Ime joj je bilo Benedetta Carlini i dolazila je iz malog zabačenog planinskog sela Vellana na obroncima Apenina. Bilo je nagovještaja da će to dijete od početka svog zemaljskog bistva biti posebno, a to je kasnije potvrđeno njenim donekle preuveličanim spominjanjima kada je već ušla u katolički samostan i zaredila se. Njezin je porod bio veoma težak, a duboko religiozan otac zavjetovao se Bogu ako dijete preživi da će mu ga posvetiti. Rodila se djevojčica i Giuliano, njezin otac dao joj je ime Benedetta – blagoslovljena te je posvetio Božjoj službi. Tek rođenom djetetu bilo je suđeno postati redovnicom.
Ideja samoopredjeljenja
Nama u dvadeset prvom stoljeću teško je razumjeti mnoge stvari sedamnaestog stoljeća pa tako i ideju o samoopredjeljenju. Danas mladi ljudi kada dosegnu neke godine kada mogu spoznati svoje želje i htijenja odlučuju se po vlastitom izboru što žele raditi od svoga života. Vrijeme u kojem je Benedetta odrasla nije poznavalo takvog što. Nije se obaziralo na želje djece, posebice na želje one ženske. Odlučivali su u tome roditelji. Nije se pitalo hoće li se stupiti u brak ili će otići u samostan. Bila je to volja njihovih obitelji. Prisilni brakovi te ograničen položaj u domu, mnoge djevojke nagoni na misao da samostanski život nije tako loša stvar. Naravno, uvijek je bilo onih koje su osjećale snažan božji poriv pa se zaredile, no popriličan broj djevojaka žena budućih redovnica dolazio je i iz gornjih slojeva (bogatih građana, imućnijih poljodjelaca, veleposjednika, plemstva). Sve one koje se nisu mogle pristojno udati, a to znači u još imućniju ili barem u obitelji sličnog imovnog stanja, postajale su dobre kandidatkinje za kakav samostan.
Bolje rečeno obitelji su „višak“ ženske djece zbrinjavale u takav jedan „samostanski pakao“ , a kakve su sve posljedice na psihu mladih djevojčica i djevojaka imale, u što se ta obiteljska prisila izrodila ili mogla izroditi prepuštamo našoj mašti. Zato je Benedetta poseban slučaj jer se radilo o jedinici pa bi malo koji otac svjesno žrtvovao jedino dijete poslavši ga u samostan te tako učinio kraj svojoj obiteljskoj lozi.
Njen otac bio je čovjek solidnog imovnog stanja, ne jako imućan, no raspolagao je znatnim posjedima. Osim kuće u selu gdje su stanovali, Benedettin otac posjedovao je nekoliko imanja te farmu izvan grada, iako zapisi o njemu ne kazuju na koji je način do svega toga došao. S obzirom na sve to, a bio je po bogatstvu treći čovjek u selu od nekih osam stotina žitelja kazuje da je djevojčica odrasla u obitelji gdje nije bilo oskudice. Giuliano je bio pismen pa ga je ta vještina izdvajala od ostalih, kao otac bio je snažno uključen u odgajanje kćeri što je samo po sebi neobično za to vrijeme i područje. Sama se Benedetta prisjećala kasnijih godina kako je bila okružena ljubavlju te da njen otac nije tiranizirao obitelj.
Ulazak u samostan i napredovanje
Odlazak iz roditeljskog doma i ulazak u jedno sasvim drugačije ozračje i život što ga je pružao samostanski život redovnica sigurno bi predstavljao šok za mnoge mlade iskušenice pa vjerojatno i za devetogodišnje dijete. Ipak Benedetta koja je od malena pripremana za samostan nije toliko patila što će roditelje zamijeniti Božjom obitelji. Od pete godine njezini su je odgajali u duboko religioznom duhu. Pod očevim nadzorom nekoliko puta dnevno molila je krunicu, a već godinu dana kasnije naučila je čitati i proučavati osnove kršćanske doktrine. Pretpostavka je kako je naučila i malo latinskog. I tako kad su se za njezinim leđima zatvorila samostanska vrata Teatinki u Pesci, djevojčica Benedetta našla se u sasvim novoj situaciji. Ipak primanja djevojaka u samostan nije bila laka stvar. Trebali ste osim rodbinskih veza imati i novac. Bračno tržište Kristovih zaručnica bilo je poput tržišta za obične muškarce. Recimo djevojka iz Benedettinog kraja spremna za udaju morala je imati miraz od najmanje 500 škuda; smještaj u neki ugledan samostan poput Santa Chiare u Pesci iznosio je oko 400. Ništa čudno da su takvi samostani bili preplavljeni djevojkama visokog staleža. Benedetta će se ipak morati zadovoljiti jeftinijom varijantom. Njen je otac imao novca, no ne i tako puno.
