Autorski projekt Lade Bonacci, nastao prije nešto manje od godine dana, prikazan je na 71. Splitskom ljetu. Monodrama koja kombinira elemente stand upa, klaunerije i ludičkog istraživanja autorica je nazvala „stand down“.
Tako je na početku djela nalazimo na pločicama u kuhinji nakon sata psihoterapije gdje objašnjava pojam propadanja (ležanje na leđima) i raspadanja (ležanje na prsima) uvjeravajući se da mora biti planina, a ne palačinka. Polako ustajući uvodi nas u svoj život gdje su, naravno, korijeni jako važni, predstavljajući se kao „dalmatinsko žensko dite“ što znači da se uvijek očekivalo da bude barem malo „žrtvica“.
Koliko život može biti okrutan Lada dobro zna jer nikad nije dobila svoju zasluženu priliku u umjetničkom svijetu zbog svih podobnih koji su imali prednost naspram nje koja se cijeli život educirala (nakon Akademije odlazi na Royal Central School od Speach and Drama), ali nitko nije prepoznao talent i volju za radom. Kada ni to nije bilo dovoljno, upisala je step i suvremeni ples, planinarsku školu i čitav niz aktivnosti koje su dobre za osobni rast i razvoj glumačke karijere.
S obzirom da živimo gdje živimo, a Lada se ne boji otvoreno govoriti o tome, shvaća da je prošla sve vatrogasne centre (koji nemaju grijanje i toalet papir) od Vukovara do Dubrovnika, ali svoju priliku još nije dobila. Pod prilikom podrazumijeva situaciju da nije riječ o nezavisnom kazalištu gdje će se pojaviti deset tvojih prijatelja, da možda dobiješ priliku i u sapunicama jer su dobro plaćene pa da dostojanstveno podmiriš režije, da tvoj rad cijene i prihvaćaju kolege te dobiješ zasluženo priznanje. Ipak, kako mi živimo u Hrvatskoj, zemlji koja se po korupciji nalazi pri samom vrhu EU, gdje je važnije tko ti je otac i društveni status nego istinski rad i predanost glumi koja je poziv ne samo posao.
Ono u čemu je autorica zaista bila uspješna je u psihoterapiji, kao pacijent, toliko dobra da je njena psihijatrica diplomirala na njenom slučaju kao empirijskom dokazu da terapija zaista djeluje. Drugi dio monodrame otkriva nam veliko otkriće u njenom životu, želju da upiše autoškolu kao ultimativnu potvrdu uspjeha. Sanjarenje je jedno, stvarnost pak nešto drugo. Pri samom ulasku u automobil svi njeni strahovi postaju stvarnost, a ne pomaže joj ni instruktor s upozorenjem „auto je hladno oružje, a ti potencijalni ubojica“. S tom spoznajom tek počinju problemi naše junakinje koja je izlazak na cestu doživjela kao izvantjelesno iskustvo koje se odužilo više no što je prvotno mislila.
Nizom dosjetki vodi nas iz situacije u situaciju gdje cijelo vrijeme plešemo u emociji od smijeha do suza suosjećajući s njenim stanjem. Sada smo već sigurni, ona će uspjeti u svome naumu, samo je pitanje koliko će patiti i gdje bi se konačno mogao naslutiti kraj. Nije ni mogla slutiti da će u svemu tom imati čak dva instruktora, da će se sukobiti s gospodinom HAK-om i da će pri kraju te priče samo odahnuti jer je napokon gotovo. Ono što nije mogla u cijeloj priči predvidjeti je neprocjenjivo iskustvo koje je proživjela kada si je zadala tako težak zadatak. Bez obzira na žrtvu jedno moramo znati – sve se to zbog nečega isplati.
Naša Lada je morala preležati dugo na hladnim pločicama te proći stotinu i sedamdeset sati dok nije shvatila u čemu je istinski smisao života. Morala se i ogoliti u potpunosti na pozornici da bismo shvatili koliko je jaka i čemu leži njena moć. Onoga trena kada shvatimo i prihvatimo da smo nitko i ništa i da je to sasvim u redu, tada smo pobijedili strah od života. Ladin vozački ispit je samo metafora njenog života s kojim se u nekom trenutku života odlučila uhvatiti u koštac znajući podsvjesno da će tu bitku dobiti kad-tad bez obzira na ishod. I sada se ona hrva s njim, podiže ljestvicu, sigurno je ovo ljeto upisala još neki tečaj za osobni rast kako u osobnom tko i profesionalom smislu, ali ovaj put je razlika u tom što je sigurno spustila ručnu kočnicu automobila kojim brodi dalje kroz život.
Iako odjevena u šljokice (kostimografkinja Edita Sentić) predstavljajući se kao hologram naša Lada dobro zna da život nije posut šljokicama, ali ona je glumica koja ima moć uvjeravanja, pa nas je tako uspjela uvjeriti da se svaka prepreka u životu može prijeći ako smo dovoljno uporni. Ono što je ona naučila na kraju cijelog ovog puta jest činjenica da je samo ona može biti super junakinja svoga života i da je ipak važnije da ostanemo ljudi nego da se jeftino prodamo za nekakvu prolaznu slavu.
Sve je ovo bilo našoj Ladi teško izvesti u večernjim satima u vlažnim Dioklecijanovim podrumima jer je izašla na pozornicu s temperaturom i upalom sinusa, ali to je samo još jedan od pokazatelja njene snage (s malom dozom one dalmatinske žrtvice) jer show must go on. Kao dramaturginja joj je pomogla Dorotea Šušak dok je producentica i autorica glazbe Lucija Parać, a suradnica za projekt Anja Đurinović.
Iako je prošla sve vatrogasne domove od Vukovara do Dubrovnika, nadam se da će ista ta mjesta opet proći i s ovom monodramom stand downa jer sigurno ima onih koji će barem jednim dijelom prepoznati sebe u njoj, poistovjetiti se, zaplakati, nasmijati se i postati svoji osobni super junaci.
Istaknuta fotografija: Edita Sentić
#Lada Bonacci
