Njegov štap s jednom zmijom i danas je simbol medicine. Asklepije je bio toliko moćan da je oživljavao mrtve, zbog čega ga je Zeus ubio munjom jer je narušavao prirodni poredak. Za razliku od mita, u povijesti su liječnici rijetko izazivali božanske autoritete. Mnogo češće su služili zemaljskim moćnicima; kraljevima, diktatorima, vojskama i režimima, liječnici su bili čuvari poretka, česti izvršitelji politike, šutljivi sudionici u eksperimentima, sterilnim mučenjima, prisilnim sterilizacijama ili samo poslušni promatrači.
Povijest medicine puna je primjera liječnika koji su zlorabili svoj položaj bez posljedica. Nakon Drugog svjetskog rata svijet je otkrio horore nacističkih eksperimenata, ali većina liječnika iz koncentracijskih logora, uključujući i poznate poput Mengelea, nikada nije odgovarala. Mnogi su pobjegli, nastavili karijere u inozemstvu, neki su čak regrutirani u američke i sovjetske biomedicinske programe. U SAD-u, između 1932. i 1972., afroamerički muškarci u Tuskegee eksperimentu nisu liječeni od sifilisa (iako je lijek postojao) samo kako bi znanstvenici mogli pratiti „prirodni tijek bolesti“. U Kanadi su domorodačka djeca u internatima bila podvrgavana eksperimentima s pothranjenošću. U mnogim državama žene su sterilizirane bez pristanka (nerijetko siromašne, psihički bolesne ili politički nepodobne), dok je sustav vrlo često koristio dijagnozu „mentalne bolesti“ kao oružje. Takve prakse su bile institucionalizirane, zakonski podržane i društveno prihvaćene, čime je medicinska moć prešla granicu liječenja i ušla u domenu kontrole i represije.
60-ih i 70-ih godina u skladu s društvenim pokretima; feminizmom, antiratnim otporom, crnačkim pravima, dolazi do sumnje u dotad nedodirljive figure autoriteta. Liječnik postaje lik sumnje. U filmovima, knjigama, serijama više nije heroj, nego ponekad hladni manipulator, narcisoidni bog igre života i smrti ili otvoreni zločinac u sustavu koji ga štiti. Kultura odgovara istinom, ono što je stvarnost predugo zataškavala, počela je razotkrivati fikcija.
Nedavni skandal na Medicinskom fakultetu u Rijeci, u kojem su studenti rangirali kolegice za silovanje, šokirao je javnost i izazvao val osuda. Ovaj čin nije samo zločin, već i ozbiljan napad na ljudsko dostojanstvo i etičke norme profesije koja bi trebala štititi život i zdravlje.
Iako je slučaj izazvao medijsku pažnju, čini se da nije bilo adekvatnih sankcija ili ozbiljnog suočavanja s posljedicama. Potrebne su hitne reforme u obrazovnom sustavu, jačanje zakonskog okvira i, što je najvažnije, promjena društvene svijesti kako bi se spriječilo daljnje seksualno nasilje i zloupotreba moći u akademskom okruženju. Također, od presudne je važnosti da se donesu konkretne mjere koje će onemogućiti daljnje studiranje onih koji ne prepoznaju svoju misiju kao liječnici koji liječe i spašavaju, već se ponašaju kao gospodari života i smrti, spremni nanijeti bol i patnju.
Zloupotreba moći u književnosti
Mattias Edvardsson, jedan od najčitanijih suvremenih švedskih pisaca psiholoških trilera, u romanu Zagonetne smrti u Lundu vješto razotkriva tanku liniju između autoriteta i manipulacije. U središtu radnje nalazi se karizmatični i naizgled uzorni liječnik čiji odnos sa studenticom prerasta u teritorij emocionalne ovisnosti, kontrole i naposljetku, nasilja. Ono što roman čini toliko uznemirujućim nije sam zločin, već suptilan način na koji se granice povjerenja, brige i odgovornosti brišu, ostavljajući prostor za zloupotrebu koja postaje nevidljiva okolini, a često i samoj žrtvi. Edvardsson kroz više pripovjednih perspektiva pokazuje koliko je sustav sklon vjerovati moćnima, osobito onima u „bijelim kutama”, te kako društvo često radije sumnja u žrtve nego u one koji djeluju smireno, elokventno i „ugledno”. On nas poziva da se zapitamo: može li moćan, elokventan čovjek s titulom i dalje biti monstrum? I jesmo li spremni to vidjeti? Upravo ovakvi narativi podsjećaju da moć, kada nije praćena etikom, lako prerasta u sredstvo nasilja, posebno kada je zaogrnuta statusom, znanjem i ugledom.
„Steven me oprezno prekinuo i kratko izložio tko je i koliko se dugo već viđamo. Mama i Birgitta su se pogledale. Pedijatar? Pa to je izvrsno“.
„Dio mene želi ga samo izdrpati. Stvarno sam žudjela za njim. Ali ovo pojavljivanje bez najave stvarno je boomersko ponašanje“.
Ako Edvardssonov roman prikazuje tihu, gotovo neprimjetnu eroziju morala, Ljudožder vegetarijanac Alena Bovića ulazi izravno u srce tame bez uljepšavanja i bez sentimentalnosti. Riječ je o jednom od najšokantnijih hrvatskih romana 21. stoljeća, i to ne zato što pretjeruje, već zato što djeluje zastrašujuće realno. Glavni lik, ginekolog Danko Babić, prototip je liječnika koji se u potpunosti odmaknuo od Hipokratove zakletve. On je beskrupulozan, hladan, korumpiran, i potpuno funkcionalan unutar sustava. Umjesto da štiti ženska tijela, on ih koristi za vlastiti napredak, profit i zadovoljstvo. Nasilje nad ženama, prisilni pobačaji, klijentelističke veze s mafijom, manipulacija sustavom u romanu funkcioniraju ne kao iznimka, već kao uobičajena praksa. Bović time ne piše samo o jednom liječniku. Piše o sustavu u kojem je moguće da takav čovjek napreduje, da ga kolege štite, da pacijentice nemaju kamo. Njegov ljudožder je metafora; čovjek koji se hrani tuđom boli pod krinkom profesionalizma, a koji u svakodnevici, ispod bijele kute, izgleda kao bilo koji drugi “cijenjeni stručnjak”.
„Ali kad ste već napravili takav propust, mogli ste mireći, a ne lagati u oči. Možda ste mislili da neću provjeriti nalaz, da ću vam do kraja života biti zahvalna misleći da ste me spasili smrti. Biti još jedna jadnica u nizu onih koje žive u uvjerenju da ste im vi doktori spasili život, koje u vas gledaju kao bogove ni ne sluteći da ste im izvadili potpuno zdrave organe“.
„Čim čujem Bantićev unjkav glas, dođe mi slabo. Za njega je medicina Sveto Pismo. Sve radi po pravilima službe, drži se zakona. Zato i stanuje u Zapruđu, vozi Škodu i živi od plaće. Već i pomisao da je taj jajoglavi pred doktoratom i docenturom prerasta mi u psihozu“
Vrijeme je da obrazovne institucije priznaju svoju ulogu, ne samo kao prenositelji znanja, nego i kao filter odgovornosti, etike i karaktera. Jer tko prešuti sada, sutra dijeli suodgovornost, u bolničkoj sobi, u medijima, u tišini još jednog zataškanog zločina.
Istaknuti vizual: Marta Ožanić
#Alen Bović #Knjiga nedjeljom #Ljudožder vegetarijanac #Mattias Edvardsson #Zagonetne smrti
