Kad je prije pola stoljeća, i malo više, Robert Altman režirao film “The Long Goodbye” – u ex jugoslavenskoj kino distribuciji imao je naslov “Privatni detektiv” koji je ostao do danas… – prema istoimenom romanu glasovitog Raymonda Chandlera kritika je film obasula pohvalama. Glavno pitanje tada je li Altman ostao unutar žanra detektivskog filma ili je napravio žanrovsku destrukciju zaokupilo je pozornost kritičara. Kao i usporedbe s drugim filmovima u kojima je Chandler privatni detektiv (Phil Marlove) središnji lik. Recimo “Murder My Sweet” s Dickom Powellom i “The Big Sleep” s Humphreyem Bogartom u ulogama “hardboiled detectivea”. Scenaristkinja Altmanovog filma Leigh Brackett napisala je scenarij za “The Big Sleep” pa je i to doprinijelo da Altmanov celuloid bude uguran u kontinuitet ekraniziranih Chandlerovih, svega sedam, romana.
Altman je pak pokazao, na Chandlerovoj podlozi, toliko novih stvari da ih je nemoguće zapaziti samo u jednom gledanju. U prvom kadru kamera polako klizi po izduženoj slici na zidu; što slika predstavlja teško je reći, je li figurativna ili apstraktna… ali jedno je sigurno, na njoj je napisano Hollywood. Kamera nastavlja polako istim pravcem, vidimo postelju i odjevena muškarca u umjerenom hrkanju. Zapazit ćemo na zidu, iza postelje, nekoliko okomitih crta. Napokon u kadar ulazi pravi akter, žuti mačak, i probudi usnulog Phila Marlovea. Budan on kresne žigicu o zid, napravi novu prugu i zapali cigaretu. Zbog izbirljivog mačka Marlove usred noći ide po hranu. Tijek radnje nije homogen, već je isprekidan paralelnom montažom. Vidimo mladog čovjeka u kabrioletu – Jim Bouton – izgleda kao bijeda i manje izražajna inačica Kurta Russella – on je Terry Lennox i dolazi Marloveu, te iste noći koja je bila obilježena potragom za mačjom hranom, starom prijatelju i zatraži uslugu. Hitno mora otići u Tijuanu, meksički gradić blizu granice sa Sjedinjenim Državama. I Marlove bez krzmanja prebaci prijatelja u Meksiko ne znajući naravno da je Lennox te noći ubio suprugu. On je jedino zabrinut gdje je nestao mačak. Uvodni dio filma je u stvari priča o mačku.
Kod Altmana Phil Marlove je igračka – klaun u rukama policije, gangstera, Lennoxa i njegove lijepe ljubavnice Aileen Wode (Nina von Palanolt), kućnog ljubimca… kao da je u neprestanom gubitničkom okruženju, iako će na samom kraju filma doći do obrata. Takvog Marlovea izvrsno je odglumio Elliot Gould. Zbunjen i nespretan stalno s cigaretom u kutu usnica u nepopustljivom smijuljenju bio je idealni odabir za ulogu Marlovea kojeg je Altman vidio, po mjeri i ukusu sedamdesetih, kao antijunaka. No glumački primat ide Sterlingu Haydenu. On je neurotični pisac i alkoholičar Roger Wade. Visok i jak s bradom kao lopata u dugoj košulji u pasu stisnutoj remenom, kao Tolstoj, zna biti krajnjih promjena raspoloženja, ipak bučni verbalni vatromet mu je zaštitnim znakom. Ako u njemu prepoznamo nešto od Hemingwaya nećemo biti u krivu. Tu je i teško zaboravljiv lik kepeca psihijatra doktora Verringera u besprijekornoj izvedbi Henryja Gibsona. Susret Rogera Wadea, na zabavi u njegovoj vili, s doktorom Verringerom imat će neočekivani ishod.
“The Long Goodbye” je i film o psima. Bili kućni razmaženi ljubimci ili poludivlji, oni su napasne, neugodne pa i odvratne životinje. U mladosti se Altman neko vrijeme profesionalno bavio tetoviranjem pasa. Tko zna kakva je iskustva stekao i zapamtio. Ovaj film je velika pohvala filmofiliji preko sporednog lika koji podiže automobilsku rampu na ulazu u Malibu Colony. On savršeno imitira Barbaru Stanwyck, Jamesa Stewarta, Waltera Brennana… i uredno obavlja zatupljujući posao. “The Long Goodbye” je dokument p mladom i nepoznatom glumcu Arnoldu Schwarzenegeru. Pojavljuje se u samo jednom prizoru kao pripadnik razbijačke družine opasnog gangsterskog bossa Augustinea (Mark Rydell). Ima paučinaste plave brkove jedva raspoznatljive. U jednom trenutku gol do pojasa zatitra bicepsima i zatreperi grudnim mišićima, ali nimalo ne impresionira Marlowea. Ne prozbori Schwarzeneger niti jednu riječ. Tko bi tada očekivao da će on postati budući Terminator, vodeći akcijski junak u filmovima iz osamdesetih i kalifornijski guverner?
Bitne odlike redateljskog stila Roberta Altmana su dugi kadrovi, uvijek pokretna kamera, ali mirna i usredotočena, preklapajući dijalozi, umijeće improviziranja zamijetit ćemo u punom obujmu i snazi. Ono što ćemo doslovno prvo zapaziti je vizualni krasopis Vilmosa Zhigmonda. Na dnevnoj svjetlosti igra odraza i prepreka uhvati ono elementarno: pijesak plaže, more i nebo u zajedničkom nestajanju na udaljenom obzoru. A moćni prizor Wadeova samoubojstva u oceanu ima moć religijskog zanosa.
“The Long Goodbye” zajedno s filmovima “MASH”, “McCabe and Mrs. Miller”, “Nashville”, “California Split”, “The Player”, “Short Cuts” i “Gosford Park” pripada vrhu opusa Roberta Altmana.
#Aldo Paquola #Kritika #recenzija #Robert Altman #The Long Goodbye
