Konsenzus je da, otprilike, od „The Sopranos”-a naovamo televizija cvjeta. Holivudska krema, bilo glumačka, scenaristička ili režiserska, „grebe” se za angažmane u prestižnim tv projektima, dok je relativno nedavno, u 90-ima, pojava u seriji bio znak da je karijera u silaznoj putanji.
Ne čudi stoga, da nas na koncu godine kada volimo čitati raznorazne godišnje best of liste (ili ih sami radimo), broj kvalitetnih serija često prednjači nad filmovima.
No u moru sjajnih televizijskih uradaka, tu i tamo iskoči koji serijal koji nas prije svega prodrma i potakne neminovno na razgovor. Slučajevi su to kada se ne divimo samo bravuroznim glumačkim izvedbama ili guštamo u sočnim dijalozima (i kasnije ih nemilice šaljemo kao gifove, blaženi i dugo nam živjeli! „If it is to be said, so it be, so it is.- Greg, „Succession”).
Mislim da nas je, u relativno nedavnoj prošlosti, prva žešće uzdrmala i potaknula na razgovor bila „Black Mirror”. Serija koja distopijski i mračno progovara o bliskoj, nimalo svijetloj budućnosti. Htjeli ili ne htjeli, budućnost nam se događa, crna predviđanja i SF momente proživljavamo. Do te mjere je od samog početka emitiranja utjecala na društvo, da se uvriježilo izreći za neku situaciju da je baš „black mirrorovska”. Malo ću preletjeti i moguće zaboraviti neku, no sljedeći veliki društveni odjek imala je prošlogodišnja limitirana serija „Baby Reindeer”. Pohvale su pljuštale na račun autora i glavnog glumca Richarda Gadda, koji je osobnu traumu pretočio u katarzičnu priču o uhođenju, emotivnim i psihičkim nestabilnostima te prihvaćanju vlastite seksualnosti. No s obzirom da je riječ o istinitoj priči, a internetska znatiželja je odavno poprimila zabrinjavajuće dosege, fikcija i stvarnost potpuno su se isprepleli, što je dovelo do nepotrebnih (i opasnih) nagađanja o identitetu pojedinih stvarnih likova te čak i tužbi.
Posljednja, i zasigurno najvažnija, u nizu serija otvaraju diskusiju jest „Adolescence” koja me i potakla na ovaj tekst. Volimo „pljucnuti” zadnjih nekoliko godina po Netflixu, točnije, klasičnom kapitalističkom preferiranju kvantitete nad kvalitetom, no i dalje imaju gdjegdje i gdjekad sluha za hvalevrijedne i pametne projekte.
Vjerujem da je veliki broj čitatelja ovih redaka seriju već pogledao, no za one koji to još nisu učinili, opis ću svesti na minimum. U pitanju je britanska serija koja u samo četiri nastavka otvara mnogo više pitanja, nego li nam nudi odgovora. Ukratko, riječ je o 13-godišnjem dječaku, optuženom za ubojstvo svoje kolegice iz škole. Za razliku od mnogih tematski sličnih serija, primarno promatramo utjecaj koji takva optužba ima na obitelj optuženog, ne žrtve.
Briljantan posao napravili su autori i akteri serije, a činjenica da je svaka epizoda snimljena u jednom kadru, u gledatelju dodatno provocira osjećaj duboke nelagode, klaustrofobije te osjećaja kao da se nalazi u prikazanom prostoru.
Više no ikad bila nam je potrebna ekranizacija nečega što je goruća tema u društvu već dulje vrijeme. Tko nam zapravo odgaja djecu i zašto su to velikim dijelom pametni telefoni?
Jedan od autora serije te njen scenarist, Jack Thorne, izjavio je da svom sinu neće dati pametni telefon prije navršene 14. godine. Uzmimo u obzir da je sinu tek osam godina, pritisak društva, čega je Thorne izuzetno svjestan, je golem, te takva izjava zvuči kao puko nadanje.
