„SVJETLOST JE HRANJIVA“ – tako se zove jedan moj rad (minimalistički objektni kolaž), nastao prije par godina, u mome zamračenom ateljeu u centru Dioklecijanove palače (koju neki stručnjaci nazivaju Palačom Sunca). To je tako: svjetlosti je najbliži susjed mrak & „my neighbour is my enemy“ (Nick Cave). Kada sam 2005. bio na biennalu u Veneciji, gdje sam snimio dokumentarac „Šestorica vodenih“: , uočio sam da tamo imam znatno manju potrebu za hranom pa su mi jedan sendvič, dva-tri espressa i jedan croissant bili sasvim dovoljni za čitav dan. Čim sam se upitao zašto, dobio sam točan odgovor: zato što sam se hranio ljepotom Venecije (kao glavnim jelom) i umjetničkom ljepotom izložbi (kao desertom). Dakle, i LJEPOTA JE HRANJIVA! Kad sam se vratio u Zagreb, vozeći se tramvajem više stanica niz Ilicu, osjetio sam kako me hvata napetost i nervoza pri svakom zaustavljanju tramvaja i kako sve više raste što je vožnja duže trajala (a krenuo sam od Črnomerca). Dan je bio lijep u sunčan, sve je izvan mene bilo mirno i normalno, ali je u meni bujala neobjašnjiva tjeskoba. Na stanici kod Britanca sam shvatio: pa tramvaj se kreće pravocrtno i kretanje mu je sporo i gotovo pravilno isprekidano! I u tom je grmu ležao moj zec: ja sam čitav tjedan bio u Veneciji, vozio se brzim vaporettima po moru (a oni se ne kreću pravolinijski nego nepravilnim, ribljim putanjama) i po cijele dane vrludao labirintom venecijanskih uličica (a one ne poznaju niti ravnalo niti asfalt niti ih nagrđuju i zagađuju automobili i motocikli, a kamoli da njima pužu tromi tramvaji). Bio je to za mene urbanističko-kinetički šok, na koje je koje moje tijelo – našavši se u izgnanstvu kopnene geometrije – reagiralo jakom napetošću i nervozom. Čim sam to shvatio, izišao sam iz tramvaja i nastavio pješke do Trga.
Dakle, nagla promjena ritma i melodije svakodnevnog života me je bila izbacila iz takta. A frustracija mi je, naravno, otvorila apetit pa sam se, brže bolje, utješio velikom krempitom u slastičarni blizu Trga. Da skratim: tih sam par dana u Zagrebu jeo kao gladan pas, a kad sam se vratio opet u Split moj je apetit ponovo postao vučji. Upravo proporcionalno udaljenošću od ljepote Venecije. Pada mi na pamet misao da se dam pokopati na venecijanskome groblju pa da tako moji bližnji moraju doputovati u Serenissimu, da bi položili cvijeće na moj grob za Dan mrtvih. Možda je to posljedica činjenice da sam sada noćio vrlo blizu crkve Svetih Ivana i Pavla, gdje je Marin Držić dao da mu počivaju kosti. U svakom slučaju, ovu ideju neću zaboraviti i istražit ću stvarne mogućnosti za taj posthumni potez. Konačno, mogao bih ga – testamentarno – okvalificirati kao moj posljednji performance in situ. Kad već nisam izlagao na Biennalu, a vrlo vjerojatno ni neću, onda da barem moji zemni ostaci – kao radni materijal – ostanu trajno izloženi, mada nevidljivi, u gradu po mojoj mjeri. Kao trajni hommage gradu koji mi daje najbolji i najljepši audio-vizualni odmor od buke, vulgarnosti i ružnoće svijeta iz kojeg dolazim i u kojeg se, nažalost, vraćam. Kako ono Josef Brodski poentira svoju knjigu Vodeni žig: „Kada se vratimo iz Venecije shvaćamo, iz kakvih smo jazbina u nju došli“!? A taj je žig i kod mene trajan.
