U Rijeci je sinoć započeo 30. Međunarodni festival malih scena. Nastao u jeku domovinskog rata, ovaj festival je od prve godine stremio dovođenju u Rijeku najboljih predstava s hrvatskih pozornica, a onda i iz bližeg i šireg okruženja, pružajući ruku kazališnim umjetnicima u vremenu umjetnosti nesklonom.
Ta se tradicija zadržala i do tridesetog izdanja, koje je – iz poznatih nam financijskih razloga – malo skromnije brojem gostujućih predstava, ali zadržava visok nivo i predanost temi, koju je osmislio selektor Jasen Boko.
A tema je ove godine trauma.
MARIJA
Na otvorenju smo gledali litvansku predstavu „Svetica“ nadahnutu romanom “Marija Egipćanka“ Vidmantė Jasukaitytė, u režiji nadaleko poznatog Oskarasa Koršunovasa, a u izvedbi sjajne glumice Eglė Jackaitė.
O temi zlostavljanja žena nismo doznali ništa novo, što ne znači da je problem kao takav iscrpljen, odnosno da više ne postoji. Dapače, čini se da smo baš zato jer nasilje nad ženama eskalira – postali manje osjetljivi na njega. Više nas ništa ne čudi, a samim time se i nedovoljno emotivno angažiramo. Kao da je postalo normalno da oko nas muškarci zlostavljaju žene i djevojčice, kao što je u prošlosti – negdje – bilo normalno da očevi prodaju svoje kćeri kao seksualne robinje…
Iako se takve stvari događaju i danas, čini nam se da je to negdje daleko od nas, pa nas samim time ne treba niti brinuti.
U stvarnosti, stvari su daleko bliže nego se čini i da – trebale bi nas pokrenuti prema reakcijama.
To jeste namjera Oskarasa Koršunovasa, koji je prišao problemu traume na dramatruški neočekivan način.
Budući da jako dobro poznaje život glavne glumice Eglė Jackaitė, spojio je priču Marije Egipćanke s njenom životnom traumom, ne samo na način da nam otvori problem kao neprestan i svevremen, već i da ukaže da je zlostavljanje moguće u svakom društvenom sloju i da se jednako ne prepoznaje bez obzira tko je žrtva.
Predstava ima dva dijela. U prvom se (samo uvjetno rečeno) radi o Mariji Egipćanki, svetici iz Aleksandrije koja je živjela u 4. stoljeću kao bludnica, bačena u ralje muške pohote još kao osmogodišnja djevojčica. Marija svojim tijelom stvara novac koji ubire njezin otac, ali ona to doživljava kao način da omogući život majci, također žrtvi zlostavljanja. Kad majka umre, ona bježi. Ne želi biti roba i pripadati jednom muškarcu, svoju slobodu doživljava kao pripadanje svima.
U osnovi svega je siromaštvo svake vrste, bijeda, neobrazovanje i sudbinsko mirenje s položajem žene kao bespomoćnog objekta.
Žalosno je da se takvo shvaćanje sporo mijenja i ostaje razlogom pristajanja na zlostavljanje do danas…
EGLĖ
U drugom dijelu predstave upoznajemo Eglė Jackaitė kao djevojčicu koja odrasta bez majke i čezne za majčinskim zagrljajem. Kao studentica, Eglė doživljava zlostavljanje. Priča je kompleksna i pokazuje kakve sve opasnosti vrebaju na mlade djevojke danas. I kako se teško iz takvih situacija otrgnuti.
Ali i kasnije, kao afirmirana glumica i udata žena, Eglė Jackaitė ostaje zatečena postupkom njoj jedva poznatog kolege, redatelja, koji je jedne večeri, na nekom slavlju i pred njenim suprugom, odjednom ju počeo ljubiti. Glumica je bila užasnuta njegovom agresijom, ali još više reakcijama društva.
Jednako kako je nekadašnje društvo osuđivalo Mariju Egipćanku kao bludnicu, tako je osudilo i Eglė Jackaitė. Jer, sigurno se napad nije desio slučajno. Mora da je Eglė Jackaitė dala povoda redatelju.
To da žrtva olako bude proglašena krivom za zlostavljanje, provlači se stoljećima i zato se žene stide i ne prijavljuju zlostavljače, noseći svoju traumu čitavog život u tišini.
Kao reakcija na taj događaj, Eglė Jackaitė je poželjela igrati monodramu, inspiriranu životom Marije Egipćanke.Kad je prijatelja Oskarasa Koršunovasa zamolila da pogleda jednu od proba, on joj je predložio da u predstavu uključi i svoj život.
U konačnici, na sceni vidimo Eglė Jackaitė danas, privatno i javno, koja volontira na SOS telefonu i godinama sluša priče zlostavljanih žena.
Svaka od tih priča zaslužuje predstavu, kaže Egle…
KOFERI
Iako je aplauz nakon predstave bio dug – glumica je četiri puta izlazila na poklon – činilo se i da je pomalo suzdržan. Ocjena publike je to, međutim, demantirala: 4,45 spada među najviše ocjene na prethodnim festivalima. Očito je da je Eglė Jackaitė dirnula gledatelje duboko svojom igrom i životnom pričom.
Rekla bih da možda ipak nismo tako ravnodušni na zlostavljanje, samo živimo okrenuti svom životu, kao da se bojimo iskazati emociju za tuđu traumu.
Paradoksalno, priča o zlostavljanju dobila je iste večeri nastavak i to na HTV-u, gdje sam povratkom kući ulovila zadnje kadrove dokumentarne serije britanskog TV novinara Simona Reevea. Obilazeći najveći nacionalni park u Engleskoj – Lake District – koji je opjevao i slavni pjesnik William Worsworth, Simon Reeve otkriva naličje ove sjajne medalje:
Uz milijune turista koji svake godine obilaze prirodne ljepote i uživaju u bogatoj ponudi autohtonih namirnica, slastica i suvenira, žive ljudi u gradićima koji su nekada bili srce industrijske Engleske. Danas su stanovnici Lake Districta uglavnom nezaposleni, žive na granici bijede, u besprimjernom siromaštvu bez izlaza. Naravno da se u takvom okruženju lako rađa i nasilje.
O tome Reeve razgovara s mladom ženom koja u humanitarnoj udruzi za pomoć ženama sakuplja rabljenu odjeću i – poklanja ju potrebitima. Objašnjava kako je nekim obiteljima nemoguće izdvojiti i jednu funtu za dječju odjeću, jer nemaju za hranu; poklanja i higijenske uloške i tampone koji su preskupi za većinu žena i djevojčica Lake Districta, a na kraju mu pokazuje – kofere za bijeg.
Simon Reeve ne može sakriti čuđenje. U koferima je nužna odjeća, higijenske potrepštine – sve ono što ženi, kad bježi od kuće, treba za prvu ruku.
Djevojka objašnjava:
Kad se žena odluči na bijeg, ona to radi jer joj je ugrožen život. Nitko tada ne pakira kofer, već u panici bježi u odjeći koju ima na sebi… Takvim ženama želim pomoći, jer znam kako završavaju njihove priče. Bila sam djevojčica kada je muškarac izudarao moju majku kao nogometnu loptu, a onda ju gurnuo niz stepenice kao hrpu mesa, misleći da je mrtva…
Ova dokumentarna serija snimana je u Lake Doistrictu za vrijeme pandemije…
Naslovnu fotografiju snimio D. Matvejev
#30. Međunarodni festival malih scena #Eglė Jackaitė #Jasen Boko #Oskaras Koršunovas #Svjetlana Hribar
