Dragan Rubeša filmski je kritičar čije su najave mjesečnih programa riječkog Art-kina objavljivane između 2008. i 2021. u Novom listu uvelike obilježile lokalnu filmsku scenu, ali i čitatelje u širem smislu pretvarale u strastvene i, njegovim specifičnim stilom pisanja privučene, gledatelje filma. Rubešini su tekstovi tako odgojili čitav jedan naraštaj riječke kino publike, ali i utjecale na programsku strukturu Art-kina čijim se kvalitetnim i nerijetko zakučastim filmskim naslovima ovo kino ističe i na regionalnoj razini. Ukratko, uz Rubešu je Art-kino Croatia postalo ono što jest- dom filmoljubaca, vrata uvijek otvorenih za sve koji će to tek postati.
Prošlo je dvije i pol godine od Rubešine smrti, a duh je njegove genijalnosti ovjekovječen od sada u tiskanom izdanju- zbirci najava mjesečnih kino repertoara Art-kina pod nazivom Šifra: Rubeša. Promocija se ove knjige održala u ljetnom dvorištu Art-kina u utorak, 9. srpnja, povodom čega se odvio okrugli stol na kojemu su sudjelovale Tanja Vrvilo, suurednica zbirke, Diana Nenadić, filmologinja i urednica u nakladništvu Hrvatskog filmskog saveza, a u moderaturi sadašnjeg filmskog kritičara Novog lista, Ervina Pavlekovića. Ovom je zbirkom uz omaž Draganu Rubeši, njegovim tekstovima koji zrcale meritum riječkog Art-kina, odana i počast ustanovi koja svoje početke bilježi prije 15 godina, sada već davne 2008. godine, a inicijator čijeg je pokretanja bio i sam Rubeša.
Rubeša je u 13 godina pisanja sakupio tijelo od preko 150 mjesečnih najava kino programa, sada objedinjenih na jednome mjestu. Svojim je pisanjem intrigirao čitatelja, poticao na traženje spona filmskog dijaloga, na promišljanje problematika koje filmovi otvaraju te konačno, pozivajući čitatelja pred filmsko platno očiju punih radoznalosti.
Knjiga koja služi kao očuvanje Rubešinog doprinosa Art-kinu riznica je koja vrvi od filmskih uvida, a kako to ističe Slobodanka Mišković, ravnateljica Art-kina Croatia, upravo su Rubešina „ljubav prema filmu, strast i zanesenost“ oblikovale programski profil Art-kina.
Ervin Pavleković nas uvodi u zanimljivu diskusiju o liku i djelu Dragana Rubeše citatom Kim Cuculić, urednice rubrike Kultura u Novom listu:
„Nisu to bili uobičajeni osvrti i kritike, već im je Rubeša sukladno društveno-političkim temama koje donosi ovaj subotnji prilog Novog lista davao i takvu dimenziju. Odabrao bi neki film s redovnog kinorepertoara, ali vrlo često i filmove koje je gledao na najvažnijim filmskim festivalima – od Venecije, Berlina i Cannesa, do njemu posebno dragih Locarna i Udina, kao i na različitim platformama s filmovima. Mnogi od tih naslova nikad nisu ušli u hrvatsku distribuciju, no zahvaljujući Rubeši naši čitatelji dobivali su svake subote friške informacije i o filmovima koji ne pripadaju u takozvani mainstream – o nezavisnim produkcijama, na neki način subverzivnim filmovima te filmskim naslovima koji progovaraju o društveno tabuiziranim, manjinskim i sličnim temama. Dragan Rubeša posebnu je ljubav gajio prema azijskoj kinematografiji, a s velikim zanosom uvijek mi je pričao o Japanu. Objavljena mu je knjiga Govor tijela: zapisi o neholivudskom filmu, koja objedinjuje njegove tekstove već ranije objavljivane u tisku. Predmet interesa su mu bile daleke kinematografije poput Tajlanda,Tajvana ili Argentine, autori čudaci s ruba industrije, neuobičajene teme. U povodu knjige istaknuto je da Dragan Rubeša pokazuje vrhunsku filmsku erudiciju, a u ovoj knjizi predstavio je stotine autora i skoro dvjesto filmova. Kako je jednom sam naveo, najljepša filmska iskustva dogodila su mu se tijekom čestih hodočašća u londonsko kino ‘Scala’ u kojem su se okupljali predani filmofili koji to vole drukčije i prostitutke s obližnjeg King’s Crossa koje su se u njemu grijale između dvije šihte.“
Tanja Vrvilo, koja je napisala uvodnik u zbirku, knjigu je opisala na sljedeći način:
Ljepota ove knjige je u tome da je svaki tekst na neki način montaža a posteriori. Rubeša je nakon što bi dobio program pronašao koncept kojeg bi artikulirao kroz naslov- koncept je u naslovu. Ova knjiga je inventarij psihodelije filmskih programa. Ona je blago za buduću filmofiliju i za filmologe koji se bave filmskim kustostvom, koji rade programe.
