Ja sam mali grad, a grad je veliko ja.
Bogdan Bogdanović
Arhitektica Donatella Mazzoleni u svome radu „Grad i imaginarno“ navodi, među ostalim, da je grad naš dvojnik te stoga i mjesto identifikacije. Slično je govorio i Bogdan Bogdanović ili njegovim aforizmom – grad je u ljudima. O tome upravo govori knjiga drugoga ciklusa razgovora Tornaj se doma – Torna casa autorice Tajane Reznić Brenko koja u okviru naslovnoga projekta, koji približava sve oblike umjetnosti gradu, u ovom slučaju Poreču, sadrži razgovore sa sljedećim umjetnicima/umjetnicama – Terezijom Cukrov, Deom Curić, Brankom Gulinom, Davorom Sanvincentijem i Lukom Žužićem. Umjetnici u razgovoru otkrivaju na koju su način prihvatili Poreč, grad djetinjstva, grad odrastanja kao mjesto/ prostor svoga djelovanja, inspiracija, te kada su prostori grada postali dio njihove umjetničke prakse. Uvodnik o značenju projekta koji sjedinjuje grad i njegove umjetnike/ice ispisuje začetnik projekta Elio Štifanić, a kao jedan od koncepata autorica ističe transdisciplinarni pristup u razgovorima o prožimanju grada, ljudi, mentaliteta, kako je navedeno istaknula i Snježana Radetić u (drugom) predgovoru ovoj knjizi razgovora. Projekt Tornaj se doma – Torna casa pokrenut je 2016. godine u Pučkom otvorenom društvu Poreč, a riječ je zaista o jedinstvenom događaju kod nas jer autorima/umjetnicima omogućava prostor/mjesto i sredstva da predstave sebe kao autore i svoje stvaralaštvo u rodnom Poreču iz kojega su nekad otišli radi školovanja, posla, stvaranja, daljnjega životnoga puta. Kao u knjizi razgovora prvoga ciklusa, koja obuhvaća razgovore s Davidom Belasom, Goranom Škofićem, Lukom Stojnićem, Dejanom Štifanićem i Alexom Brajkovićem, i u ovom izdanju autorica koristi kao lajtmotiv razgovorima roman Nevidljivi gradovi Itala Calvina (1972) kao eksperiment i poticaj promišljanja i zamišljanja novih (idealnih, boljih) gradova.
Tako Branko Gulin u razgovoru s Tajanom Reznić Brenko, među ostalim, navodi da je Poreč nekoć bio sretan grad, a danas je prilično nesretan, grad bez vrabaca. Umjetnikovim određenjem: „Poreč kao grad mog djetinjstva bio je i ostao idealiziran u mojoj percepciji okruženja i života, bio je to sretan grad. Ako bih, međutim, uspoređivao s onim što ja danas, s vremenske distance, vidim da je mjesto izmijenjeno i nije više puno okusa i mirisa iz toga vremena, sunce drugačije sja, nema više vrabaca i još nekih ptica, riba, zvukovi su drugačiji i sve je ubrzano i prenapučeno.“ Razgovor s navedenim multimedijalnim umjetnikom otvoren je fotografskim dokumentom njegova rada Ritual Majke Zemlje i plodnosti iz 2006. godine. Kao što u detaljnom razgovoru o svome stvaralaštvu navodi, devedesetih i početkom 2000-ih godina intenzivno se bavio umjetnošću performansa te realizirao više od deset performansa u kojima je tematizirao podrijetlo umjetnosti i povezanost umjetnosti s ritualom i netržišnoj prirodi umjetničkoga djelovanja. Kao intrepretativni lead navedenom razgovoru autorica Tajana Reznić Brenko dodaje kako je prema Ellen Dissanayake moguće tvrditi da je umjetnost u našoj evoluciji nastala iz prirodnog ponašanja, vezanog za ceremonijski ritual, a ne kao neovisna aktivnost. Ističe nadalje da se pri konceptualiziranju rituala kao simboličko-kognitivnih sistema ne smije zanemariti činjenica da se rituali konstituiraju kao umjetnička ponašanja. „Na neurobiološkoj razini sudjelovanje u ritualima donosi emocionalne dobrobiti, jer rituali usklađuju i ujedinjuju članove grupe u ohrabrujućem osjećaju jedinstva te umanjuju individualnu i grupnu napetost tako što ulijevaju povjerenje i uspostavljaju osjećaj kontrole nad uznemirujućim okolnostima. Rituali pojedincu pružaju osjećaj smisla i kognitivnog reda te vjeru u vlastite sposobnosti utoliko što daju emotivnu snagu“ (str. 48). Naime, Branko Gulin ističe da u shematiziranju rituala izuzetno mjesto daje šamanu kao praumjetniku iz kojega su proizašli svi umjetnici; „umjetnici su zadržali iscjeliteljsku i transcendirajuću moć šamana u kontekstu suvremenoga društva“ (str. 53).
