorimo proces preseljenja srednjoškolskih umjetničkih programa u nove prostore, govori župan Ivica Lukanović.

Hoće li vijećnici procijeniti da su odgovori doista dovoljni, pokazat će glasovanje. Ali sama činjenica da se projekt ponovno vraća otvara nešto zanimljivije od još jednog političkog prebrojavanja ruku. Otvara drugu priliku mašti.

PIK-Art – izaberi umjetnost

Projekt je od početka imao i svoje ime, ono koje savršeno opisuje što bi taj prostor mogao postati – PIK-Art. PIK, kao veza s nekadašnjim riječkim pogonom i industrijskom poviješću prostora. Art, kao umjetnost koja bi ga trebala ponovno ispuniti životom. Ali naziv dopušta i onu zaigraniju, gotovo programatsku interpretaciju engleskog pick art – izaberi umjetnost.

Lukanović PIK-Art ne vidi samo kao preseljenje nekoliko školskih programa iz neadekvatnih ili premalenih prostora.

– Ne bismo samo preselili srednjoškolske umjetničke programe u nove prostore. Oživjeli bismo taj dio grada riječkom mladošću i novim umjetničkim štihom kakav Rijeka oduvijek nosi u sebi. Otvorili bismo i ciklus ulaganja u srednjoškolsko obrazovanje, infrastrukturu i programe koji bi mogao snažno pridonijeti ne samo renesansi tog riječkog kvarta nego i čitave Rijeke, kaže župan Ivica Lukanović.

Možda je upravo drugi dio tog mogućeg imena još važniji. Izaberi umjetnost. Ne zato što bi svako dijete koje prođe tim prostorom jednoga dana moralo postati profesionalni umjetnik, nego zato što bi stotine mladih ljudi svakodnevno živjele u okruženju u kojem su glazba, crtež, slika, pokret, knjiga, izložba i izvedba normalan dio života.

Jer PIK nikada nije trebao biti samo odgovor na pitanje gdje pronaći dovoljno četvornih metara za umjetničko obrazovanje. Za to se mogu tražiti zgrade, brojiti učionice i preračunavati kvadrati. Ovaj kompleks omogućuje nešto drugo. Omogućuje da se umjetničko obrazovanje smjesti neposredno uz Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Gradsku knjižnicu Rijeka, Dječju kuću,  Muzej grada Rijeke i Gradsko kazalište lutaka, u dio grada koji je već pokazao što se događa kada bivša industrijska arhitektura prestane biti samo uspomena i postane prostor javnog života.

Ako nekoliko stotina mladih ljudi svakoga dana ondje dolazi slikati, crtati, dizajnirati, svirati, plesati, izlagati, nastupati, raspravljati i učiti nekoliko desetaka metara od muzeja, knjižnice i Dječje kuće, nastaje nešto što je teško svesti na kvadraturu ili stavku u proračunu. Nastaje mogućnost susreta. A iz susreta vrlo često nastaju ideje.

Najbolja moguća lokacija

Ravnateljica Škole za primijenjenu umjetnost u Rijeci Daria Pilepić Struja pritom nije netko tko bezrezervno želi pobjeći iz sadašnjeg prostora. ŠPUR ima ono što nova zgrada teško može dobiti projektiranjem: zelenilo, dvorište, pogled na more i gotovo prirodnu umjetničku atmosferu. Sve ostalo – nema. I u tome je problem.

Škola danas radi na dvije lokacije u Ulici 13. divizije, međusobno udaljene približno kilometar. Dio nastave odvija se u prenamijenjenoj skladišnoj zgradi, dok i matični prostor, koliko god njegova lokacija bila privlačna, ima ozbiljne konstrukcijske i funkcionalne nedostatke koji se godinama pokušavaju rješavati pojedinačnim zahvatima.

– Mi smo presretni našom lokacijom, ali nam sve drugo nije dobro. Imamo dvorište, pogled na more, zelenilo i umjetničku tradiciju koju nigdje drugdje nećemo dobiti. Ali pitanje je jesu li to temelji na kojima škola može dugoročno funkcionirati, govori Daria Pilepić Struja.

Ako se škola već treba seliti, njezin je izbor prilično jasan.

– Ako se selimo bilo kamo drugamo, onda mislim da je ovo najbolja lokacija koju možemo dobiti. Kraj muzeja, kraj knjižnice, kraj Dječje kuće, blizu kazališta lutaka… To je umjetnički centar grada, a mi smo umjetnička škola. Naši klinci mogu praktički svakoga dana na satu crtanja otići u muzej i pogledati kako su veliki umjetnici radili. Bili bi na izvoru svega što u Rijeci imamo vezano uz umjetnost, nastavlja Pilepić Struja, uz još jednu malu ogradu. Škola do sada nije bila uključena u konkretno osmišljavanje budućeg prostora i Pilepić Struja vjeruje da će se to promijeniti.

