„Umjetnost nije ogledalo – umjetnost jednostavno je“

S multimedijalnom umjetnicom Katjom Cervar razgovaramo o njezinim performansima, ukratko životu i umjetnosti (život=umjetnost) u Kopenhagenu u koji odlazi 2016. godine

Dakle, 2016. godine seliš u Kopenhagen: što te točno potaklo na izmještanje iz Zagreba i kakvo je tvoje iskustvo obrazovanja na Kraljevskoj danskoj akademiji likovnih umjetnosti, gdje si završila master studije na Školi za konceptualne i kontekstualne prakse.

Iskreno, nisam planirala selidbu — sve se dogodilo spontano. Krenula sam s Cirkobalkanom u Beograd na tjedan dana, produžila u Francusku vidjeti školu cirkuske pedagogije, pa do Španjolske, Danske… i nekako evo, skoro je već deset godina.

U ranim dvadesetima me privukao suvremeni cirkus i svila, pa sam se motala oko Cirkorame. Radili su s iskrenim entuzijazmom, vjerovali u ono što stvaraju, i bili otvoreni, povezani sa svijetom. Znali su sklepati bicikl, nacijepati drva, postaviti scenu, a istovremeno su bili i načitani i kužili se u dobru muziku i filmove. Pričali su jezike i imali neke dosta zdrave ideje i poglede o inkluzivnom, modernom društvu (u kakvom živim danas). To mi je bilo inspirativno, dolazeći iz malog kvarta u Novom Zagrebu i mislim da me kulturološki pripremilo na ovaj neki malo više možda “metropolitanski život” u Kopenhagenu, iako je to i dalje dosta mali grad.

U to doba nije bilo lako doći do opreme ili informacija; nisi ni mogao samo tako kupiti trapez, čunjeve ili akrobatsko uže. Ne znam koliko sad romantiziram prošlost, ali iz neke moje perspektive stvarali su doslovno “iz ničega” i kroz neku fizičku razmjenu znanja. Tada sam prvi put vidjela npr. pravu klaunicu iz Francuske ili – Butoh!, što mi je još uvijek veliki wow. A to se sve nekako događalo kroz radionice, i bilo mi je pristupačno, bez nametnutih autoriteta ili ekonomskih prepreka. Meni je suvremeni cirkus prekrasna umjetnička grana — osnažuje te vjerovati tijelima i glavama oko sebe, kakve god bile, ali i otkrivaš mogućnosti vlastitog tijela i mašte, nekih novih estetika.

To iskustvo me i danas inspirira, i mislim da mi je taj period nekako otvorio i oči i mozak, a i stvorio mnoga poznanstva i želju za učenjem, a svako učenje nekako i podrazumijeva izlazak iz vlastite granice komfora. Kako geografski tako i unutar samog sebe.

Te 2016. radila sam videodokumentaciju za prvi Cirkobalkana festival, što mi je nekako spontano dalo vjetar u leđa. Nastavila sam putovati i došla do Danske, gdje sam godinu dana volontirala na organskoj farmi poznate danske kuharice. Trebala sam neko vrijeme u kojem se mogu maknuti od svega i prepustiti samo konkretnom, fizičkom radu i disciplini. Na farmi sam se sasvim slučajno susrela i s radom npr. Olafura Eliassona, koji je navratio kao prijatelj kuće, kao i nekoliko drugih umjetnika — tada nisam znala njegovu poziciju u svijetu umjetnosti ha ha.

Umjetnost je nekako opet preuzela i preselila sam se u Kopenhagen. Tamo sam prala suđe, asistirala u kuhinji i uređivala interijer u jednom restorančiću, i nekako se u večernjim satima pripremala za upis akademije. Napravila sam si raspored s poprilično dugom listom različitih prijamnih. Djelovalo je dosta teško, jer nisam imala klasično, pripremno umjetničko obrazovanje (poput škole primijenjenih umjetnosti ili privatnih instrukcija). Danska Akademija je bila kronološki prva — i primili su me.