Samostan u koji je Benedetta ušla vodio je dugu administrativnu borbu kako bi postao zakonit. Da bi samostan mogao biti priznat kao samostanska zajednica trebao je pored drugih odredbi prihvatiti tzv. Pravilo sv. Augustina, zbirku duhovnih savjeta unutar koje su pojedine zajednice mogle sebi prilagoditi specifična pravila. Pravilnik se doticao stvari kao npr. potrebe za životom zajednice bez privatnog vlasništva, održavanja molitvi, trpljenje tijela postom i flagelacijom, potreba za skromnom odjećom i drugo. Benedettin samostan napokon je 1620. odredbom pape Pavla VI postao potpuno zakonit samostan i nazvan je Kongregacija Majke Božje. Stavljen je pod zaštitu sv. Katarine od Siene. Odabrana je nadstojnica i to Benedetta Carlini. Neobičan izbor za tako ugledan položaj. Djevojka iz zabačenog sela u brdima Apenina u tridesetoj godini postala je gospodaricom tek ozakonjenog samostana. Još kad pravila reda kazuju da nadstojnica mora imati najmanje četrdeset godina Benedettin izbor je još više pod povećalom, ali sve veći uspjesi samostana Kongregacije Majke Božje mogli su biti usko povezani s uspjesima Benedette. Moguće da se osobito istakla u posljednjoj fazi složenog birokratskog postupka presudnog za opstanak institucije i priznanje samostana. Vjerojatno je zbog toga sebi pripisala izvanredna prava te se njima koristila. Sve to u sljedećim godinama krenut će u smjeru sasvim drugačijem od uobičajenog.
Vizije i sumnje
Benedetta je kako je sama tvrdila od početka imala neobjašnjive nadnaravne objave. U ranom djetinjstvu bila je suočena s razornim snagama koje su se borile za njezinu dušu i život. Tako je jednom prilikom pred nju izletio veliki crni pas u namjeri da je odvuče i naudi, međutim krikovi djevojčice su ga prestrašili pa je dok se njezina majka pojavila, nestao. Sama djevojčica i njeni roditelji gledali su na to kao na svojevrsno čudo jer bez sumnje po njima bio je to sam đavo prerušen u psa. Drugom prilikom pojavio se slavuj i oponašao njezinu pjesmicu. Benedetta mu zapovjedi neka prestane i slavuj je utihnuo. Ubuduće se ptica oglašavala samo na Benedettinu zapovijed. Sva ta „čuda“ bila su dovoljna uvjeriti roditelje kako se djevojčica nalazi pod izravnom božjom zaštitom.
Prve su godine samostanskog života Benedetti bile prava blagodat. Dobro se snašla i bila je omiljena među redovnicama. Ubrzo su se mistična iskustva iz djetinjstva javljala i kroz cijelu fazu adolescencije. Naprimjer, bilo da se radilo o vizijama čopora različitih divljih zvijeri kojima se našla okružena ili vizija dječačića koji je odvodi do podnožja planine te je nagovara popeti se na vrh da bi je, pošto je teren težak i strm ona stalno posrtala i padala, primio za ruku i odveo na vrh govoreći da se neće nikad popeti na goru savršenstva bez pravog vodiča na kojeg se može osloniti, a to je u njenom slučaju otac ispovjednik.
Sadržaj ovih i drugih mističnih iskustava, bez obzira gledamo li na njih kao na psihološka ili božanska objavljenja, ili na fiziološke odgovore na post, govori o najdubljim duhovnim brigama mistika. U njenim vizijama poruka je bila sljedeća; duhovni svijet je uzvišeniji od materijalnog; mora se odreći jednog kako bi došla do drugog; put je težak prepun opasnosti, no on se savladava božanskim vodstvom. Sasvim je očekivano da mlada žena koja živi samostanskim životom čuje ovakve riječi. Benedetta je htjela postati što boljom redovnicom pa je smatrala kako je put k duhovnom savršenstvu težak. Likovi koje je vidjela simbolizirali su teškoće, no u isti trenutak ulijevali joj hrabrost i nadu u budućnost.