Serija otvara velik broj pitanja i tema, no najvažnije je ono o dostupnosti pametnih telefona od najranije dobi te utjecaj koji isti imaju na djecu koja poput spužvi upijaju dostupne im informacije.
Volimo često idealizirati prošlost i vlastito odrastanje te izreći slavnu „U moje doba…”. Svaka generacija se voli dičiti i busati o prsa svojim djetinjstvom i tinejdžerskim danima slave, „zaboravljajući” na loše strane koje svako doba donosi. No, dok smo mi razmirice rješavali u četiri oka, ogovaranja pisali u dnevnike ili prepričavali preko fiksnog telefona, mogućnosti koje internet i posebice društvene mreže pružaju mladima danas za prosipanje žuči, nepregledne su. Nimalo ne zavidim djeci koja odrastaju u doba gdje se apsolutno sve bilježi na internetu, gdje jedna opaska za sobom povlači lavinu nemilosrdnih komentara i gdje bijega zapravo nema.
Ono što serija bez greške prikazuje i otvara oči odraslima jest činjenica da informatički gledano, apsolutno ne razumiju rječnik svoje djece. Osim mnogobrojnih, konstantno rastućih termina, tu su emojiji koje mi koristimo u potpuno drugačije svrhe. Čak i boja istih ima različita značenja. Pridodajmo tome činjenicu kakvom sadržaju su izloženi, gdje ih jedan klik dijeli od najnovijeg crtića do pornografskih sadržaja ili sveprisutnih influencera, poput za ovu priču bitnog, Andrewa Tatea i njemu sličnih. Kultura tzv „manosfere” koju Tate i mnogi promoviraju, toksična je i uvelike utječe na odraslu mušku populaciju, pa kako ne bi na umove osnovnoškolskog djeteta? Kriza koja već godinama buja u društvu dosegla je točku vrenja. Izrazi niču kao gljive poslije kiše, teško je sve popratiti, no jedan od najotrovnijeg koji se muškom djetetu (i odraslom muškarcu) može uputiti je vjerojatno „incel”, o čemu se u seriji uvelike govori. Čisto da ponovimo gradivo, incel je kratica za „involuntary celibate”, odnosno, nedobrovoljni celibat. Inceli su heteroseksualni muškarci koji očajnički žele imati seks sa ženama, ali to ne uspijevaju i zbog nemogućnosti uspostavljanja seksualnih odnosa akumuliranu krivnju usmjeravaju prema ženama. Termin koji se u današnje doba odašilje na mnoge adrese. Sjetimo se tragično precizne Margaret Atwood, „Muškarci se boje da će im se žene smijati. Žene se boje da će ih muškarci ubiti”. Generalno ta činjenica žalosti, no još i više uzmimo li u obzir da više nije riječ samo o muškarcima, već i dječacima.
Vratit ću se kratko na samu seriju, točnije sjajne scenarističke poteze. Kao gledatelji, volimo odgovore, odnosno konkretna objašnjenja kada su zločini i motivi istih u pitanju – zašto? Moglo se lako krivca naći isključivo u pametnim telefonima. Ili u nepažnji, nedostatku pravilnog odgoja od strane roditelja. Nemaru, nestrpljenju učitelja koji su i sami često u strahu od učenika. Zadirkivanju u školi.
Zbroj svega ovoga dovodi do tragedija, a s obzirom na to da dijete odgaja selo, na svakome od nas je da da svoj obol da se takve situacije spriječe.
Na stranu gledate li inače serije ili ne, kakve teme preferirate i jesu li vam neke preteške za podnijeti (u današnje doba svi smo sve slabijeg želuca i tanjih živaca). „Adolescence” je serija koju bez iznimke svaki roditelj mora pogledati, a duboko navijam da postane tv lektirom u osnovnim školama.
„Oni su mali, ali su veliki, odnosno, hoću reći, nisu više mali, ali su dosta veliki da ne budu mali”
Istaknuta fotografija: kadar iz serije “Adolescence”
#Adolescence #manosfera #odrastanje #Osvrt #serija
