“Od literature nitko nije umro. Kultura i nije drugo nego stvaranje i njegovanje kulturnih mitova”, kaže Dubravka Ugrešić tijekom intervjua što ga je bila dala kratkoživućem magazinu Servus. Njegov glavni urednik bio je vrijedan pisac i ljubitelj Velebita Edo Popović. Vrijedi podsjetiti da je u to vrijeme autorica bila izložena osobnim pritiscima i prijetnjama zbog publicističkog pisanja koje je dovelo do njezine Kulture laži. U njoj su se teme kretale od realizacije metafore do priče o geleru i knjizi, od konfiskacije pamćenja do palindromske priče. U takvom ozračju spisateljica se odlučila napustiti Hrvatsku i prije svojeg trajnog boravišta u Amsterdamu održala u New Yorku nekoliko predavanja o odlikama književnog pisanja 90–ih godina. Vidi se to vrlo dobro iz teksta intervjua. Podsjetiti danas na taj intervju iz Servusa vrijedi iz više razloga: ponuditi onima koji nisu osobno doživjeli posljednji ovdašnji ratni sukob, steći uvid o npr. autoričinim književnim interesima, odnosu dječje književnosti i, takoreći, književnosti za odrasle. Ovdje intervju donosimo u cjelini.
Volio bih da ovaj intervju pomalo odstupi od onoga što se obično predpostavlja pod razgovorom s piscem. Tvoje su knjige dobro poznate i nije ih potrebno posebno predstavljati. Sada bih te zamolio da za početak odgovoriš na jedno naizgled nevažno pitanje: jesi li bila na zagrebačkom koncertu Suzanne Vega?
Nažalost, na koncertu nisam bila iako je Suzanne Vega sjajna pojava. Ona je novi moderni tip šansonjerke.
U jednom trenutku pjevačica je gotovo uzgred spomenula da dolazi iz New Yorka, a publika je na samu tu činjenicu burno reagirala. U New Yorku si boravila i držala predavanja pa pretpostavljam da ga bolje poznaješ od većeg dijela publike koja ima tek predodžbu o njemu i to iz pop pjesama, novina i filmova.
New York je fascinantan i kad bih mogla birati, što nažalost ne mogu, mislim da je to jedino mjesto u kojem bih voljela živjeti jer New York i jest sam život. U drugim gradovima i mjestima se rodite, radite, imate obitelj, u druga mjesta putujete ili ih posjećujete, a u New Yorku naprosto – živite! To je fantastičan i istovremeno vrlo realan osjećaj. Nedavno se jedna moja znanica vratila s jednomjesečnog boravka u New Yorku. Pričale smo kako bi bilo lijepo ponovno otići u New York, ali je, dakako, skupo, neizvedivo, osim toga živimo ovdje, zaboga, pa radimo ovdje, tu je naša sredina i tako to. “Ali ja ću ovdje umrijeti” – rekla je u jednom trenutku moja znanica, inače racionalna, vrlo profesionalna, i nimalo sklona euforiji. Ja sam je razumjela. Oboljela je od trajnog virusa – od New Yorka, od virusa života.
Jedan od za mene najfascinantnijih fenomena njujorškog života je ulična kultura. Ta ulična kultura koja ima svoje raspone od self–performancea anonimnih ljudi na svakom koraku, od performancea bildera,prosjaka, homelessa, plesača na koturaljkama u Central parku, šetača, biciklista, joggera, prolaznika, zapravo je i rodila razne muzičke trendove, rap, video–spotove, likovnu umjetnost, grafite, kazalište, ples, pa čak i književnost, i tisuću drugih stvari. Ta je kultura živa, vitalna, subverzivna, fascinantna. Ta je kultura i mogla proizvesti pjevačicu kao što je Suzzane Vega.
Ukoliko je današnja kultura sposobna proizvoditi i održavati mitove, reciklirati neke prepoznatljive situacije, likove i radnje, tj. stvoriti skup kolektivnih predstava, znači li to da valja npr. očekivati da Pavao Pavličić uputi jedno od svojih javnih pisama posvećenih ženama književnicama i Dubravki Ugrešić?
Svaki dan nestrpljivo zavirujem u poštanski sandučić očekujući Pavlovo pismo, ali za sada ništa …
Ako bismo danas obavili inventuru mitova koji su nastali unutar hrvatske književnosti, a koje bismo sve autore mogli računati? Otkako je tzv. trivijalna i žanrovska književnost postala zanimljiva povjesničarima i teoretičarima književnosti spominje se samo ime Marije Jurić Zagorke.
