Obično se najbolje stvari događaju zadnje večeri festivala (najdragocjeniji susreti, najpoticajniji razgovori, najbolje vino), a najznakovitije poruke i signali se dobivaju dan poslije – „slučajno“. Na primjer: vračajući se, u petak navečer, u svoju pulsku bazu (po ljepljivoj, vlažnoj sparini), mimoišao sam se s dva maloljetna klipana, obrijanih glava i golih prsiju, koji su izmjenično klicali „Zeig heil“. Da nisam, ostao bih u optimističnoj projekciji naše budućnosti, na osnovu iskustva s Mihajlom iz Kruševca i Emanom iz Sarajeva, o kojima sam pisao u trećem nastavku filmske kronike iz Pule. Njih dvoje s jedne strane vage i ova dvojica s druge: tko će prevagnuti? Ne zna se, situacija je neizvjesna, o svačijem osobnom izboru i angažmanu ovisi u kom će smjeru naša povijest po/teći. A da nisam čuo i vidio ovu dvojicu (koji izgledaju i zvuče kao pobočni likovi iz neke nove – urbane – „Proslave“ ), ostao bih u naivnom uvjerenju da nema više opasnosti kod nas od ponavljanja povijesnog gradiva.
Leon Lučev je, primajući Zlatnu arenu za ulogu u filmu „Radnička klasa ide u pakao“ Mladena Đorđevića, uvodno kazao da mu je drago što je opet u svom, bazičnom plemenu filmadžija (iz kojeg je neko vrijeme izbivao, gostujući u drugim plemenima), a nagradu je posvetio svojoj majci, koja je sjedila u publici. Moje majke više nema na ovome svijetu, a ako postoji filmski dio Neba, ona sjedi u loži za kritičare – kao majka sviju kritika (kako sam je znao ponekad nazivati). Najsretnija je bila dok je, onih godina, mogla čuti u kuhinji tipkanje po pisaćem stroju iz sobe njenog sina dok je pisao filmske kritike. Njenom bistrom pogledu, nikada zamućenom dimom cigarete, i trezvenom umu (nikada ponesenom alkoholom) nije mogla promaći nijedna, pa ni najmanja, mrlja na sinovljevoj odjeći (kao ni njemu slabosti filmova o kojima je pisao). Siguran sam da joj je sada drago, tamo gore, što sam se – nakon godina izbivanja – vratio u filmsko pleme. I da očekuje da se u njemu ponašam plemenito.
HRVATSKI FILM I HRVATSKA POŽRTVOVNOST
Nobilitas obligat/Plemenitost obvezuje. To podrazumijeva žrtvovanje nižih nagnuća i frekvencija, u ime viših vrijednosti i ciljeva. Požrtvovnost, u svakom slučaju. Jedna petina plemena hrvatskih maturanata nema blage veze što ta riječ znači pa su dobili hrpimice jedinice (ili čak nule, zbog praznog papira), jer nisu znali odgovoriti na pitanje „Zašto su likovi Sonje i Dunje u romanu „Zločin i kazna primjeri požrtvovnosti?“ Poglavica hrvatskog plemena bi trebao hitno sazvati plemensko vijeće, skupa sa svim šamanima, nakon ovih rezultata ali – zna se – on i njegova ekipa reagiraju promptno samo na rezultate nogometne reprezentacije, a na poražavajuće rezultate iz prosvjete reakcija im je usporena ili je uopće nema.
Primjer najveće požrtvovnosti u hrvatskom filmskom plemenu dala je ekipa filma „Frka“, koja je uradila vrlo dobar film praktički bez budgeta, snimajući (po noći) isključivo na solarni pogon vatrenog entuzijazma i gorljivog volonterstva. Za taj film su dali sve od sebe, a dobili su za sve svoje napore ukupno 9.000 eura. Ali su zato dobili čistu peticu za požrtvovnost, kao što je petina hrvatskih maturanata dobila čistu jedinicu jer o požrtvovnosti pojma nemaju. Hrvatski filmadžije su inače, tko više tko manje, dobro upoznati s pojmom i praksom požrtvovnosti jer bez nje ne bi ni mogli do kraja realizirati svoje filmove. Takvo je, naime, stanje u hrvatskoj kinematografiji i nije takvo od jučer već od prekjučer: kronično nedostaje novaca za filmsku produkciju. O tomu smo se mogli naslušati na dvije panel-diskusije zadnjeg dana festivala. Koliko godina moraju čekati redatelji na sljedeći film (nakon prvog) – toliko nam se kinematografija sporo razvija. Koliko se neki autori/ice pitaju ima li uopće smisla žrtvovati svoj privatni život i osobni razvoj radi filma, toliko se naša kinematografija klima i šepa. Pojedinačni, a rijetki, njeni uspjesi (kao npr. do sada najveći sa Slijepčevićevim filmom u Cannesu) tek su povremeni bljeskovi u tamnom pejzažu hrvatske filmske industrije. Jedan je tako autor podvukao crtu pod svoje višegodišnje filmsko iskustvo i izrekao tužnu konstataciju da on, u stvari, radi tj. surađuje samo s „nesretnim ljudima“. To jest: da su svi u tom procesu proizvodnje filma, privatno i profesionalno, nesretnici ( od onih neprimjetnih, iza kamere, pa do najvidljivijih glumaca i glumaca).