Prijamni su uvijek stresni, ali ovdje sam osjetila da se kandidati, a kasnije i studenti ne testiraju, već potiču. Profesori razgovaraju sa studentima kao s ravnopravnim kolegama, nema ocjenjivanja ni negativne kritike, nema ničega ha ha. Akademija je bazirana na razvoju vlastite umjetničke prakse. Studenti dobe radni prostor i od njih se ovdje očekuje mnogo samoinicijative — čak i u odabiru vanjskih predavača i oblikovanju samog semestra. To može biti konfuzno i zahtjevno, osobito za mlađe studente, ali potiče razvoj vlastite metodologije i osjećaja odgovornosti od samog početka. Trebalo mi je vremena da se naviknem na taj pristup, no to me i dalje uči vjerovati vlastitom radu, bez očekivanja brze potvrde ili nagrade – čim nešto “objavim“.

Često se ovdje javno preispituje što umjetnička edukacija zapravo jest i kome služi, posebno u zemljama s tradicijom umjetničkog elitizma. Akademija je i dalje snažna, međunarodno povezana platforma: omogućuje studentima jednostavne razmjene s drugim školama, danski sustav nudi brojne financijske potpore, a sama institucija redovito dovodi i privlači zanimljive umjetnike i predavače.

Na akademiji često dolaziš u kontakt s afirmiranim umjetnicima koji rade na dužim umjetničkim istraživanjima (PhD), dok diploma iskreno nekima može služiti i kao određeni “pečat” koji povećava vrijednost umjetnika na tržištu u galerijskom kontekstu, ukoliko je to cilj studenta. Broj studenata je mali, prostori su veliki, a pristup znanju, mentorstvu i profesionalnoj razmjeni iznimno je dostupan, samo trebaš sam shvatiti što tražiš. Nemam iskustvo studiranja u Hrvatskoj, pa ne mogu usporediti, ali ovdje vidim da svatko na kraju prolazi vrlo različit put — ovisno o vlastitom pristupu, cilju i angažmanu.

Imala sam te prigodu nešto više  upoznati ove godine na Kitchen festivalu u Kopenhagenu  gdje si vrlo otvoreno surađivala u brojnim suradničkim performansima. Još danas imam zalijepljenu izolir traku na mobitelu. Kakva je performans scena u Kopenhagenu, koji su značajniji festivali?

Nisam planirala sudjelovati na festivalu, al’ nekako sam uskočila u zadnji tren pomoći malo oko organizacije, a na kraju i sudjelovala. A to je valjda prirodno, teško je povući jasnu liniju između života i stvaranja. Mislim da su takve inicijative koje su organizirane direktno od strane umjetnika bitne. I slatko mi je da smo se tako i upoznale, nekako spontano unutar umjetničkih razmjena.

Improvizacijske vježbe ili izvedbe možda ne udovoljavaju uvijek gledatelju, ali mislim da daju jako puno samim umjetnicima. Umjetnički festivali su dobri prostori za to jer spajaju umjetnike i goste različitih iskustava i često su otvoreni za neku vrstu kolektivne improvizacije.

Tako je nastala i ta mala situacija s izolir trakom — instinktivna radnja uzimanja predmeta i korištenja u trenutku kolektivnog stvaranja, bez vremena za razmišljanje što i kako. Samo reagiraš. Otkineš komad trake i pružiš ga prvoj osobi pokraj sebe. Ona posegne bez razmišljanja i na nekoliko sekundi se spojite — neplanirano, ali intenzivno. Taj kratki kontakt, osjećaj koji nisi očekivala, ostaje u tijelu.

Ta gesta davanja, malog komadića nečega, iz ruke u ruku, vjerojatno se nesvjesno oblikovala mojom prijašnjom radnjom, jer sam prije toga na festivalu pomagala na ulazu tj. doslovno prodavala ulaznice. Vjerojatno se tjelesna memorija podsvjesno transformirala unutar kolektivne improvizacije — u pomalo komičnu radnju, ali i provokativno i emotivno ispitujući kontakt i bliskost.