Uz to, Vrvilo je istaknula dijalogičnost karakterističnu za Rubešin stil pisanja, kao i njegovu jezičnu dovitljivost:
Dragan je uzeo onu osnovnu misao da je najbolja kritika svakog filma drugi film. U Draganovom je slučaju najbolja kritika razmišljanje i dijalog ne s jednim, već 30 drugih filmova. U svakom od tekstova onaj film o kojem je riječ dijalogizira sa svjetskom filmologijom, s naslovima za koje mnogi od gledatelja bilo koje generacije nisu nikada čuli, ali i mnogih kojih se valja prisjetiti. Uz to, Dragan je nevjerojatno duhovit. Njegovi tekstovi obiluju kozerijom. Primjerice, Dragan je neobično lijepo koristio riječ ženijalan- koristio ju je u smislu genijalnosti, ali i za sve programe koji dodiruju manjinske politike žena. Tko bi se još usudio to tako nazivati?
Kao jedan od najbitnijih tekstova sadržanih u knjizi Vrvilo ističe Pluralizam filmskog odabira, prvu Rubešinu najavu mjesečnog programa Art-kina napisanu 2008. godine. Riječ je o tekstu-manifestu, ne samo u vidu ove zbirke, već i u vidu toga da sadrži osnovne smjernice kojima će se Art-kino kretati u svom radu i oblikovanju svog programa.
Diana Nenadić kao svoje prve asocijacije na pročitan zbir Rubešinih tekstova navela je Borgesovu Babilonsku knjižnicu i umjetničku skupinu Gorgona čiji je protokol međusobne komunikacije bio u formi dijeljenja misli za određen mjesec:
Dok su umjetnici Gorgone svoje misli razmjenjivali međusobno, Dragan je komunicirao sa širokom publikom, ali i s intenzivnim čitateljima, posjetiteljima Babilonske knjižnice koji znaju malo više od prosjeka. Pritom je Dragan bio glavni knjižničar, onaj koji je najbliži bogu, koji vidi i zna sve, a znatiželjne umije uputiti na povezivanje dviju naizgled nepovezanih stvari.
O Rubešinoj sposobnosti komuniciranja istovremeno sa širom, ali i užom publikom pasioniranih ljubitelja filma, na okruglom se stolu govorilo i u kontekstu čuvene Rubešine sintagme, na koju se ujedno i referira naslov zbirke- „Šifra: naslov filma“:
„Šifra: taj i taj film je zapravo fusnota, u smislu vidi- taj film. Knjiga je preuzela njegove poštapalice, a on ih je preuzeo od Hanekea. Ta sintagma ima i pragmatičnu vrijednost, Rubeša je bio majstor u sažimanju bilo čega- teme, problema, sadržaja filma. U tri rečenice je znao povezati nekoliko svjetova. Bio je majstor kratke forme, a opet figurativno bogatog pisanja”, rekla je Nenadić, na što se nadovezala Tanja Vrvilo:
„Draganu se žurilo, nije bilo vremena za zaustavljanje. Umjesto da kaže: „pogledajte fusnotu“, tko ulovi, ulovi. To je nešto kao mig oka. Ta užurbanost u tekstu radi nešto neobično- montažno zaustavljanje, filmski rez. Svaki put kada se pojavi šifra: nešto, to se može u nekom smislu i preskočiti, ukoliko čitatelja ta fusnota ne zanima. Ubrzanje stvara i politiku hitnoće, što je godardovski. Žurnost i upotreba kondenziranog zaustavljanja govori da je tu mogla slijediti još jedna puno šira eksplikacija i drugi tekst.”