NOVAC U ŽITU
Možda je i to jedan od razloga zašto hrvatski filmovi tako rijetko završavaju hepiendom (osim komedija za razveseljavanje puka)? Film je sedma i najskuplja umjetnost. Da bi se bez novaca ili s malo novaca snimio dobar film njegova ekipa mora ujediniti duhovnu snagu, moralne vrijednosti i fizičke sposobnosti 7 samuraja i 7 sekretara SKOJ-a skupa! A to može samo neka mladi filmski tim i to jednom-dva puta, više ne. Za nastavak rada na filmu i njemu treba više novaca; što znači više egzistencijalne sigurnosti koja generira više profesionalnog truda i više stvaralačkog kontinuiteta.Tako nastaju i održavaju se ozbiljne kinematografije, a naša je u stalnoj, manjoj ii većoj, opasnosti da zastane ili čak da privremeno nestane. Pa je, na toj diskusiji, iznesen i zabrinjavajući podatak da je na čekanju novaca više od 10 hrvatskih filmova, kojima prijeti realna opasnost da taj novac ne dočekaju. Pa bi se moglo dogoditi da na Puli 2025. ne bude više od par filmova (na ovogodišnjoj ih je bilo 22).
I tako, zadnjeg dana festivala smo imali prilike čuti od meritornih profesionalaca u kakvim se neprilikama nalazi hrvatska kinematografija. Kao i kako se slovenska i srpska kinematografija nose s njima. Moj je dojam da Slovenci to rješavaju ozbiljno i organizirano, na nivou zakona i rasprave u parlamentu, pristupajući tomu racionalno i krajnje profesionalno (sudeći po podacima koje je iznio njihov predstavnik), a Srbi hrabrije i emotivno zagrijanije, što im je već donijelo neke konkretne rezultate pa se spremaju se i na borbu za veće. Hrvati se nalaze između tog slovenskog leda i srpske vatre pa njihove akcije djeluju nekako nedorečeno i mlako. Filmskim laicima zato primjedbe i kritike hrvatskih filmadžija kao žalopojke i samosažaljenje, a na toj podlozi se ne dobivaju navijači i pomagači. Ukratko, hrvatski filmski radnici bi trebali primiti – odozgo – odgovarajuću dozu racionalnosti od Slovenaca, a – odozdo – potrebnu dozu iracionalnosti od Srba, da bi uspjeli se izboriti za svoja prava i potrebe. Možda se to može reći i ovako: od Slovenaca im treba injekcija moralne, a od Srba fizičke hrabrosti. I onda bi hrvatska kinematografija mogla ozdraviti.
Do tada nam ostaje da dublje promislimo o njenoj dijagnozi i uzrocima njenog poboljevanja, a ne da se iscrpljujemo na nabrajanju i opisivanju simptoma. Hrvoje Hribar, kao glavni hrvatski port-parole na rečenoj diskusiji i njen moderator, iznio je, između ostaloga, i jedan naizgled benigan simptom: jedna studentica, na prijemnom ispitu na Akademiji, nije znala prepoznati lice Fabijana Šovagovića, za koga je rečeno (na dodjeli nagrade koja nosi njegovo ime Slavku Štimcu) da kad bi se isjekli svi kadrovi iz filmova u kojima je igrao, hrvatska kinematografija bi se urušila i nestala. Drugi sličan primjer je iznio netko drugi za istim stolom: jedna studentica nije imala (vizualnog) pojma o Radi Šerbedžiji! Dakle, događaju nam se nule i jedinice na raznim ispitima i razinama radi šokantnog neznanja o nekim temeljnim pojmovima i/li top-licima kulture i umjetnosti. Je li to Orwell bio u pravu: „Neznanje je moć“? Jesmo li došli do toga u našoj društvenoj farmi da je dan noć? Ako jesmo, onda je ropstvo sloboda, a klepetanje ropskim lancima je muzika koja se najviše sluša.
Riječ „Francuska“, kao imenica i kao pridjev, najčešće se spominjala na toj diskusiji, kao pozitivan primjer tj. uzor kojeg bismo valjali slijediti u tretmanu domaće kinematografije. Netko je rekao da mu dođe slabo kada vidi sva ona logoa na početku najavne špice francuskog filma, počevši od „Canala +“ pa nadalje, institucija i televizija koje sufinanciraju njegovu proizvodnju. S druge strane, HRT se najviše spominjala kao negativan primjer, maltene kao glavni krivac stalnog financijskog škripca u kojemu se hrvatski filmovi batrgaju. Iako zakon o njihovom sufinanciranju i obvezatnom prikazivanju postoji, praksa HRT-a ga se ne drži, pa njen program daje dodatni vjetar u leđa američkim filmovima, kao što ide istima i u kinoprikazivačkoj mreži. Dakle, HRT kao maćeha hrvatskom filmu.