Nastaviš dijeliti, lijepiti se za tuđe prste, povuci–potegni. Sam materijal — ljepljiva traka — stvara vlastiti ritam i zvuk, koji i dalje odjekuje unutar energije kolektivne improvizacije. U tom kratkom trenutku lijepljenja, spajanja na drugu osobu, kao da na tren izađeš iz ritma, ali se odmah sa zvukom otkidanja novog komadića ponovno vraćaš u njega.

Za mene je to mali, slatki performativni materijal koji sam dobila i o kojem volim dalje razmišljati. Nadam se da će rasti.

Unutar performansa postoji mnogo prelijevanja između različitih područja — glazbe, vizualnih i scenskih umjetnosti — i obrnuto. Vjerujem da je slično i drugdje, i vidim to kao pozitivno. Na sceni ima zanimljivih umjetnika i svi se nekako na kraju snalaze, stvarajući u različitim kontekstima. Možda mi je zato teško definirati kopenhašku scenu, pogotovo kad se uzme u obzir da smo i dosta geografski blizu Malmøu, a i Berlinu gdje ima i dosta dobrih hrvatskih performans umjetnika.

Institucionalno, čini mi se da se performans ovdje ponekad percipira ili izlaže kao “entertainment”, primjerice prilikom otvorenja izložbi, čak i u situacijama privatnih večera, proslava. Ne bih se usudila reći da je to dobro ili loše — lijepo je kad umjetnici imaju priliku izražavati se, pogotovo ako su za to i plaćeni. Čak i ako to nije uvijek u kontekstu koji rad postavlja ravnopravnim ostatku izložbe, takva vrsta potpore i dalje može omogućiti umjetnicima stvaranje u nekom drugom okviru, koji nema direktnu financijsku potporu. Naravno, to je moguće samo za specifične vrste performansa i tu možda leži zamka.

Rad „In Search of Serendipity“ (U potrazi za serendipitetom) je širi umjetnički ciklus kroz koji  istražuješ podsvjesno i „neobjašnjivo“ kao metode umjetničke prakse i istraživanja.  Kako si krenula u navedeni ciklus?

Zadnjih godina tu se dosta ulagalo u povezivanje umjetnosti i znanosti, pa sam i na Akademiji dobivala različite inpute npr. o kvantnoj fizici. Na jednom takvom predavanju susrela sam se s činjenicom da dvije ravne, paralelne linije u stvarnosti nikada ne mogu postojati. Samo je pitanje vremena ili udaljenosti potrebne da se dvije paralelne linije u nekom trenu sudare. Svaki fizički objekt, pa i linija, nije savršena geometrijska konstrukcija, već oblak vjerojatnosti.

Moji se radovi često temelje na impulsima koji dolaze iznenada, u stvarnosti, u interakciji s ljudima ili okolinom. Mozak mi radi pomalo hiperaktivno, što zna biti i emocionalno zahtjevno — ono kad se probudiš usred noći jer si „u snu sve shvatila“ ili kad na ulici ugledaš nešto i osjetiš – Eureka! i moraš odmah krenuti za tim impulsom, sjesti, zapisivati, skicirati, raditi.

Vizualizacija linija koje se neizbježno susreću u nepoznatoj točki u budućnosti, i time stvaraju nešto novo, postala mi je osobna metafora mojih procesa stvaranja. Čitajući dalje, došla sam do pojma serendipity. U popularnoj kulturi taj je pojam često romantiziran — posebno u američkim filmovima o srodnim dušama — a danas je i digitalno eksploatiran kroz algoritme koji proizvode lažan osjećaj slučajnosti. No postoje i dublji slojevi: i u znanosti i u umjetnosti često postoji taj trenutak neočekivanog koji stvori novo znanje, otkriće ili energiju — onaj osjećaj da si na dobrom tragu i da sada nikako ne smiješ stati.