Kao jedan od pojmova koji ukapsuljuje Rubešino pisanje istaknula se efemernost:
„Dragan je specifičan po tome što je fokusirao rubne kinematografske pojave i rubne kinematografije. Njemu ništa nije bilo strano- pisao je o filmovima iz Tajlanda, Indonezije, Kine, Filipina, Japana i tako dalje, ali i o ostvarenjima riječkih autora i amaterskim filmskim djelima. Dragan nam je približio efemerne pojave. Prvi je kod nas počeo pisati o prije svega azijskim filmovima, to je radio vrlo strastveno i sustavno te je na taj način razvijao publiku za te filmove. Kino i on su sretni što su imali jedno drugog. S efemernim stvarima o kojima je pisao, donosio je i neke nove politike- poput politika identiteta i politike tijela. Efemerne kinematografije donose i efemerne likove, to su uvijek nekakve alternativne orijentacije, ljudi s ruba, liminalni identiteti i ljudi koji se možda ne mogu izražavati na način na koji mi komuniciramo, već govorom tijela- što se očituje i u naslovu njegove knjige iz 2005. godine Govor tijela: zapisi o neholivudskom filmu. Njega zanima kako se netko izražava tijelom te kako nam tim putem komunicira svoj identitet, svoj svjetonazor i svoju poziciju u svijetu”, kazala je Nenadić, a Vrvilo je istaknula kako se efemernost Rubešinog izraza očitava ne samo u sadržaju, već i u specifičnoj formi njegovih tekstova:
„Mislim da je knjiga pionirsko djelo po formi tekstova, po kratkim tekstova. Ova vrsta kondenziranog pisanja je Rubešina specifičnost, koja je nalik na Joyceovu kratku vijest. Riječ je o nevjerojatnoj količini filmova koju on nije samo okrznuo pogledom, nego koje je dubinski gledao i o kojima je onda mogao pisati tako da napiše samo „šifra: taj i taj film“. On je potpuno posvećeno inkorporirao film u svoje oči i tijelo.”
Sažetost Rubešinog stila pisanja Tanja Vrvilo divno je artikulirala pitanjem i odgovorom:
„Gdje se Draganu žurilo kad je pisao? – Pa u kino.”
Pri kraju se okruglog stola otvorila tema uloge filmskog kritičara, kao i stanja filmske kritike danas:
„Kad danas čitamo Draganove tekstove može nam se pogrešno učiniti da je taj način mišljenja zastario, zato što tog načina mišljenja- tog strasnog, autentičnog i duboko proživljenog, rijetko ima. Prevladava izraz koji pokušava biti tehno akademski i koji se bavi sinekurom ili je onaj iz kojeg iščitavamo da je pisan kao PR za festivale, a u takvim tekstovima ne vidimo onu pravu potrebu i pravu strast koja je stajala iza svakog Draganovog teksta. U svijetu i dalje postoji manjinska struja radikalne filmofilije u pisanju, jedino što je, isto i kao filmovi o kojima piše, podzastupljena. Mislim da je Dragan, bez obzira na to što je izvanredan pisac koji piše i lično i literarno, prije svega strastan filmski gledatelj. Pitanje kritike je to pitanje- postoje li strasni filmski gledatelji ili oni koji se služe filmom kao objektom s kojim će onda nešto raditi”, komentirala je Tanja Vrvilo, a Diana Nenadić jednim od problema filmske kritike danas smatra manjak esejističnosti forme:
„U kritičarskim je krugovima velik problem naći vrsnog esejista, tu su PR tekstovi s jedne i akademski i najčešće dosadni i teško čitljivi tekstovi s druge strane. Svaki je Draganov tekst bio mini esej. Tekstovi nisu kritike u užem smislu jer se ne bave samo analizom određenog filma, već i problemom koji film dotiče. Dragan se trudi uposliti svu svoju erudiciju i sav svoj jezični inventar, da bi približio filmove i zaveo čitatelja. To je radio izvrsno, ne samo svojim neologizmima, sintagmama i zgodnim frazama, već zato što je znao razvijati temeljnu misao na način na koji to rade esejisti.”
Nakon održanog okruglog stola uslijedila je projekcija Rubeši posebno dragog filma Ujak Boonmee prisjeća se svojih bivših života tajlandskog redatelja Apichatponga Weerasethakula. Riječ je o filmu koji je 2010. osvojio Zlatnu palmu u Cannesu što je Rubeša, izvještavajući s festivala, opisao kao „najhrabriji, najradikalniji i najsubverzivniji potez u recentnoj canneskoj povijesti“. U mjesečnoj najavi Art-kino programa za veljaču 2011. Rubeša o filmu kazuje: „To je film krajnje jednostavnih i primitivnih fantoma. Film o nježnosti radi nježnosti i ljepote radi ljepote. Nježnosti tišine i nježnosti jezika. Čisti film.“
Pod zvjezdanim nebom vrelog srpnja i pred platnom kojim je isijavala maestralnost poetične vizualnosti filma, lako je bilo doći na trag čitanja filma u rubešijanskome duhu- onom koji naglasak stavlja na kontekst i dijalog pri interpretaciji filmskog djela, u mom osobnom slučaju dijalog s netom održanom razgovoru o ulozi filmske kritike. Baš kao što ujak Boonmee, utjelovljen ovdje i sada, primjećuje duhove koji uz njegovu prisutnost postaju vidljivi i drugima, Rubešin lik i djelo navode na misao da filmski kritičar vlada sličnim umijećem. Filmski kritičar kao onaj čijim posredstvom ono naizgled nevidljivo u filmu počinje poprimati konture prepoznatljivosti i u očima nas, slučajnih prolaznika.
Istaknuta i ostale fotografije: Aleš Suk