Kako se povjeravala o svojim viđenjima to je izazvalo pozornost u samostanu. Benedettin ispovjednik čuvši sadržaj vizija nije umanjio sadržaj značenja njenih osjećaja. Nije se sumnjalo u njih jer su se neke dogodile u prisustvu svjedoka pod čas molitve kada je Benedetta znala pasti u trans mašući rukama ispuštajući nerazumljive zvukove. Ipak uvijek se postavljalo pitanje jesu li te vizije podrijetlo Sotone ili samog Boga. Crkva je bila sumnjičava po tom pitanju. U načelu su vizije bile prihvaćene kao jedan od načina kojima Bog vodi ljudska bića prema spasu duše, no na njih se gledalo i sumnjičavo stoga što su ostajale izvan sakramentalne strukture Crkve.
Od 1617. pa narednih godina vizije u slučaju Benedette Carlini samo se pojačavaju. U njenim vizijama javljaju se likovi mladih osoba koje je žele na različite načine povrijediti ili ubiti. Oni je stalno progone, žele joj iskvariti dušu. Nameće joj se stalno jedan lik nudeći joj ženidbu i prsten koji stavlja na njenu ruku. Vizije se sve više množe, a kada Benedetta počinje pokazivati stigme na rukama te govoreći o razgovorima sa samim Kristom gdje ona s njim veže duhovni brak, njezine kolegice redovnice ozbiljno se počinju brinuti za njeno zdravlje. Ubrzo će doći do istrage i suda.
Istrage
Predstojnik grada Pescie, Cecchi, crkveni autoritet grada osobno je došao ispitati čudnovate i mistične objave nadstojnice samostana Benedette Carlini. Prvo što je pregledao bile su stigme kao jedini vidljivi znak čudesne intervencije Boga. Pored ruku pregledao je i noge i grudi s jasno vidljivim komadićima sasušene krvi veličine omanjeg novčića. Sve je to oprano toplom vodom i na svakom mjestu gdje je uočena stigma vidjela se mala ranica iz koje su kapale kapljice svježe krvi. Ranice su obrisane, no krv je iz njih ponovo potekla. Pristupilo se ispitivanju u kojem je Benedetta potanko morala opisati odakle joj rane. Ona je na svako pitanje odgovarala i istražitelj Stefano Cecchi se sa svojim istražiteljskim timom povukao na desetak dana kada se vratio na drugi pregled Benedettinih stigmi i drugu rundu pitanja. I ovog puta nije nađeno ništa što bi pobudilo sumnje i iskrenost Benedettinih vizija. Zanimanje za stigme kao i za vizije nastavljeno je tijekom cijele crkvene istrage jer je bio veliki problem razlikovanja između snova, opsjena i drugih vizija pa je istraga željela znati točnu vrstu vizija vidjelice. Istražitelj je na kraju odbacio mogućnost snova i maštarija. Njeni odgovori su ga zadovoljili između ostalog što nisu prelazili teološki prihvatljive granice. Zatvorivši istragu istražitelj se uvjerio kako je Benedetta obdarena mističnim vizijama. Benedetta je ponovo uzdignuta na čast nadstojnice samostana, a samostanu odobreno zatvaranje.
Proći će još par godina i Benedettin slučaj ponovo će doći pod povećalo. Ovog puta zaredale su se i optužbe zbog učestalih opomena, prijekora i kažnjavanja redovnica samostana. Kažnjavanje u samostanu nije bilo ništa čudno jer se takvo što prakticiralo i u drugim, no očito je Benedetta u tome bila toliko revna da je redovnicama prekipjelo. Neke su otvoreno tražile njenu smjenu nakon što joj istekne trogodišnji mandat. Njene su vizije su opet došle pod istragu. Moguće je da je neki ljubomoran suparnički samostan postavio pitanje legitimnosti Benedettinih vizija. Ovog puta istragu nije vodio lokalni crkveni autoritet, nego izaslanici papinskog nuncija koji su se s više skepse upustili u istragu. Ovi opunomoćenici pape nisu imali nikakve koristi od tvrdnji Benedette, redovnica samostana ili zaključaka oca ispovjednika Riccordija (koji je u međuvremenu umro) i monsignora Cecchija jer ako je Benedetta vidjelica ona je samo još jedna u nizu u katolicizmu, no ako nije, gubi se ugled crkve i vjerodostojnost, a varalica i prevaranata Crkva je već previše vidjela.
Pomno i strogo ispitana pred istražiteljima Benedetta se zaplela u svoje priče. Postojale su mnoge nedorečenosti i kontroverze te nedosljednosti. Njezini su mistični doživljaji sadržavali bestidan i lascivan jezik koji Bog „ne voli“.
