Maska, krinka, obrazina riječ je za stvar kojom se pokriva lice u želji za prikrivanjem identiteta ili za postizanjem efekta iznenađenja, straha ili plašenja nekog ili nečeg. Kad prekrijemo lice, mi tajimo sebe, skrivamo se iza našeg pravog ja, sudjelujemo u laži ili obmani. Maska na licu daje nam alter ličnost; pod njom možemo raditi, ili radimo, nešto što možda nikad ne bismo učinili svojim pravim licem. Ona jest privid, svojevrsna zaštita nesigurnosti našega Ja.
Ljudi su oduvijek pokrivali lice. Čovjeku je urođeno da se skriva iza svoga lica – to je potreba za promjenom, da se na trenutak bude netko drugi, da se zaboravi na probleme i nedaće, želja za preobrazbom ili bijegom od sebe samog, od dosade i rutiniranosti koju život nosi, jednom riječju – običnosti. Odnosno, da se bude NETKO, kad smo najveći dio života nitko, a maska sve to može omogućiti.
Maska ima još jednu odrednicu: ispod nje nezadrživo pulsira život koji s vremenom određuje svoju istinu i stječe svoj izražajni oblik.
Budimo netko drugi
Smisao i potreba za preobražavanjem, stavljanjem maske, očitovali su se još od prethistorije u crtežima spiljskog čovjeka, u totemima i fetišima primitivnog čovjeka, u narodnim običajima, pa čak i na zastavi Shakespeareova kazališta, na kojoj stoji natpis Totus mundus agit histrionem – Cijeli svijet je pozornica.
Maska ima još jedno značenje: ona je, uz riječ, osnovna oznaka i funkcija kazališta. No maska, primjerice u kazalištu, nije samo glumčeva maska ili njegov kostim, nego sve što gledatelj obuhvati pogledom kad se digne zastor.
No što je s pučkim običajima i maskiranjem za vrijeme njihova trajanja, s takvim tipom maski? Srećom po nas, na Kvarneru i u Hrvatskom primorju običaj slavljenja poklada i stavljanja maski jest institucija koja živi u ovom puku stoljećima. Pokladno ludovanje i život pod maskama, u razdoblju između Nove godine i uskrsnog posta ili Korizme, ovdje su pustili duboko korijenje.
Na Kvarneru su skupine naših predaka stoljećima bukom, zvonjavom, plesom i razuzdanim ponašanjem tjerale zle sile i zimu te prizivale proljeće, novo rađanje i plodnost.
Značenje maske i poklada
Poklade, karneval ili krnjeval, krnoval ili fašnik (od njemačkog Fasching), odnosno mesopust, riječ su kojom se u raznim hrvatskim krajevima označava razdoblje prijelaza zime u proljeće. Ono ima duboko značenje i vezano je uz agrarnu godinu, odnosno uz zamisao čovjeka kako određenim postupcima može utjecati na prirodu za svoju dobrobit.
Etnološka tumačenja govore kako je odlučujuća bila apotropejska (zaštitna) uloga i magija plodnosti, vidljiva u mnoštvu regionalnih i lokalnih pokladnih postupaka i običaja.
Postoje dva tipa karnevala, nazvana prema rimskim svečanostima. Prvi tip je luperkalijski, karakterističan za ruralne, stočarske krajeve i bliži magiji plodnosti; drugi tip je saturnalijski, vezan uz urbano područje i skloniji društvenoj kritici.
U luperkalijskom tipu prepoznaju se maskirane skupine muškaraca u kostimima od životinjskih koža, s privezanim zvonima (u nas na Kvarneru to su zvončari iz okolice Rijeke, bučani s otoka Krka, dok se slične skupine nalaze i u ostalim dijelovima Hrvatske). Skupine se razlikuju, osobito u maskiranju glave – kožnim i drvenim maskama, životinjskim rogovima – no ono što ih povezuje jest brzo i agresivno kretanje u skupini, poseban ritam, bučenje zvonima, rogovima i klepetaljkama te vitlanje štapovima i toljagama uz plašenje promatrača.
U maskiranim skupinama postoje i dva stalna, karakteristična lika: diedldid i baba. Obučeni u staru, otrcanu odjeću, naoružani zvonom i/ili batinom te pepelom kojim posipaju, osobito žene, ovaj par izvodi i opscene scene, imitirajući spolni čin te koristeći pritom rekvizit falusnog oblika. Zbog takva ponašanja u vrijeme poklada crkva i država nekoć su zabranjivale ovakav tip karnevala. U svemu tome prepoznaju se tragovi zaštitne magije, odbijanja i zastrašivanja zlih sila i demona, magije plodnosti.
Na Kvarneru
Kvarnerski tip karnevala ili pusta jest saturnalijski. Sastoji se u osudi karnevalske lutke kojom se komentira društveni i politički život. Lutka se nakon dramske scene, uz sudjelovanje tužitelja, suca i branitelja, redovito pogubljuje spaljivanjem, vješanjem ili utapanjem.
Također, u kvarnerskom obliku pusta prisutna su i tzv. alegorijska kola, gdje sudionici daju na volju maštovitoj izradi maski kojom iskazuju aktualni politički i društveni sadržaj ili kritiku javnih osoba iz političkog miljea.
Pust Kvarnera obilježen je različito maskiranim i neizostavnim zvončarima, strašnim bukačima sa zvonima obješenim oko pasa. Neke skupine nose zastrašujuće životinjske maske i kožuhe od ovčjeg krzna, dok su druge nemaskiranih lica, odjevene u bijele hlače i plavo-bijele prugaste majice sa šeširima ukrašenim raznobojnim cvijećem ili dugim, raznobojnim trakama od papira.
Na svojim pohodima zvončari dobivaju različite namirnice (primjerice jaja i sušene mesne prerađevine), od kojih su se po tradiciji pripremala jela za gozbu na koju su bili pozvani svi mještani, uz velike količine vina.
Osim u zvončare, muškarci su se uz pomoć lutke maskirali i u dvospolna bića, pa je primjerice za Kastavštinu specifičan lik „ki kega nosi“. Slična dvospolna prerušavanja, uz androgene maske, prisutna su i u mjestu Lobor u Hrvatskom zagorju pod nazivom „baba dedu nosi“.
Danas je teško prosuditi gdje je riječ o utjecaju i preuzimanju različitih oblika poklada, a gdje je nešto nastalo neovisno. Načelo prerušavanja odavno je posvuda isto: biti netko drugi. Za to je ponekad dovoljno izvrnuti vlastito odijelo naopako, uzeti odjeću suprotnog spola, prekriti lice i izmijeniti glas.
Istaknutu fotografiju snimila Klara Stilinović
#Karneval #Kvarner #Maska #poklade