Kretala sam se po manjim jazz impro koncertima i tamo je to nekako dosta vidljivo. Glazbenik istovremeno čuje ali i odgovara (svira) glazbu. U tako brzom i kratkom trenutku komunikacije mozak ne stigne registrirati, i logički kreirati misao. Tijekom jazz improvizacija sve se događa dosta brzo, nekoliko glazbenika istovremeno neočekivano izmjenjuje ritam, harmonije… i često se dogode te neke točke “sudara” gdje osjetiš da su i sami glazbenici ugodno iznenađeni nastalim. I taj trenutak se nekako osjeti u cijeloj prostoriji. Glazba stvarno je posebna. Apstraktna. Živa. Iskrena. Uzela sam dodatno na akademiji Specijalizaciju u umjetničkom istraživanju i pisanju u tom periodu, pa je tako nekako i krenula ta potraga za Serendipitetom, kroz dnevne bilješke, male performanse, Uzela sam dodatno na akademiji Specijalizaciju u umjetničkom istraživanju i pisanju u tom periodu, pa je tako nekako i krenula ta potraga za Serendipitetom, kroz dnevne bilješke, male performanse, čitajući, pišući, razmišljajući… pokušavajući shvatiti vlastitu metodologiju.
 

Naravno, potraga za serendipitetom je sama po sebi kontradiktorna, jer je serendipitet nešto što se po definiciji mora dogoditi  neočekivano, ali volim dozu autoironije, a i umjetnički sam više bila zainteresirana krenuti na neko neočekivano putovanje i proces istraživanja, nego doseći neki unaprijed očekivani cilj. Istovremeno, nazivom se referiram na rad i život „Bas Jan“ Adera, In Search of the Miraculous, na što sam naknadno naišla tijekom istraživanja i osjetila “Aaa!”, i čiji me radovi i dalje pogađaju dosta direktno.

Navodiš da istraživanje kulminira u diplomskom projektu „You May Kiss the Bride“ (Možete poljubiti mladu) – radu koji ponovo osmišljava ritual diplomiranja na umjetničkoj akademiji kao osobnu ceremoniju, u kojoj se  simbolično udaješ za samu Umjetnost. Izniman rad, baš duhovit, nekako ga povezujem uz tvoju punk osobnost… https://vimeo.com/1089551920, https://afgangskataloget.dk/artist/katja-crevar/

Dio studiranja obilježila su grupna i individualna preispitivanja – jesam li umjetnica ili nisam. Pred kraj sam obznanila kolegama da jesam, i da je sad jedino pitanje: dobar ili loš umjetnik. To je, naravno, otvorilo novu raspravu može li umjetnik sam sebe nazvati umjetnikom – ali Trbuljak je to davno već postavio na stol ha ha.

Poziv umjetnika je zapravo drastična odluka, gotovo kao religijsko zaređenje – samo što u tom religijskom slučaju neka zajednica obeća da će se brinuti o tebi, a ovdje je obrnuto. Nazivom You May Kiss the Bride referiram se na radove Cut piece (Yoko Ono) i naravno puno širi opus Marine Abramović, koje su obje, između ostalog, dosta hrabro vizualizirale tu poziciju.

Nakon što sam rekla svoje sudbonosno “Uzimam”, i nekako neplanirano sišla sa stola i izljubila publiku, iznenadilo me koliko mi je ljudi prišlo i podijelilo dosta intimna razmišljanja i životna iskustva, emocionalno potaknuti ritualom kojem su prisustvovali. Za većinu umjetnika, umjetnost zaista zauzima mjesto životnog partnera. Uz nas je duže nego većina naših prijatelja i ponekad nas i poznaje iskrenije nego što mi poznajemo sami sebe. Dodala bih, umjetnost nije ogledalo – umjetnost jednostavno je. I zato mi je nekako bilo bitno proživjeti otvoreno sve te emocije koje su bile vezane za ovakvu vrstu diplomiranja, te proslaviti svoju odluku i poziv kroz neki metaforički, lakše razumljiv jezik ili ritual.