CRNO I BIJELO
Slučaj, koji ne postoji, htio je da prozor moje sobe gleda na paviljon Crne Gore, s druge strane uličice. Pa sam, nakon prvog espressa, prvo svratio do njega, u kratku prijateljsku posjetu. Odmah s vrata, pri pogledu na prvi izložak, bilo je jasno da se tu predstavlja povijesni duh s Balkana: nekoliko slika većeg formata Darje Bajagić, na podlozi predložaka iz državnog arhivskog materijala sa simboličkim intervencijama (koje su me donekle podsjetile na ikonografske igre New Slovenische Kunsta i Leibecha) nisu uspjele pobuditi moju pažnju (s Balkana sam tek došao) pa sam brzo izišao, nakon što sam posnimio radove. Nekoliko metara dalje, nečija druga izložba: dva-tri videa u (bivšoj?) crkvi. Dovoljno mi je bilo vidjeti s leđa konture nekolicine gledatelja na klupi kako u pobožnoj tišini zure u ekran, na kojemu neki lik na nekom (meni nepoznatom) jeziku pokušava verbalno komunicirati s nekim, unatoč poteškoćama u govoru, pa da brzo napustim mjesto zbivanja nečega čije značenje i smisao mi izmiču. Ne zaboravivši pri tomu, na izlazu, komplimentirati mladoj i ljubaznoj hostesi, začuđenoj mojom brzinom konzumacije izloženog video-arta: „ Najljepše sam ovdje vidio čim sam ušao, a to si ti“! Osmijeh i sjaj u očima koje sam time izazvao kod nje bio je prvi od mojih malih doprinosa Biennalu, a spada u kategoriju umjetnosti življenja. Nastavio sam u istom stilu, na trgu St. Giovanni e Paolo, gdje sam sjeo popiti drugi espresso, a na svoj stol sam prvo stavio dvojezični znak: „Reserve aux artistes/Rezervirano za umjetnike“. Rad je ostao neprimijećen od strane turista u prolazu, ali ga je primijetila i fotkala, skupa s njegovim autorom, jedna markantna soliterka s distance od par stolova. I tako smo izjednačili rezultat: ja sam nju prvi uočio pa je zoomom približio i snimio. Na tomu smo se zaustavili: ja sam morao dalje.
Čekala me je Venecija u suton; radno vrijeme Biennala je završilo u 19:00 sati, a njena noćna smjena je tek počinjala. Kako već pre/dugo nisam bio u njoj (za što imam mnoštvo razloga, a nijedno opravdanje) pustio sam da me noge nose prema dvjema glavnim orijentirnim točkama: mostu Rialto i Piazzi San Marco: 10-ak minuta laganoga hoda. Tijelo pamti stopalima prostore kojima se već kretalo, a hodanje bez korištenja mape oživljava njegovu umrtvljenu memoriju dugom šetnjom: odvelo me nepogrešivo čak do Giardinna. Kada bi venecijanski kanali mogli govoriti, koliko bi nam priča mogli ispričati! Koliko li tek povijesnih likova pamte, od Casanove preko Thomas Manna pa do Pape Franje, koji ju je došao posjetiti par dana prije, povodom Biennala. Kao i ja, u nedjelju. Također povodom Biennala. Pa smo se mimoišli. Sutradan sam tek saznao za njegovu posjetu, iz lokalnih novina, u kojima sam pročitao da se Papa posebno obratio umjetnicima u crkvi Svete Magdalene: „ Pokraj vas se osjećam kao kod kuće. Umjetnost se ne pokorava oblicima nasilja i diskriminacije kako bi uključila i prigrlila sve, počevši od posljednjih“. Umjetnost je metaforički nazvao „gradom sposobnim prepoznati, uključiti, zaštiti i prihvatiti svakoga“. Vrijedi ga još citirati: „ Zamislite gradove koji još ne postoje na karti, gradove u kojima se nijedno ljudsko biće ne smatra strancem. Zato kad kažemo stranci posvuda predlažemo braća posvuda“.Osvrnuvši se na naslov vatikanskog paviljona „Mojim pogledom“, smještenog u ženskom zatvoru Giudecca, rekao je: „Umjetnost nas odgaja toj vrsti pogleda koji nije posesivan, nije objektivirajući, ali nije ni ravnodušan ili površan: poučava nas kontemplativnom pogledu“. I na kraju je poželio da nam suvremena umjetnost otvori oči i pomogne nam da primjereno vrednujemo prinos žena kao supratagonistica ljudske avanture „ te je istaknuo tri velike umjetnice – Fridu Kahlo, posebno istaknuo: Corine Kent i Louise Bourgeois kao umjetničke primjere genija ženskog bića, „u kojemu se radost i patnja sjedinjuju u jedinstvenom obliku“.
Papa koji se pored umjetnika osjeća kao kod kuće treba umjetnike koji se u crkvi osjećaju kao kod kuće. Papa koji shvaća i prihvaća suvremenu umjetnost kao suradnicu u očovječenju svijeta te potiče umjetnike da idu još dalje u tom pravcu, Papa je koji nam treba, naročito u ovim vremenima kojima bi tržište da dirigira u svim segmentima, pa tako i u umjetničkom, prijeteći da „vampirizira kreativnost i ukrade nevinost“ umjetnika. Da, umjetnost se – kao i vjera – nudi svima, a ne nameće se nikomu. Biennale kao da je bilo u dosluhu s Papinom otvorenošću svima i u pozivu da se u svim strancima vide braća, a u umjetnostima biblijski „gradovi-utočišta“ pa je širom otvorila svoja vrata svim vrstama umjetnika: od outsidera, narodnih umjetnika, autohtonih pa do onih koji nikada nisu izlagali na nekoj međunarodnoj smotri, dajući prednost onima s izbjegličkim, apatridskim iskustvom. Otuda možda stanoviti dojam propuha kojeg sam stekao od te pre/velike otvorenosti vrata Biennala kao i pre/velikog šarenila boja u nekim paviljonima koji su preferirali folklorni izraz ii barem se na njega oslanjali.