Njezine vizije u izvještaju istražitelja papi okrenule su se od puta prave vjere jer kako je stajalo u izvještaju „One nisu bile rezultat molitve, nego zapreka molitvi. Događale su se na početku, a ne za vrijeme molitvenog žara.“ Izvještaj je također bio kritičan prema mističnom vjenčanju. Javile su se i svjedokinje koje su vidjele kako Benedetta sama stvara rane na rukama te ih proglašava stigmama. Druga ju je vidjela kako stavlja vlastitu krv na kip Krista, za koji je Benedetta tvrdila da je počeo krvariti u čast njezine svetosti. Bilo je osporavanja i drugih vrsta.
Od mističnog vjenčanja s Kristom, preko prstena na ruci koji je bio nacrtan. Nakon svega utvrđenog istražiteljski tim je zaključio kako se radi o prevari te je takav izvještaj proslijeđen na visoke crkvene instance, a Benedetta skinuta s časti nadstojnice samostana.
Optužbe za lezbijstvo i neka razmišljanja u tom pravcu
Jedno svjedočanstvo bilo je najpogubnije za Benedettinu reputaciju. Suočila se s optužbama za lezbijstvo. To je nešto što istražitelji nisu očekivali u slučaju tzv. vidjelice. Iako su takve „nedolične čini“ bile znane u samostanskom životu ono što je objelodanila sestra Bartolomea Crivelli, Benedettina pratilja prethodnih godina zaprepastilo je istražitelje. Po Bartolomeinim riječima Benedetta ju je znala grabiti za ruku, bacati na postelju te je strastveno posvuda ljubiti. Tražila je od nje da se skine te da tako gole provode sate u Benedettinoj postelji. Benedetta je govorila kako kroz nju sveti duh traži to od nje dok su vodile ljubav.
Dugo je vremena za Europljane bilo teško prihvatiti da i žene uistinu mogu privući druge žene. Mišljenje o ljudskoj seksualnosti bilo je falocentrično. Muškarci mogu privlačiti žene ili druge muškarce, no ne i žena drugu ženu. Crkveni sudovi u srednjem vijeku odbacivali su takvu mogućnost te je od tisuća slučajeva za homoseksualizam koji su vođeni pred sudovima samo četiri poznata za lezbijstvo, no i ti su postupci bili površno vođeni. Ustav Svetog rimskog carstva u šesnaestom stoljeću kažnjava sodomiju (u to se brojio i muški homoseksualizam) smrću, no ne kaže ništa u pogledu žena.
Čak i u književnosti (Boccacio, Ariosto npr.) ne naslućuju seksualnu ljubav među ženama. Pitanje zašto na takve odnose nitko nije obraćao pozornost jasno je iz djela nekih autora koji su o njima pisali. Tako npr. Agnolo Firenzuolo pušta svoje ženske likove neka raspravljaju ne bi li bilo bolje da žena voli drugu ženu, jer tako njezina čednost ne dolazi u opasnost. Zaključuje da takva vrsta ljubavi ne bi bila poželjna, jer ljepota muškarca, prema volji prirode, u ženi pobuđuje veću žudnju od ljepote drugih žena. Ukratko rečeno, bez obzira jesu li seksualni odnosi svakodnevni ili povremeni takvi odnosi među ženama mogu imati jednu svrhu, poboljšati i uzdići pravi seks, onaj s muškarcima.
Drugi razlog ignoriranja lezbijske seksualnosti nalazio se u vjerovanju da su žene smatrane prirodno inferiornima muškarcima, one samo pokušavaju oponašati muškarce: „Bolje da se žena prepusti pohotnoj želji kao muškarac, nego da muškarac postane mekušac.“
Slučaj i istraga o životu Benedette Carlini nadstojnice samostana Majke Božje značajan je jer se radi o rijetkom slučaju u kojem se vidi ono što se događalo unutar samostanskih zidova te prilično precizni stavovi o lezbijskoj seksualnosti. U tom procesu mogu se rekonstruirati i ispitati društveni svijet u kojem su ti stavovi cvali. Benedettu su mnogi optuživali onda pa i poslije, no osuda njezina ponašanja nije i neće biti općenita. Njena priča i danas privlači pozornost (snimljen je i film o njoj u režiji Paula Verhoevena), njene grijehe i život možemo razumjeti, a ne osuđivati.
Benedetta je nakon istrage maknuta s mjesta nadstojnice. Njene vizije, anđeli i stigme su nestali, a crkvene su vlasti vjerojatno odlučile ne primijeniti službenu kaznu, nego je skloniti od očiju javnosti. U samostanu je dočekala i svoj kraj u dobi od sedamdeset i jedne godine.
#Benedetta Carlini #mistika #opatica #samostan #seksualnost