– Nadamo se da ćemo maksimalno biti uključeni i da će uvjeti biti onakvi kakvi trebaju biti. Da se ne preselimo pa ponovno ustanovimo kako nešto nedostaje, poručuje ravnateljica ŠPUR-a.

To je zapravo upravo onaj oprez koji jednom ovakvom projektu treba. Ne oprez koji kaže „nemojmo“. Nego oprez koji kaže: ako ćemo napraviti, napravimo to kako treba.

Kad prostor oslobodi maštu

Ako Pilepić Struja govori o onome što školi danas nedostaje, ravnateljica Glazbene škole Ivana Matetića Ronjgova Ingrid Haller možda je najbolje opisala ono što bi se u PIK-Artu moglo dogoditi sutra. Glazbena škola djeluje u prostoru koji je odavno prerastao njezine potrebe. Prostora kronično nedostaje, a nedostaje i ono što bi u radu škole bilo od krucijalne važnosti, poput koncertne dvorane.

Za školu u kojoj je javni nastup sastavni dio obrazovanja to nije pitanje komfora, nego jedan od osnovnih uvjeta rada. Svaki izlazak iz škole znači traženje i plaćanje prostora, ali i prijevoz velikih, skupih i osjetljivih instrumenata poput harfi, kontrabasa i udaraljki.

– Jedna krasna, nova, moderna koncertna dvorana u zgradi PIK-a riješila bi veliku potrebu naše škole. Imali bismo prostor za nastavu i za sve naše velike instrumente koje je uvijek riskantno prevoziti van škole, govori Ingrid Haller.

Ali rješavanje problema koncertne dvorane zapravo je tek početak njezine priče. Jer kada govori o novom prostoru, Haller vrlo brzo prestaje govoriti samo o zidovima i učionicama, a počinje o onome što bi se unutar njih moglo stvarati. Glazbena škola, ŠPUR i plesni programi već surađuju. Smjeste li se jedni pokraj drugih, ta suradnja više ne bi ovisila samo o entuzijazmu nastavnika, prijevozu instrumenata i neprekidnom traženju mjesta za probe.

Mogle bi nastajati baletne predstave, manji operni projekti, mjuzikli, zajednički koncerti, izložbe i interdisciplinarne produkcije. Učenici primijenjene umjetnosti mogli bi osmišljavati scenografiju i vizualni identitet, plesači izvoditi programe, učenici Glazbene škole stvarati njihovu zvučnu sliku.

– Mogli bismo stvarno raditi kvalitetne produkcije koje ne bi bile same sebi svrhom, samo za naše učenike i nastavnike, nego i za širu riječku publiku. Baletne predstave, možda manje operne programe, mjuzikle… Kada dođemo u pravi prostor, mašta se jednostavno razigra, nastavlja Ingrid Haller, koja govori i o programima koje škola danas uopće ne može ozbiljno razvijati, poput tonskog studija, uvođenja novih instrumenata, novih obrazovnih programa. U konačnici, tu su i produkcije.

Škola postaje pozornica

– Kolege kažu: hajdemo napraviti neki mjuzikl. A gdje? Gdje ćemo uopće održavati probe, a kamoli izvesti taj mjuzikl? Ne možemo za svaku probu odlaziti u HKD, prekidati nastavu i raditi cirkus sa školom. Kada bismo imali vlastiti prostor, mogli bismo to normalno uklopiti u rad škole, govori ravnateljica Glazbene škole Ivana Matetića Ronjgova.

Upravo je ta rečenica možda najbolji opis onoga što prostor znači kreativnim ljudima. Postoji ideja. Postoje ljudi, znanje i volja. Nedostaje samo mjesto na kojem se sve to može spojiti.

– Imamo izniman kreativni potencijal među nastavnicima koji mogu čuda raditi, ali potrebna nam je logistička podrška. U prostoru u kojem jesmo možemo se rastegnuti samo koliko nam je duga plahta, slikovito govori Ingrid Haller, koja je svjesna da u takvom jednom projektu ni granica između škole i kulturne ustanove više ne bi bila tako tvrda.

Gostujući umjetnik mogao bi tijekom dana održati seminar učenicima, a navečer koncert za građane. U jednoj dvorani mogla bi se održavati nastava, u drugoj pripremati izložba, u trećoj uvježbavati plesna predstava. Obrazovanje i izvedbena umjetnost više ne bi živjeli odvojeno.

– Često nam se javljaju ljudi koji bi došli održati seminar, raditi s djecom, a onda napraviti i koncert, ali mi ih nemamo gdje smjestiti. U ovakvom prostoru mogli bismo spojiti edukaciju i izvedbenu umjetnost. Bilo balet, bilo glazba, pjevanje ili sviranje, mogli bismo gradu ponuditi kvalitetne sadržaje, govori Haller.