No, moram reći da sam se samodisciplinirano othrvao porivu da zadovoljim glad svojih očiju brzim pregledavanjem čitavoga Biennala: Arsenale i pola nacionalnih paviljona sam ostavio za sljedeći put. A posjet hrvatskom paviljonu, za zadnji, četvrti dan moga boravka u Veneciji: šećer na kraju. U ponedjeljak Giardinni i Arsenale nisu radili pa sam imao čitav dan za špartanje gradom, nailazeći usput, tu i tamo, na neku izložbu, a čitavu Veneciju, „lijepu i krhku“ (kako ju je Papa opisao), doživljavajući kao mega i meta-umjetničko djelo. I ni u jednom trenutku se nisam osjećao kao stranac, dapače, bio sam na svome među svojima. Beauty is my duty and I love my duty.
CRVENO I ZELENO
Pučka i aristokratska Venecija: prvu otkrivate u slobodnoj šetnji, a druga vam se nudi u službenim turističkim rutama. Blizu ulice Garibaldi sam naišao tako na lokalnu ekspozituru KPI, a to je nekada bila velika i jaka partija (sjetimo se Enrica Berlingera). I kao što je on, komunist bio u skladnom braku s katolkinjom, tako i ovdje u skladnom vizualnom odnosu stoje petokraka i slika Isusa na zidu pored ulaznih vrata. Taj prizor je također mala turistička atrakcija pa ga nisam samo ja fotografirao. Par metara dalje izložba AKNEYE: skulpture motiva očiju umjetnika armenskih korijena. A oči su u Veneciji izložene najvećem pritisku preobiljem vizualnih stimulansa koji istiskuju sav mentalni sadržaj s kojim ste došli to jest oslobađaju vas od vas samih: otuda vam i dolazi osjećaj lakoće postojanja. Njega pojačava melodioznost talijanskog jezika, punog pjevnih samoglasnika, pa je to odmor za moje uši: biti izvan dosega hrvatskoga jezika!
Oči odmaram na mutno zelenoj boji venecijanskih kanala. Od svih nijansi zelene, ta mi je najdraža. Mogao bih satima zuriti u nju: presit sam morsko i nebesko plave, dalmatinske. A i njenog bijelog kamena. Pa mi, radi uspostavljanja unutarnje ravnoteže, pogled rado klizi po crvenkastim opekama zidova kuća uz kanale. „Svi me znaju u mom kraju“ – radosno pjeva naš domaći pjevač. U tomu i jest problem: svi te znaju pak, a ti ne znaš sebe! Ovdje me nitko ne zna (kakvo olakšanje!) pa mogu slobodno produbljivati upoznavanje samoga sebe. Mogu li uopće biti ono što jesam u svom rodnom kraju? Naslov paviljona Kameruna – „Nemo propheta in patria/Nitko nije prorok u domovini“ – koji se nalazi blizu hrvatskoga, korespondira s mojim raspoloženjem. Njega podiže prizor s jednog mosta: tri krupna lika u modrim trenirkama, a onom u sredini na leđima natpis „ MALO DONJE SELO“! Da, nitko ne može biti prorok u svome selu pa nije ni Tesla. Da je ostao u njemu, suseljani bi ga doživljavali kao onog „munjenog Nikolu koji razgovara s munjama i gromovima“.
Zelenilo Giardinna, gdje sutradan ujutro vježbam strpljenje u redu za ulaz na Biennale, dugom preko 100 m, pomaže smirivanju moga balkanskog poriva da nešto smuljam i uđem preko reda. Sve je stanje duha: kada je miran, vrijeme čekanja brzo prolazi. Ulazim! Krećem u obilazak paviljona zdesna nalijevo: Venezuela (puno boja i šarenoga perja), Japan (bio-art; svjetlo i pokret iz energije voća), Brasil (previše mreža i folklornih elemenata), dulje se zadržavam u francuskom paviljonu (impresivni, vizualno prebogati video iz svijeta fantastičnog podmorja), rumunjski se pita „Što je to rad“ (koristeći se kritičko-ironijski stilom soc-realizma), austrijski predstavlja ruska umjetnica u egzilu (instalacijama, videom i performansom), a u susjedstvu je Jugoslavenski paviljon, u kojemu se predstavlja Srbija „Kolonijalnom izložbom“ (totalnom instalacijom Aleksandra Denića). E, tu ću se zadržati malo više…
Istaknuta i ostale fotografije: Ante Kuštre
#Ante Kuštre #Biennale #biennale venezia 2024 #putopis #Umjetnost