Iz popularne kulture, nekako mi se činilo da je vjenčanje privatno-javni događaj ili ritual, tijekom kojega je dopušteno iskreno pokazati osjećaje. I bojati se, i voljeti, pa čak i pobjeći ako to počnem osjećati. A i cijela organizacija završne, grupne izložbe nekako se godinama sama po sebi već vizualno kretala u tom nekom smjeru — kaotične fešte. Drago mi je da sam unutar rada uspjela koristiti reference i radove koji su mi bili dragi tijekom studiranja. Porculanska torta je zapravo prethodno bila krletka za leptire koje sam u jednom periodu uzgajala u ateljeu. Izradila sam je lijevanjem tankih slojeva porculana, tehnikom koju vežem uz meni dragu profesoricu keramike. Na kraju sam unutar torte i objesila nekoliko kukuljica — kao malu amajliju. Leptiri su se stvarno izlegli nakon otvorenja, nitko nije primijetio ha ha, pustila sam ih s balkona Kunsthala. Svirali smo im. Bilo je lijepo.

Jestivi dio torte mogao se degustirati porculanskim prstima — što mi je bila ideja na prvoj godini. Tada sam odustala jer sam bila preopterećena vlastitom tehničkom nesavršenosti prstiju ha ha. Drago mi je da sam ih dovršila sada. Na stolu su bile i fluxus-inspirirane instrukcije, neke moje, neke od drugih umjetnika i kolega. Imala sam čast koristiti prekrasan performativni rad Ide Schrader Sweet memories, gdje su polaroid fotografije tijekom performansa puštane na helijum balonima u obliku srca – divan način da dokumentacija postane dio izložbe. Nakon mjesec-dva baloni su počeli padati i donositi uspomene novim posjetiteljima. Taj sam rad doživjela u Idinoj izvedbi tijekom jedne od izložbi unutar mog drugog projekta Milky Way, New York i jako mi se tada sviđao.

U periodu pripremanja za vjenčanje sasvim sam slučajno upoznala Anu Pavlović, koja je prije desetak godina diplomirala u istom prostoru, s radom koji se na neki način bavio vjenčanjima. Iako dosta različit, jako me se dojmio njen rad i bila mi je stvarno lijepa podrška u procesu.

Sama je ceremonija  na kraju bila dosta emotivna, nekako zahvaljujući gostima — profesorica me dovela do “oltara”, zapravo radnog stola iz našeg Odsjeka na Akademiji. Popela sam se na stol i ugledala sve prijatelje i kolege koji su me pratili na mome putu. Oni su me na kraju, zajedno s drugim posjetiteljima izložbe ritualno vjenčali, čitajući zajednički tekst koji su im djeveruše podijelile. A da, djeveruše su bile kolegice s Akademije i bile su totalan hit – svojom energijom i potpunom improvizacijom učinile su cijeli rad magičnim.

Sve je bilo toplo, iskreno, improvizirano i zaokružujuće. Mislim da je to stvarno bio idealan način završiti studij i krenuti u novo poglavlje uz svu tu iskrenu energiju i emocije.

U opisu navodiš da se vjenčanje  održava tokom otvaranja završne izložbe Afgang u Kunsthal Charlottenborgu, 11. aprila 2025. „Počinje javnom procesijom, praćenom muzikom posebno komponiranom za ovaj rad, kompozicija Jeppea Zeeberga, koja priziva i melankoliju i ranjivost napuštanja poznatog, ali i slavljenje nepoznate budućnosti koja čeka umjetnicu. Procesija prolazi kroz kanale i ulice Kopenhagena i završava  ceremonijom u prostoru grupne izložbe. O kakvoj je izložbi riječ? Na snimci se vidi da si baš dobro zabavila okupljeno mnoštvo tom vrlo ozbiljnom pričom.

Izložba Afgang je diplomska, grupna izložba 28 studenata Kraljevske danske akademije u Kunsthal Charlottenborgu. Predstavlja prvo veće iskustvo rada s kustosom i institucijom te je vrlo posjećen događaj. Nekako završna godina na akademiji je fokusirana upravo na taj proces. Izložba je bila otvorena od travnja do kolovoza. Htjela sam dublje istražiti snove i njihovu vizualizaciju kroz različite medije, te kako ih prenijeti u stvaran prostor, kroz performans. Zanimao me pridjev “snova” koji koristimo za opis nečeg savršenog, kao u “vjenčanje iz snova”, iako snovi rijetko kada jesu harmonični ili savršeni. Zbog vremenskih i financijskih ograničenja, nisam to mogla provesti u potpunosti, ali čini mi se da sam unutar glazbe možda uspjela dobiti dio te estetike.

