U Galeriji SKC održan panel o Palestini, umjetnosti i granicama kulturne neutralnosti

Panel-razgovor „Plesati pod okupacijom? Umjetnost, genocid i politika bojkota“, održan u riječkoj Galeriji SKC u sklopu ovogodišnjeg Tjedna izraelskog aparthejda, otvorio je niz važnih pitanja. U fokusu večeri bili su odnos umjetnosti i politike, smisao kulturnog bojkota, granice institucionalne neutralnosti te način na koji se u javnosti tumače protest, odgovornost i solidarnost s Palestinom.

Program je započeo projekcijom dvaju kratkih filmova, potresnog „Pisma iz Gaze“ i kratkog filma koji poziva na bojkot izraelske plesne trupe Batsheva Dance Company, a potom je uslijedio razgovor u kojem su sudjelovale Fiona Ben Chekroun iz Palestinskog nacionalnog odbora BDS-a, Diana Meheik, autorica i dramaturginja, koja je panel pratila preko zooma, te Karla Crnčević, filmska radnica. Razgovor su moderirale Katarina Bošnjak i Selma Banich.

Selma Banich u uvodu se vratila na nedavna zbivanja vezana uz prekid predstave „Venezuela“ Ohada Naharina u riječkom HNK-u Ivana pl. Zajca i reakcije koje su uslijedile nakon toga. Upozorila je da je velik dio javnosti taj čin predstavio kao napad na umjetnost, premda je iz perspektive organizatora i sudionika panela riječ bila o političkom činu kojim je publika, kako je istaknuto, pokušala vratiti kazalište njegovoj društvenoj funkciji. U tom je kontekstu spomenuta i represivna reakcija koja je uslijedila nakon prekida predstave, a cijeli je panel postavljen kao razgovor o odgovornosti i trenutku u kojem pojedinci i zajednice odlučuju povući crtu.

Važan dio razgovora odnosio se na pojašnjenje BDS pokreta i onoga što kulturni bojkot zapravo jest. Fiona Ben Chekroun objasnila je da BDS djeluje već dvadeset godina kao široka palestinska koalicija koja okuplja različite dijelove palestinskog društva te inzistira na paketu političkih prava, među kojima su i kraj aparthejda te pravo na povratak. Govoreći o kulturnom bojkotu, naglasila je da on, prema logici pokreta, nije usmjeren protiv umjetnosti kao takve niti protiv pojedinaca zbog njihova identiteta, nego protiv institucionalnih i produkcijskih veza kojima se kultura koristi za međunarodnu promociju i normalizaciju izraelske države.

U tom je smislu upravo slučaj Ohada Naharina i Batsheve bio središnji primjer večeri. Ben Chekroun istaknula je kako se Naharin često predstavlja kao kritički nastrojen umjetnik, ali da istodobno djeluje unutar infrastrukture koja, po njezinu tumačenju, sudjeluje u međunarodnom brendiranju Izraela. Kazala je i da su BDS aktivisti više puta pozivali i Batshevu i Naharina da se jasno odrede prema bojkotu i pokažu solidarnost s palestinskim narodom, ali da odgovora, prema njezinim riječima, nije bilo. Kulturni bojkot, poručila je, ne događa se preko noći, nego kroz dugotrajan politički i organizacijski rad, pri čemu je navela niz primjera iz Europe i svijeta kao znak da takve kampanje ipak ostavljaju trag.

Diana Meheik panel je snažno vezala uz lokalni kontekst i pitanje odgovornosti riječkih kulturnih institucija. Naglasila je da se slučaj Naharin ne može promatrati izdvojeno iz šire političke stvarnosti, odnosno iz rata u Gazi, nasilja na Zapadnoj obali i šire izraelske politike prema Palestincima. Kritizirala je tezu da kazalište treba biti prostor u kojem se “samo čuju različita mišljenja”, upozorivši da takav okvir često zapravo neutralizira mogućnost reakcije i svodi publiku na pasivnog promatrača. Po njezinu tumačenju, prekid predstave pokazao je da kazalište i dalje može biti prostor stvarne društvene akcije, a ne samo simboličke razmjene stavova.

Meheik se osvrnula i na optužbe za antisemitizam koje su se pojavile nakon akcije protiv izvedbe „Venezuela“. Ustvrdila je da se kritika izraelskih institucija i infrastrukture koja stoji iza određenih gostovanja ne smije automatski svoditi na napad na umjetnika zbog nacionalnosti ili identiteta. Upravo suprotno, rekla je, važno je razlikovati osobu od sustava i javno govoriti o političkim i institucionalnim okvirima koji određeni umjetnički događaj čine ne samo kulturnim, nego i političkim činom.

Karla Crnčević govorila je o iluziji neutralnosti u kulturi, ustvrdivši da je svaki kulturni rad već unaprijed uronjen u šire društvene, političke i ekonomske strukture. Iz te perspektive, rekla je, pozivanje na neutralnost najčešće koristi upravo državama, režimima i kapitalu jer omogućuje da se nasilje i nejednakost nastave odvijati bez ozbiljnog otpora. Posebno je upozorila na opasnost izjednačavanja različitih političkih pozicija u ime navodne ravnoteže, kao i na potrebu da se palestinsko pitanje povezuje s drugim borbama, antifašističkim, feminističkim i radničkim, odnosno da ne smije ostati izolirano u uskom vanjskopolitičkom okviru.

U raspravi koja je uslijedila nakon izlaganja otvoreno je i pitanje alternative bojkotu. U tom je dijelu istaknuto da se bojkot može kritizirati, ali da se pritom mora jasno reći što se nudi kao djelotvorna zamjena. Upozoreno je i da argument o kulturnoj razmjeni i dijalogu ima smisla samo ako iza njega stoji stvarna politička promjena, a ne nastavak statusa quo u kojem se nasilje i okupacija normaliziraju, dok se od kulture traži da sve to prevede u prihvatljiv i “civiliziran” jezik.

U završnici večeri naglašeno je da Palestina danas za mnoge postaje točka iz koje se jasnije vide i druge forme suvremene opresije te da je upravo zato važno ne prepustiti se osjećaju beznađa. Poruka panela postala je poziv na dugotrajan rad, povezivanje i izgradnju šireg pokreta solidarnosti.

Ako je večer u Galeriji SKC ponudila jedan zajednički zaključak, onda je to bio ovaj: umjetnost možda ne može sama zaustaviti nasilje, ali više ne može uvjerljivo glumiti da s njim nema nikakve veze.

Panel „Plesati pod okupacijom? Umjetnost, genocid i politika bojkota“ održan je u organizaciji inicijativa Za KRUH / Štrajk za Gazu, Free Palestine Rijeka i Nepokorena Palestina.

Istaknutu fotografiju snimio Kristian Sirotich