Svaki medij proizvodi mitove, svaki je medij mitotvoran i mitski. Povijest filmske umjetnosti čitate kao povijest moderne mitologije, zar ne? Da bi književnost imala takav status potrebna joj je mitotvorna sredina – što u prijevodu i ne znači drugo nego kulturna sredina. Kultura i nije drugo, govoreći s medijskog aspekta stvari, nego stvaranje i njegovanje kulturnih mitova. Tu je, dakle, potreban stalan rad,nužno u sprezi s novcem, tržištem, tradicijom, kulturnim konvencijama unutar jedne kulturne zajednice, s uspostavom sistema vrijednosti unutar zajednice, s uspostavom sistema vrijednosti unutar zajednice, politikom, ideologijom i mnogim drugim stvarima. U novijoj hrvatskoj kulturi sama kultura čini se nikada nije imala visoke pozicije. I nisu za to krivi “neprijatelji”, pogotovo ovi koji su danas u modi – tzv. “jednoumlje”, “totalitarizam”, pa mitska “71.”, pa “dogmatsko–boljševičke” strukture – kriv je, u to sam duboko uvjerena, naš, ovdašnji, provincijalni mentalitet. I druge zemlje imale su iste “neprijatelje”, daleko žešće nego mi, pa danas imaju bogatu i sjajnu književnost. Česi, na primjer. Bitna je razlika u tome što je u češkoj kulturi, prema njezinim mjerilima Hrabal bio važniji od svega drugoga pa ga Česi i danas – imaju. Da biste nešto imali, morate to i voljeti. Ili se barem ponašati kao da to volite. To je temeljni princip stvaranja kulture. “Mitizacija” je naprosto princip očuvanja kulture, i u tom je smislu pozitivna. Rusi su sačuvali svoju kulturu usprkos dugogodišnjem totalitarizmu, progonima, sibirima, zatvorima i cenzurama – zahvaljujući baš “mitizaciji” i sistemu vrijednosti u kojem kultura zauzima najviše mjesto. Oni mogu ismijavati, parodirati, obarati, “bacati s palube” svoje književne mitove, ali oni su uvijek tu – i to je živi proces stvaranja, razaranja, uspostave jednog istog živog kulturnog niza. Ovdje nemamo koga zbaciti jer nikoga nismo dovoljno uzdignuli!
Za razliku od “ozbiljne” književnosti, dječja literatura, izgleda, ima više uspjeha u tome da učini postojanim neke tipične i prepoznatljive situacije i likove, da ih učini općim dobrom jedne društvene grupe. Likovi Kekeca, šegrta Hlapića i pastira, odnosno kurira, Lode, dublje su se usjekli u svijest čitatelja nego junaci romana koji su imali stanovitog odjeka. Je li razlog tome samo u dječjoj psihologiji?
Zato što su djeca zavoljela te likove u školi. Škola je stalni promotor i čuvar književnih vrijednosti. U školi se ponavlja – u ponavljanju je također princip očuvanja – i voli. Ta dječja literatura se uči, ponavlja i voli – i prirodno zauzima trajno mjesto u svijesti čitatelja. Osim toga dječja književnost – dječji romani, bajke, priče – samom svojom strukturom nalikuje mitu pa je njezino trajno useljenje u svijesti čitaoca olakšano. Literatura za odrasle se ne voli jer ne postoji sustav koji bi je pretvorio u nekakav trajni kulturni paket. Taj sustav izgrađen je od mnogih važnih i na prvi pogled nevažnih činilaca kao što su: sistem kulturnih vrijednosti, mediji, časopisi, status pisaca, kulturne konvencije, škole, fakulteti, izdavači, odnos književnih promotora prema književnom djelu, novine, televizija i slično. Kako uopće pretendirati na bilo što kada sve zapinje kod jednostavne činjenice: NEMA KNJIGA! Nema ponovljenih izdanja! Ivan Slamnig, najveći suvremeni hrvatski pjesnik, tek sad dobiva svoj tom sabranih pjesama. Njegova izvrsna proza nikad dosad nije bila ponovljena. Tek ove godine, nakon tolikih godina, dobit će i svoj prozni tom. U toj su situaciji mnogi. Jeste li svjesni činjenice da kod nas nema knjižara? Osim u većim gradovima. U manjim postoje papirnice. Kako onda uopće govoriti o bilo čemu … Ne vjerujem da je jedan Francuz u situaciji da u knjižari ne može naći svog Camusa, a Englez u situaciji da po Shakespearea mora u biblioteku. Tu sve počinje i – završava!