Mogao bih i ja navesti jedan primjer tog njenog maćehinskoga odnosa. Godine 2013. sam režirao dugometražni dokumentarac „Zoo Tito“, par godina poslije HRT je potpisao sa mnom i producentom ugovor o njegovom prikazivanju, u kojem se obvezao da će ga emitirati u svome programe narednu godinu-dvije (ne sjećam se više točno), ali do toga nije došlo ni treću godinu poslije potpisivanja ugovora. Rekao sam producentu da ode u pravnu službu HRT-a i da priprijeti tužbom. Dobio je sljedeći odgovor: „Ako nas tužite i tražite odštetu, sigurno ćete dobiti spor. Ali nijedan vaš film, kao ni film redatelja kojega zastupate, više nikada neće biti prikazan na HRT-u.“. Na meni je bila odluka hoćemo li ići tužbom ili ne i ja sam – bojazno i kalkulantski – odustao od nje. Film je još uvijek u mraku neke ladice na Prisavlju, a ja se od tada kajem i grizem zbog svog kukavičluka (jebiga, nazovimo stvar pravim imenom). Eno ga na Youtubeu pa tko je znatiželjan neka baci pogled.
FILM I ŽIVOT
I Grlić i Puhovski su, u prigodnim izjavama povodom otvaranja festivala, spomenuli da su se baš na Puli, kao klinci, zarazili filmom. Da, film je zarazan i sve je više onih njime zaraženih. Ja sam se njime ozbiljno zarazio u prvom razredu gimnazije, kada sam postao pasionirani i stalni posjetitelj kinoteke Zlatna vrata u Splitu. O njemu sam razgovarao (dok sam imao s kim) i pisao (dok se nisam toga zasitio), neke kratke, srednje i duge dokumentarce sam režirao (a moj prvi film je bio kratki igrani – „Da capo al fine“), neki od njih su bili na nekim festivalima u zemlji i inozemstvu (ali ni na jednom zaista velikom), neke su prikazivale lokalne televizije, a jedan („Zadnja luka Amsterdam“) HRT i Klasik TV (potonji nekoliko godina- najmanje jedan put godišnje – dok nije došao trenutak za plaćanje autorskih prava). Summa summarum: ostavio sam nekog traga u hrvatskoj kinematografiji, ne osobito dubokog i dugačkog, a tako nekako i ide kad živiš i radiš u metropoli provincije tj. u Splitu. Da sam imao prilike zaraziti se filmom na pulskom festivalu, u Areni – u tom najvećem kinu na otvorenom – najvjerojatnije bi filmski virus u meni uzrokovao visoku temperaturu te želju i motivaciju da se grozničavo aktivno bavim filmom – pa kud puklo da puklo. Ili možda, kako mi je Lordan Zafranović jednom rekao – nisam bio spreman pišati krv! To jest: nisam bio spreman na toliku požrtvovnost. No, dodao je, uz dobrog asistenta mogao bih režirati dobar dugi igrani film, što znači da još ne spadam u otpisane (nego će prije biti – u opisane).
Bilo kako bilo, bio sam – nakon dosta godina – opet u Areni, živio sam osam dana s filmovima i filmadžijama, zagrijana festivalska atmosfera je oživjela zamrznuti filmski virus u mojim žilama pa još da prihvatim pišati krv radi filma, mogao bi i moj se naći na programu neke od narednih godina. Ona dva splitska filmska festivala, Munitićev mediteranski i pok. Karabatića radikalni i eksperimentalni, nisu me mogli pokrenuti iznutra u tom pravcu. Valjda radi toga što mi, jebiga, treba i crveni tepih i glamur i sav taj festivalski šušur da bi se moje uspavane ambicije probudile. Filmovi donekle nalikuju snovima, samo što njih sanjamo otvorenih očiju. Filmadžije su zato redovno tužni, neko više a neko manje, kada se završi njihov filmski san ljetnih noći, kada se ugase svjetla pozornice a mediji okrenu svoje kamere od njih, spremajući se već na neki novi, sljedeći festival. I čitav grad energetski splasne dan poslije završne projekcije i dodjele nagrada i vrati se u svoj uobičajeni, usporeni turistički ritam.
U međuvremenu, dok smo mi gledali filmove, ocjenjivali ih i razgovarali o njima, bivajući malo iznad tla u našem balonu od pokretnih slika, izdogađalo se svašta u izvanfilmskom, stvarnom svijetu. Umrli su filmski kritičar Tomislav Kurelec i video-artist Bill Viola, na Trumpa je izvršen atentat, a na drugi svijet je otišao i moj prijatelj Domagoj, bivši kolega s filmologije kod Peterlića, na Filozofskom u Zagrebu. U subotu navečer sam se vratio u Split, u nedjelju tj. danas pišem ovaj tekst, a sutra tj. u ponedjeljak ću otići na groblje Lovrinac, na Domagojev ispraćaj. I time će mi Život još jednom očitati lekciju – da je veći i od najvećeg filma.