Živa glazba bila je ključna za cjelokupnu atmosferu, kao i inače na vjenčanjima. Jeppe Zeeberg, izvrstan skladatelj, lako stvara tu zastrašujuće lijepu, nadrealnu estetiku. Performans je započeo na malom brodiću po kanalima Kopenhagena uz Händelovu Glazbu na vodi, koji je Jeppe izaranžirao. Djelo je izvorno skladano s namjerom za izvedbu na vodi 1717. god., pa je vraćanje ove glazbe na vodu u neku ruku bio moj iskreni poklon nečemu većem, ne samo mom vlastitom radu. Bilo mi je i bitno da svi uključeni u rad, pa tako i glazbenici, zaista uživaju  i jesu. Taj javni dio performansa nekako nas je ispunio dosta dobrom energijom koju smo onda i unijeli u Kunsthal i podijelili sa svima.

Radiš u CC-u, što je, iz moje perspektive, nešto najbolje što tise moglo kao umjetnici ostvariti…  Koje bi izložbe posljednjih nekoliko godina izdvojila a da se u njima kao umjetnica osobno pronalaziš.

Prva mi na pamet pada Hito Steyerl i njezin rad Duty-Free Art, iako sam ga vidjela u jednom

drugom izložbenom prostoru, a ne u CC-u, ha-ha, ali nekako me se snažno dojmio i  dalje me inspirira na preispitivanje moje uloge i kao umjetnice, ali i kulturne radnice.

U ovom radu Hito, na sebi specifičan način, dosta direktno govori o tihom fenomenu u kojem se prava, visokovrijedna umjetnička djela pohranjuju u freeportove — ogromna skladišta smještena u poreznim oazama (poput Geneve, Luxembourga ili Singapura). Umjetnost migrira od kulturnog artefakta prema čistom financijskom instrumentu. Hito tvrdi da muzeji odražavaju ekonomiju koja njih održava, te postaju prazne izložbene vitrine. Pojam “nacionalne galerije” time postaje paradoksalan: nacije tvrde da čuvaju kulturu, a najvrjedniji dijelovi te kulture migrirali su u globalizirana, bezgranična skladišta.

U CC-u sam počela raditi dok sam studirala na Akademiji, jer mi je trebao posao koji bi financijski podržavao mene, ali i moju umjetničku praksu. Posao art mediator–a stavlja me u direktnu komunikaciju s posjetiteljima izložbi — nešto poput vodiča kroz izložbu, ali kroz opušten i otvoren razgovor o umjetnosti, baziran na dijalogu i osobnom doživljaju. Susrećem se s raznolikim stavovima — od umjetnika i turista, do baka koje su nekako i najdirektnije u onome što osjećaju, misle i dožive.

Prošle godine imala sam priliku prisustvovati predavanjima izvrsnog art kritičara Jana Verwoerta na Akademiji u Oslu. Tijekom jednog od predavanja, Verwoert je spomenuo francuske salone koji su djelovali kao pozornice na kojima bi domaćini pokazivali svoj njegovan ukus, a posjetitelji bi izvodili umjetničku kritiku – izlaganje ukusa, ali i estetski sud bio je javan i performativan. Kako Bourdieu tvrdi, ukus je imao funkciju kulturnog kapitala, te je buržoazija doslovno učila umjetničku kritiku kao način izvođenja društvene, klasne distinkcije.

Svakako postoji i dalje širok spektar performativnosti koju svi mi prakticiramo unutar javnih, ali i izložbenih prostora, a i različita kuriranja oblikuju te procese. To je nekako šire područje koje me zanima dublje istraživati kroz vlastitu umjetničku praksu, a boravak na poslu to vrlo vjerojatno dodatno inspirira i hrani.

Nedavno je u Zagrebu Filip Pilj izložio triptih Mali prizor u Prolazu Nebodera, poetičnog objašnjenja:  “o! kako je lako biti grub, tamo izdaleka upirati prstom! (…) nemoj se mrštiti. (…) Stani katkad u prolazu, i vidi mali prizor.”