Prije nekoliko mjeseci pročitao sam jedan mračan tekst u kojem se tvoj roman Forsiranje romana reke dovodi u vezu s Flaubertovom papigom Juliana Barnesa jer da se tu radi o “književnim alibijima”, onome što je kritika nazvala književnošću iscrpljenja ili metafikcijom. Radi li se jednostavno o sukobu komičnog i tragičnog ili o nečem drugom i kakve su po tvojoj procjeni perspektive “knjiga–alibija” u devedesetim godinama?
“Jedan mračan tekst” je tekst Dalibora Cvitana, kritičara i pisca, a objavljen je u Oku. Ne vidim zašto bismo bili delikatni i govorili o “jednom” tekstu kada je taj tekst javno objavljen i javno je nimalo delikatan prema meni. O čemu se dakle radi? Opet o tipičnoj pojavi, o činjenici da u tom tekstu nisu progovorili ozbiljni kritičarski argumenti (na čemu bih bila zahvalna) nego naprosto provincijalni, potuljeni i jalni ego nig kolege pisca. Cvitan se, i sam pisac, govoreći loše o drugim piscima, a pod krinkom tobožnjeg kritičara, ponaša onako kako mu diktira naš kulturni mentalitet. Proglašavajući druge za govno, osjeća se ljudski bolje, a a i njegova vlastita literatura na fonu domaće (koja je, dakle, sva govno) izgleda mu daleko sjajnije i bolje. Taj tekst je daleko više govorio o svom autoru, odnosno o našem kulturnom mentalitetu, nego o meni: bilo je dovoljno pročitati Barnesovu Flaubertovu papigu i prisjetiti se Flauberta iz mog romana i onda lijepo zaključiti da sam ja svakako morala pročitati Barnesov roman prije nego sam napisala svoj, iako, čak da je tako, Barnesov i moj roman nemaju puno veze. Iz ove, dakle, sredine ne može poteći ništa originalno, naš pisac sposoban je samo na to da imitira evropske. To je prije svega jedna velika neistina koja, između ostaloga, govori opet o crti našeg kulturnog mentaliteta – o mržnji prema vlastitoj kulturi.
Druga je teza da smo i Barnes i ja (više ja, dakako) “alibi–pisci”. Prema svojoj kritičarskoj naobrazbi i izgrađenim pogledima na literaturu Cvitan ovdje misli na jednu veoma jednostavnu stvar, a to je da pisac koji ne piše perom zamočenom u venu i nije pravi pisac. Takav stav ne samo da nije rijedak nego dominira u našoj kulturi, takav stav je, uostalom, i porodio cijelu jednu novokomponiranu kulturu koja pjeva umirući, koja piše s perom u veni, koja slika s kistom u veni, koja kleše u znoju lica svog – i začudo pritom ne umire, nego samo povećava svoje račune u banci. Kako su svi živi, kako nitko od literature nije umro – nitko (to se čita u podtekstu) nije pravi pisac osim, dakako, našeg vrlog i živahnog kritičara i pisca Cvitana.
Kod nas je uopće karakteristično – kao za provincijlnu (ja se ispričavam na učestaloj upotrebi ove istrošene i banalne riječi, ali činim to zato što u posljednje vrijeme riječ oživljava u svojoj punoj snazi i značenju), površnu sredinu s tipičnim simptomima manjevrijednog ega – brzo i površno usvajanje informacija. Kupit ćete odmah telefax, ali ne znate što bi s njime, nosit ćete talijanske čizme i to će vas držati u uvjerenju da ste svladali i Italiju i Talijane i da ste kod njih “doma”. Slično je s kulturom. Danas svi upotrebljavaju termin “književnost iscrpljenja”, premeću po ustima američke “metatekstualce”, a da ni jedan od njih u ovoj sredini nije preveden! Svi danas govore o postmodernizmu, intertekstualnosti (eto i vi ste radosno upotrijebili slučajno nastao, privatan termin domaćeg kritičara, “knjiga–alibi”), a da nitko i ne poznaje kulturu koja je zakonito rodila te termine. Jer kao što ste primijetili kod nas ima sve manje prijevoda, knjige koje dolaze izvana puki su slučaj, ali da bismo bili u dosluhu sa svijetom, koji nam izmiče sve više mi usvajamo na brzinu ono najlakše: informaciju, termine i imena – kao da sam spomen imena garantira da smo stvari i usvojili.
