IREVERZIBILNO – NA RIJEČKI NAČIN
„DRUGA STRANA“ GRADA / SLUČAJ POŠTA I EDO MURTIĆ
ILI „CINIKOV BLUZ ZA BIVŠI MOZAIK“
Problem. Ekspozicija.
Temeljni je problem u fatalnoj „činjenici“ što (Šta da!?) aktualni vlastodršci (centralni/lokalni) čini se uopće nisu mentalno sposobni razumjeti „šta da se radi“ da barem približno isprave, poprave ono što su stare „političke garniture“ uz krajnje apsurdnu argumentaciju već upropastile, anihilirale ili „samo“ devastirale u kulturnom i umjetničom životnom „site – specific“ prostoru grada i građanstva Rijeke. Tu ireverzibilnu, nepovratnu (anti)kulturnu mentalnu regresiju na gore ili čak NI-NA-ŠTO (ne „na ništa“), cinično ili pak poltronski, ulizivački, podanički PRATI maloumna (bezumna?) lojalnost nekritičnih kultur-tregerskih funkcionera i funkcionerki manje-više ravnopravnih!) na (ne)odgovornim pozicijama u superstrukturi upravljanja, odlučivanja i – izvršenja svega što im „drmatori“ narede. Bilo javno, bilo potajno, konspirativno i koruptivno.
Porazno apsurdan primjer za katastrofalne, a ireverzibilno nepopravljive vandalske odluke i nasilne postupke protiv značajnih povijesnih i umjetničkih zdanja i djela u samom srcu Rijeke jeste nerazumna destrukcija (nipošto „de-konstrukcija“!) znamenita Murtićeva mozaika odnosno cijelog „starog“ enterijera i funkcije Ex – Glavne pošte, u paketu s njenim značenjem za „kulturu sjećanja“ svakog iole kulturnog stanovnika i stanovnice Rijeke.
Naime, radi se o estetski i povijesno-umjetnički veoma vrijednom visoko-modernističkom apstraktnom mozaiku velikana slikarstva – Ede Murtića, koje je i koncipirano, osmišljeno i napravljeno in situ i za upravo tu specifičnu, jedinstvenu, „lokaciju“ s dinamički osebujnom zakrivljenošću zidova i volumena, koju se NE BI SMJELO (a ne nasilno „moglo“) niti izrezati, niti „ispeglati“, niti dislocirati s tog određenog mjesta za koje je i na kojemu je neponovljivo kreirana i izvedena u tehnici mozaika. Ta svaki bi konzervator, pogotovo svaka „restauratorica“ TREBALI znati da ga se ne smije izrezati kao slaninu i poslagati u neki kvadar, te „jednom“ – „ispeglanog“ u nekakvu proizvoljnu, arbitrarnu, NE-AUTORSKU površinu – nalijepiti na ma koji drugi zid, na – ili – u bilo kojoj drugoj i drugačijoj zgradi, mimo ikakvog „znanja“ ili „volje“ pokojnog Autora remek-djela umjetničke dekoracije u riječkoj Glavnoj pošti (ne današnjem dućanu!). Autorsko djelo je, riječju, UNIŠTENO, s potpuno oduzetom i poništenom formom i sadržajem. Po svoj (ne)prilici – NEPOVRATNO, ireverzibilno. CINIČNO je od „institucija“ i od „struke“ tvrditi da tobože „nije – baš – tako“. Jeste tako. Tko je „sve“ za tu primitivno – profitersku devastaciju i destrukciju etički, politički, pravno kriv, ODGOVORAN? To je pitanje, Shakespeare!
Nije ništa manje nedjelo, zlodjelo, „loše“ djelo, to i takvo upropaštavanje kulturno-umjetničkih i povijesnih ostvarenja velikih umjetnika u mirnodopskim, „liberalno-kapitalističkim“ okolnostima, od stručnoj javnosti i laicima poznatih mnogobrojnih primjera devastacije, rušenja i „micanja“ s mjesta mnogobrojnih spomenika, pa i mozaika! – Vojina Bakića, Ede Murtića, primjerice! – u ratnim vremenima (ratnih ’90-ih), s eksplicitnim ili potajnim blagoslovom/-ima „ viših instancija“! (Upućujem čitateljice i čitatelje na priloge o aktualnom projektu i izložbi TIŠINA KOJA JE SRUŠILA SPOMENIK, objavljene i na stranicama portala www.artkvart.hr listopada 2023.)
Tko bi trebao – ako ne građani „sami“? – voditi brigu o postupanju „nadležnih“ s legitimnom „starom“, kulturno i povijesno, ne tek „kulturalno“ vrijednom i značajnom baštinom – od unutarnjeg uređenja, imobilije, mobilije, memorabilija, dokumentacije, građe, zbirki („stare“ knjižnice, muzeji, kazališne zgrade, „ex-tvornice“, stara „kina“, stari klubovi, domovi kulture … i tako dalje)? „Koga briga“? To je također važno pitanje.
Bivša Glavna pošta i prelijepi, a – bivši! – Murtićev mozaik – koji je nekoć bio na svome mjestu, u istoj zgradi u strogom središtu Rijeke, „samo“ su jedan ali vrijedan, paradigmatičan, primjer te beskrajne „brige“ ili „skrbi“ osnivača, vlasnika (u singularu ili pluralu, kako vam drago!) za svekolika bivša, „ex“ dobra u njihovu – ili vrag više zna Čijem!? – vlasništvu.
Na kraju (ili tek početku?) ove cinično-melankolične balade ili elegije, ne recimo – „epitafa“, molim lijepo! – apeliram na nadobudne post-punkersko – „neokiničke“ pjesnike i pjevače da za neku buduću „Doru“ ili „Porina“ ispjevaju kakav ganutljivi „Blues Za Bivši Dragi Murtićev Mozaik“. Napomena: prijave na Natječaj za Festival i nagrade neka ne šalju elektronskom poštom već isključivo putem stare riječke Glavne pošte! Za ArtKvart.
Naslovna fotografija preuzeta s Facebook stranice lokalpatrioti-rijeka.com
#ArtKvart #Branko Cerovac #Edo Murtić #Grad Rijeka #Kultura #Riječki cinik