U mom ičitavanju, rad se vizualno nekako dotiče ovih tema. Sam postav poziva na ulazak u “prolaz”, tj. između-prostor ili prostor prolaska. Posjetitelj izložbe postaje prolaznik, ali i slučajni prolaznik postaje posjetitelj izložbe. Groteskno biće prolaznik-posjetitelj kreće se kroz fizički prolaz  i u njemu zastaje. Istovremeno, rad poziva na jednaku mogućnost tranzicije ili kretnje, poziva na otvorenost transformacije misli, ili pak nekog već unaprijed zauzetog stava, kako Filip kaže, ako samo malo zastanemo.

Izložbene prostore osjećam na sličan način — često nazivani neutralnima ili “white cube” – meni su zanimljivi kao prostori kretanja: prolaza između intimnog i javnog, stvarnog i zamišljenog, instinktivnog i promišljenog. Upravo ih ta pozicija čini mogućim prostorima razmjene, svojevrsnim vrtovima — ako to dopustimo i ako o njima brinemo.

Vjerujem da je iskrena, konstruktivna kritika čin brige o vlastitoj okolini ili društvu. Ona proizlazi iz želje za stvaranjem boljeg — i iako može zaboljeti, uzdrmati statičnost i komfor, daleko je od pukog, grubog upiranja prstom.

Imaš li neke planove u budućnosti da kao kustosica radiš na povezivanju umjetničke scene regije i Danske?

Voljela bih svakako bliže upoznati umjetničku scenu regije, i bilo bi lijepo umjetnički raditi na nekom projektu koji spaja. Do sada sam imala priliku upoznati WHW tijekom njihove Akademije u Zagrebu, 2023., i to mi je svakako bitno i bogato iskustvo.

Trenutno se nekako vidim kao kustosica isključivo unutar vlastite umjetničke prakse. Ne težim nekim priznatim, institucionalnim kustoskim pozicijama jer mi se, iskreno, čine i nemogućima doseći. Inspiriraju me umjetnički aspekti stvaranja izložbe, i vjerujem u umjetničke prostore kao moguće vrtove znanja.

Godine 2023. otvorila sam vlastitu galeriju, Milky Way, New York Gallery, koja je ujedno i umjetnički rad, a i umjetničko istraživanje. Potreba za galerijom je nastala tijekom razgovora s kolegama na akademiji. Bili sam dio generacije koja je završavala preddiplomski studij tijekom pandemije, kada iskustvo izlaganja gotovo nije postojalo, a ulazak u lokalnu art scenu je, generalno, svugdje već sam po sebi težak — pogotovo ako dolaziš “izvana”, bilo geografski ili ekonomski, ili bilo koji drugi -ski. Imali smo osjećaj da su nam CV-ejevi prazni i da jednostavno nemamo nikakvu šansu za rezidencije, fundinge ili izložbe… Ipak imali smo zdravu potrebu i želju stvarati i izlagati, biti u toj nekoj komunikaciji međusobno ali i s vanjskim svijetom.

Nekako sam u tom razgovoru impulzivno bubnula da ću onda i ja otvoriti vlastitu galeriju kao umjetnički rad “Ja tebi ti meni” kad to već tako funkcionira, i nazvat je Milky Way, New York, pa ćemo i mi imati New York u CV-u kad je to toliko bitno. Dan nakon tog razgovora, nevezano za tu temu, kolega na poslu podijelio je sa mnom prekrasan san u kojem je u jednom trenutku vidio Mliječnu stazu (Milky Way) kako izlazi iz otvorene rane, dijagonalno preko leđa, dok tijelo lebdi u svemiru, sklupčano, poput fetusa. Nisam mogla ništa drugo nego ofarbati bijeli kvadrat u mom tadašnjem ateljeu koji sam dijelila s drugim studentima na Akademiji, i objesiti galerijski prozor s imenom galerije – i njegove izložbe. Izložili smo skulpturu koju je izradio prema sjećanju iz tog sna.  Bilo je dobro. Galerija se i dalje razvija, performativnog je karaktera i funkcionira u svom nekom tempu, transparentno i stvarno po principu “quid pro quo”: znači nakon što umjetnici izlažu u Milky Way, New York, obavezni su otvoriti vlastitu galeriju ili izložbeni prostor. Taj prostor može biti bilo gdje, što god je u tom trenutku dostupno umjetniku — stan, balkon, podrum, park… Novootvoreni prostor potom poziva prethodnu umjetnicu ili umjetnika da izlože, te uvijek barem još jednu dodatnu osobu, čime se lanac nastavlja.