Glazbena škola Ivana Matetića Ronjgova danas ima 597 učenika, uključujući područne odjele na Krku i Rabu. Veći prostorni kapaciteti otvorili bi mogućnost razvoja novih programa i povećanja broja djece obuhvaćene umjetničkim obrazovanjem. Ali Haller pritom govori o nečemu važnijem od stvaranja budućih profesionalnih glazbenika jer većina djece koja prođe umjetničko obrazovanje možda nikada neće živjeti od umjetnosti. I to uopće nije presudno.

Generacija za sutra

– Djeci je iznimno važno da se bave još nečim osim računalima i mobitelima. Kroz glazbu razvijaju kognitivne sposobnosti, disciplinu, upornost, šire vidike i uče neke stvari osjećati drukčije. Važno je da razviju potrebu za umjetnošću, bilo koje vrste – govori Haller.

A možda upravo takvi ljudi Rijeci trebaju najviše. Ne samo budući violinisti, slikari, plesači, scenografi ili dizajneri. Nego mladi ljudi koji su naučili gledati, slušati, stvarati, propitivati i misliti svojom glavom.

Tu PIK-Art prestaje biti samo obrazovna investicija. Postaje pitanje načina na koji Rijeka promišlja samu sebe. Današnji učenik koji ondje crta, svira ili pleše sutra može biti glazbenik, dizajner, scenograf, kustos, fotograf, arhitekt, redatelj, nastavnik, kritičar ili kulturni radnik. A možda neće biti ništa od toga. Možda će biti liječnik, inženjer, trgovac, poduzetnik ili vozač autobusa koji je naučio da mu trebaju koncert, izložba, knjiga ili predstava.

Kulturna scena jednog grada sastoji se i od takvih ljudi. Ako Rijeka želi imati ozbiljnu kulturnu scenu za deset, dvadeset ili trideset godina, onda je ne može početi graditi 2046. godine. Mora je početi graditi jučer.

– Rijeka je uvijek bila malo drukčija, pomaknuta, odmaknuta, svoja. Pa zašto ne bi imala jedan ovakav umjetnički centar koji bi odgajao buduće generacije, pita se ravnateljica Glazbene škole.

Doista, zašto ne bi?

Jednom ipak treba sjeći

Pred vijećnicima 10. rujna neće biti samo sudbina jedne stare industrijske zgrade. Lukanović najavljuje niz mjera iz područja obrazovanja, zdravstva i socijalne politike. Među njima su dodatna ulaganja u stipendije i uvođenje naknada za članove školskih odbora. Rebalansom bi se trebala otvoriti i nova mjera kojom Županija pokušava odgovoriti na ozbiljan nedostatak medicinskih sestara, a dodatna sredstva bila bi usmjerena i prema Domu zdravlja, za koji Lukanović kaže da je trenutačno jedna od županijskih ustanova kojima su ulaganja najpotrebnija.

Sve su to važne stvari. Nekima od njih učinak na svakodnevni život građana bit će neposredniji nego što će to godinama biti učinak kupnje PIK-a. Ali PIK ima nešto što većina proračunskih stavki nema. Mogućnost da dugoročno promijeni prostor i ljude koji u njemu odrastaju.

Kada je prvi rebalans pao, na Županijskoj skupštini čula se stara poslovica: dvaput mjeri, jednom sijeci. Vrijedi je ponoviti. Treba mjeriti. Treba pitati koliko će cijeli projekt koštati. Treba tražiti ozbiljnu financijsku konstrukciju. Treba uključiti ravnatelje, profesore i ljude koji će u tim prostorima svakodnevno raditi. Treba pitati i učenike. Treba projektirati školu koja neće odgovarati samo potrebama 2026. godine nego, koliko je to moguće, i potrebama 2046. Možda treba mjeriti i treći put.

Ali u jednom trenutku ipak treba odlučiti. Jer vijećnici 10. rujna neće glasati samo o kupnji nekretnine. Glasat će i o tome postoji li politička volja da se ideju PIK-Arta razradi do kraja i Rijeci omogući nešto što dosad nije imala – prostor u kojem će se svakodnevno susretati stotine mladih kreativnih ljudi, njihovi profesori, glazba, slika, pokret i institucije kulture koje se već nalaze u neposrednom susjedstvu. Prvi put pobijedio je oprez, a izgubila mašta.

Sada postoji druga prilika. Ne da mašta pobijedi oprez, nego da napokon počnu raditi zajedno. A kada smo bili mali, svi su nam govorili da mašta može svašta. Sada je vrijeme da se u to uvjerimo.