Suprotna struja, ona koja ističe neposredna životna iskustva pojedinaca, realnu povijest, koja se očituje u historiografskim i memoarskim žanrovima, vjerojatno će imati brojne zagovornike. Može li se od nje očekivati i jedan radikalan korak, nalik onome što se povratkom slikanju kistom dogodio početkom osamdesetih u slikarstvu – trend rukopisne književnosti koja će odbaciti kompjutere i služiti se običnom olovkom ili naliv–perom? Hoće li tome doprinijeti i sramotno visoki porez na kompjutere?
Ne, mislim da će se u literaturi naprosto razvijati situacija koja je već sada ovdje, iako je pitanje koliko smo je svjesni. Književnost će u bliskoj budućnosti, jer to je već i danas, biti književnost mega–hitova. Tu situaciju uvjetuje tržište, tržišni principi, golema izdavačka poduzeća čije igre nadmašuju naše predodžbe o tome (stvorene, recimo, iz igara poput Monopoly i Rizik). Ako je svijet globalno selo, onda onda taj svijet mora imati i svoje globalne hitove. Odmahnuti rukom i reći: sve je to neozbiljno, to je komercijalna literatura, postoje prave vrijednosti – bilo bi više nego neozbiljno jer tako proizvedeni i upakirani mega–hitovi radikalno mijenjaju sliku književnosti.
Oni, naime, stvaraju novu shemu estetskih vrijednosti i kada globalni hit krene nema nijednog kritičara, knjigoljupca, institucije (novine i slično) koja može poništiti jednom uspostavljenu vrijednost. Svi vole coca–colu, zar ne? Trebalo bi strašno puno novaca i moći da nagovore svijet da je prestane piti. Coca–cola i nije neko piće, a svi je ipak piju. Umberto Eco (sam ni kriv ni dužan) pokazao je kako tzv. visoka literatura može postati mega–hit. Samim tim etablirao je nove vrijednosti romana osamdesetih, samim tim izdavači traže, prema tim i takvim parametrima, novi mega–hit. Svijet je zasićen informacijama, ljudi više nemaju vremena da čitaju knjige, ljudi čitaju jednu knjigu – a to je mega–hit! Čini se da je svjetska književnost upravo to – književnost mega–hitova. Drugo ne postoji, drugo su neke male, lokalne pojave, male, lokalne književnosti. Taj veliki globalni proces svakako je izmijenio i stav pisaca prema književnosti. Nije svejedno jeste li pjevač u svojoj lokalnoj krčmi ili pjevate u Metropolitenu. Nacional–romantičarska zaštićenost pisca da tobož pjeva svom narodu najduže se zadržala zbog specifike književnog medija (jezici, prijevodi, male i velike književnosti i sl.) danas je prekinuta upravo novom kulturom – kulturom globalnih hitova. Globalni hit može biti mali Čeh – kao što je veliki Kundera, Indijac kao Rushdie, Jugoslaven kao što je Pavić. U tom smislu običnim olovkama i naliv–perima mjesto je u lokalnim muzejima.
(Usputno zapažanje iz današnje perspektive: pri kraju ovoga intervjua Ugrešić iznosi dijagnozu još uvijek važećeg stanja stvari. Pri tome, a kako drukčije, propušta upozoriti da je takvo stanje obilježeno besprimjernim cinizmom kod kojega kritički i zajedljivi tonovi paradoksalno ono prema čemu su ti tonovi okrenuti. Namjesto ciničke svijesti, izgleda da se Ugrešić oslanja na svijest koju je Peter Sloterdijk nazvao kiničkom. U slučaju reakcije na tekst Dalibora Cvitana u kojoj se oslonac nalazi u kritičkim argumentima i analitičkom instrumentariju, ovdje je reakcija obilježena onim “pas mater” – etimologija naime upućuje na grčku riječ koja označava psa. Ne čudi stoga da je književni teoretičar Vladimir Biti spomenuo “pasmaterno”, a ne postmoderno stanje. Takva je javna, ne privatna komunikacija između četiri zida, obilježena drskošću, a majstor u takvoj komunikaciji pokazao se Sokrat. Kritiku doista ne treba izjednačavati s negativnom kritikom, ali kada globalna situacija ograničava kritički pristup, onda se traganje za izgubljenom drskošću pokazuje jednom od mogućnosti. U tome smislu, kinizam je radikalno različit od običnog prostačenja.)