Zanimljivi su autoričini interpretacijski leadovi uz svakoga pojedinoga sugovornika/icu, pa tako uz razgovor s glazbenicom Terezijom Cukor poziva se na istraživanje kognitivnoga psihologa Aniruddha D. Patela, koji na temelju neuroznanstvenih istraživanja glazbe, glazbu vidi kao ljudsku „tehnologiju preoblikovanja“. Razmatra na koji je način glazba promijenila način na koji ljudi vide svijet te kako učenje sviranja glazbenog instrumenta mijenja strukturu mozga. „Stvaranje/izvođenje glazbe jest ljudska instinktivna aktivnost, to je jedna od istinskih univerzalnosti vrste Homo sapiens.“ Iz detaljnoga razgovora saznajemo kako se Terezija Cukrov nakon studija na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, usavršavala u Bergamu i Parizu, magistrirala na Mannes College of Music u New Yorku i doktorirala na Univerzitetu Rutgers u New Brunswicku (SAD) a jednu od veza s Porečom u novije doba čini suradnja s Pučkim otvorenim učilištem, gdje započinje i ciklus “otvorenih proba” u Kazališnoj dvorani Učilišta. U zanimljivom razgovoru o svojim umjetničkim putovima umjetnica navodi Teslino razmišljanje o tome kako je sve oko nas vibracija. „Posljedično, sve što nas okružuje neka je vrsta glazbe. Duhovne knjige govore da je cijeli naš svijet zamrznuti zvuk. Kad razmišljam o tome, čini mi se veličanstvenim i nedodirljivim… Osjećam se privilegirano da se kroz svoj poziv mogu djeliću toga približiti, odnosno približiti ili prenijeti neku drugu dimenziju.“
Razgovor s multimedijalnom umjetnicom Deom Curić, Tajana Reznić Brenko otvara aforizmom Vasilija Kandinskog – „Svako je umjetničko djelo kći svoga vremena, a često je i majka naših osjećaja“, a fotografski je uvodno označeno umjetničinom izložbom Cvjećarica koja nastaje iz potrebe autorice da, nakon petnaest godina života u brzom gradu, primijeti i cijeni trenutke, osvijesti ljepotu i uživa u njoj sve do njenog završetka. I kako je u katalogu izložbe apostrofirano: „Netko crta cvijeće jer je ono lijepo, a autorica ga, u tehnici akrila na platnu i na laticama cvijeća, crta kako bi pomoću njega osvijestila i bolje pojmila ljepote vlastite svakodnevice. Ona to čini pomoću vizualizacije podataka u kojoj svaki oblik i boja pričaju priču, s njima stvara slike cvijeća i tako postaje Cvjećarica svog života.“ Godine 2020. umjetnica Dea Curić vraća se u rodni Poreč, odakle i dalje surađuje s Italijom, no i otvara agenciju za digitalni marketing.
U razgovoru s Lukom Žužićem Tajana Reznić Brenko postavlja interpretativni lead u kojemu navodi kako kanadski psiholog, neuroantropolog i kognitivni neuroznanstvenik Merlin Donald umjetnost smatra aktivnošću koja je nastala u okviru kulturne i kognitivne ljudske evolucije, a čija se izvorišta ne nalaze samo u najapstraktnijim integrativnim područjima mozga već i u zajednicama uma (engl. community of mind, mreža ljudi koji stvaraju, i nesvjesno, zajednicu na temelju sličnog načina mišljenja) u kojima publika i umjetnici žive. Luka Žužić, kako saznajemo iz razgovora, trenutno svira, komponira te piše aranžmane za razne domaće izvođače. Stalni je član Jazz orkestra HRT-a (trombon), a svira i surađuje npr. s Big Bandom HRT-a, Filosofia, More Love Ensemle, B*s Funstellation, Simfonijskim orkestrom HRT-a, Zagrebačkom filharmonijom, Tamarom Obrovac Transhistrija Electric, Edom Maajkom, Ansamblom za postmodernu umjetnost, More Love Ensemle, B*s Funstellation, The Problem. Zanimljivo je umjetnikovo prisjećanje na odrastanje u Taru te kako je njegov prvi studio bila kuhinja njegove „none gdje sam polupao sve lonce do pete godine jer sam ih koristio kao bubnjeve. Moji uzori tada bili su svi glazbenici koji su svirali po zabavama, kampovima.“
U posljednjem razgovoru u knjizi s Davorom Sanvincentijem, poznatoga i kao planetarnog umjetnika – planetarnog nomada, autorica se vraća Edgaru Morinu, njegovu određenju da postoji podzemna povezanost između psihe, osjećajnosti, magije, mita i religije te dubinsko jedinstvo dvojnosti između onoga što nazivamo homo faber/homo ludens, homo sapiens/ homo demens, empiricus/imaginarius, economicus/ consumans, prosaicus/poeticus, a razgovor otvara tematizacijom o eksperimentalno-dokumentarnom filmu, „vizualno eseju“ Mjesta koja ćemo disati.Od sjećanja-putovanja planetom-vrtom, kako ovu Zemlju može jedino doživjeti planetarni nomad, umjetnik, Davor Sanvincenti pamti jug prašumskog Meksika, gdje je u Zapatističkoj školi na zidu ispisano: Jednaki smo jer smo različiti.
I završno u ovoj iznimnoj knjizi razgovora kroz memoriju grada Poreča, kroz humanističku geografiju koja ljude i njihovu tzv. okolinu (pitanje što je okolina, možda smo mi samo okoliš prirodi) shvaćaju kao cjelinu (str. 144) slijedi autoričina biografija i fotografija, ispod koje čitamo kao se njezini interesi kreću u transdiciplinarnosti. Iznimni transdiciplinarni razgovori mogu se čitati zasebno i kroz autoričine uvodnike i teorijske leadove a koji su posvećeni evolucijskoj i naturalističkoj estetici kao i transdisciplinarnom alternativnom obrazovanju.
#Poreč #Suzana Marjanić #Tajana Reznić Brenko #Torna casa #Tornaj se doma