Trenutno galerija nema stalni prostor, jer sam i ja bez prostora, što me inspiriralo za novi projekt — Public Art Tours. U okviru tog projekta “umjetnički aktiviram” poziciju galerijskog vodstva kroz javni prostor. Organiziram šetnje kroz različite dijelove grada birane prema intimnim ili umjetničkim preferencijama vodiča. Voditelji tura su neetablirani povjesničari umjetnosti, ili umjetnici koji i inače rade u umjetničkim institucijama kao vodiči kako bi financirali vlastitu praksu. Tijekom ture razgovaramo o umjetnosti u javnom prostoru, točnije o umjetnosti vidljivoj svakom prolazniku s razine ulice — kroz prozor. Prozor kao umjetnički motiv nije ništa novo; zapravo je vrlo čest u povijesti umjetnosti. Prozor me privlači kao umjetnički motiv jer predstavlja oblik komunikacije između intimnog i vanjskog, privatnog i javnog. Vrlo često stanari tretiraju prozore kao svojevrsni izložbeni prostor i pomno ih kuriraju. U različitim kulturama postoje tradicije uređenja prozora kako bi se vanjskom svijetu prenijela određena poruka.

Možda ga danas oponaša Facebook post ili X tweet. Meni je nekako iz umjetničke perspektive, kuriranje fizičkog prozora vizualno zanimljivije.

Prema istraživanjima koncepta sreće, Danci su najsretniji ljudi na svijetu. Prema  Međunarodnom izvještaju o sreći Danska zauzima treće mjesto na ljestvici  sretnih zemalja,  a Kopenhagen je više puta spominjan kao najživlji grad na svijetu. Kako je iz tvoje perspektive tvoj pogled na navedeno i koliko se možda sve promijenilo nakon nedavnog zatvaranja zračne luke zbog dronova? Odnosno, je li nešto ipak trulo u državi Danskoj?

Sreća je lepa samo dok se čeka, dok od sebe samo nagoveštaj da. (Desanka Maksimović)

Meni je to mama govorila i meni to uvijek odzvoni u glavi kad netko spomene riječ sreća.

A ta danska sreća hehe čini mi se da su ta mjerenja možda vise povezana s “kvalitetom života”. A nekako je vidljivo da zapadne zemlje, pogotovo nordijske, kolektivno sada već žive u dosta većem izobilju – svega, generacijski su sigurniji više nego većina ljudi na planeti. Pa i putuju puno više, što ih vjerojatno čini svjesnima svog standarda u odnosu na druge. Iz takve pozicije, mnogi problemi ili diskomfort, koji bi drugdje izgledali kritično, ovdje se doživljavaju blaže. Vjerujem da bi iz takve pozicije bilo krajnje nerealno odgovoriti išta drugo u takvom nekakvom upitniku, a koji, nekako mi se čini i ima zapravo samo efekt reklame.

Voljela bih završiti ovo sve s nekoliko redaka Irene Haiduk, s čijim sam se radom upoznala tu u Danskoj, i nekako mi i dalje rezonira o tim nekim pitanjima sreće, umjetnosti…

To work in a field rooted in making desires, to make art today, is to share the responsibility for what aesthetic economies maintain. Desires, many of them powered by art, brought us here. We must desire differently. There are many ways to start.

Istaknuta fotografija: Katja Crevar, In Search of Serendipity: You May Kiss the Bride, Copenhagen 2025, photo: Jonas Wiinblad