Nedavno, točnije 29. prosinca 2023., zatvorena je izložba NIŠTA u Galeriji O.K., umjetnika Damira Čargonje Čarlija. Posljednjeg dana trajanja izložbe, u petak, 12. siječnja, vrata galerije su bila otvorena povodom prodaje grafika Ništa, s potpisom autora ili bez njega. Kako započeti tekst o izložbi čiji su koncept i postav predstavljeni u praznom galerijskom prostoru, dok paralelno taj isti galerijski prostor formira, ili bolje reći, on jest, rad?
Jedina umjetnikova intervencija u prostoru su četiri postamenta – dva bijela i dva siva. Na prvi dojam može se reći da se radilo o akciji ili performansu u kojemu umjetnik izražava osobni stav naspram određenoj temi, situaciji ili stanju stvari. Ali zašto je onda izložba trajala, odnosno bila zatvorena, deset dana? Također, zašto je korišten upravo naziv izložba, a ne recimo akcija, predstavlja zanimljiv narativni pristup samom projektu.
Trenutno nećemo ulaziti u samu povijest pojmova performans i izložba, ali je dovoljno napomenuti da prvi predstavlja oblik izvedbe, dok se potonji definira kao trajni ili privremeni javni događaj na kojemu se izlažu umjetnički predmeti. Kako ovdje ne možemo govoriti o umjetničkim djelima kao takvima, niti o „trenutku“ performansa – što nam preostaje? Događaj/zbivanje (eng. happening)? Nije ni to, jer nije bilo nikakvih izražajnih sredstava poput likovnih, glazbenih ili izvedbenih točki da bi mogli svrstati Ništa pod spomenutu definiciju umjetničkog izražavanja. Ostaje na prostor galerije i poruka praznine/ničega. Poruka, kao način komunikacije, postoji da pošalje te proširi određenu ideju, mišljenje ili kritiku ciljanom primatelju, koji je u ovom slučaju riječka stručna i šira publika. Sam naziv i opis izložbe vrlo su provokativni te upućuju direktnu kritiku na obnašanje dužnosti trenutne ravnateljice Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, što je samo po sebi stvorilo širi doseg (nacionalni) ove izložbe/poruke. Bilo kakav trag poznatih likovnih tehnika je izostao, dok bi minimalna intervencija u prostoru sačinjena od četiri postamenta zaintrigirala i japanske dizajnere interijera. Minimalistički pristup stvara prostor filozofskom razmatranju i društvenoj kritici, koja se ionako nazire iz interpretacije prirode nastanka umjetničkog djelovanja. Dekonstrukcija umjetničkog čina dovedena je do granica prepoznatljivosti, koja, korištenjem zamjenice ništa, stavlja naglasak na kontekst situacije.
Da rezimiramo zbog potrebe poznavanja konteksta: umjetnik Čargonja je prozvao ravnateljicu Benčić zbog nedovoljnog iskustva u vođenju muzejske institucije. Smatra da je do ovoga trenutka napravljeno ništa po pitanju muzejske infrastrukture kao i da su narušeni međuljudski odnosi unutar muzeja. Također, ocjenjuje da je najbolji opis dosadašnjega rada ravnateljice MMSU-a ravan ničemu, odnosno da je rezultat ništa. Kako prikazati ništa? Čargonja koristi prazni prostor kao jedini mogući indikator praznine, kao odsustva nečega čega bi moglo biti, ali ga nema. Ta praznina simbolizira „rupu“ u načinu ophođenja prema zgradi h-objekta, odnosno od 2017. novog doma MMSU-a. Tražeći paralele s ovakvim umjetničkim činom moramo se vratiti do 1958. godine kada Yves Klein postavlja svoju izložbu The Specialization of Sensibility in the Raw Material State into Stabilized Pictorial Sensibility, skraćeno The Void – Praznina. Klein iznosi sav inventar iz galerije Iris Clert, pritom puštajući jedan bijelo obojeni ormar. Osim ormara, umjetnik intervenira u prostor tako što je prozor galerije pobojao plavom bojom te postavio plavi zastor na ulazu u galeriju – sve u službi dobro isplaniranog marketinga oko otvorenja izložbe. Kako piše povjesničar umjetnosti Olivier Berggruen o Kleinu: „…onaj koji teži totalnoj slobodi“.[1] Citat, koji je razumljiv sam po sebi, daje razaznati korak prema odmaku od ustaljenih akademskih kanona i granica definiranja umjetnosti. Bitno je naglasiti da je Kleinova izložba ipak u suštini performans, jer je cilj izložbe bilo otvorenje, odnosno trenutak iznenađenja i nevjerice koje posjetitelji doživljavaju prilikom ulaska u bijeli prazni prostor.
Treba spomenuti i retrospektivnu izložbu Voids, a retrospective koja je bila održana u Parizu, u Centru Pompidou 2014. Smatrana jednom od najradikalnijih izložbi ikada održanih unutar nekog muzejskog prostora, dovoljno nam govori o vrijednosti samog koncepta praznine/ničega – ništa. Činjenica jest da ovo nije novi koncept, ali mora se priznati da nije često viđen unutar korpusa hrvatske likovne scene. U umjetnikovom, riječkom kontekstu, osim filozofskog preispitivanja granica umjetnosti, izložba također dobiva i dodatni akcent, a to je detalj angažirane umjetnosti. Rad se direktno tiče gradske umjetničke scene i jedne od institucionalno visokih pozicija. Nadalje, izložba Ništa, nije imala klasično otvorenje, već je na planirani datum otvaranja ona zatvorena, da bi opet bila „otvorena“ na posljednji dan njezinog trajanja. Osim inverznog redoslijeda opće prihvaćenih normi otvaranja izložbe, ona je doslovno bila zatvorena, nije postojala onemogućavajući pristup posjetiteljima. Odluka da se izložba drži zatvorenom, napravila je distinkciju čak i od izložbe u Centru Pompidu, gdje su ljudi doživjeli šok prilikom ulaska u izložbeni prostor, dok je u Rijeci taj šok nastupio već pri kontaktu sa zatvorenim vratima galerije.
Kako kaže naslov pjesme KUD Idijota Ali nije to još gotovo, Čargonja je organizirao i dobrotvornu licitaciju za njegov umjetnički rad Ništa. Kupac umjetničkog djela Ništa na dar dobiva originalni USB-stick potpisan od autora na kojem je digitalna priprema vizuala izložbe, a sav prihod od aukcije i prodaje grafika je namijenjen za dovođenje u funkciju mosta (tople veze) koji spaja Dječju kuću s Muzejem moderne i suvremene umjetnosti, kako bi osobe s teškoćama u kretanju mogle pristupiti prvome katu. Naravno da USB-stick nije umjetničko djelo već fizički dokaz (jamstvo) koji predstavlja jedini vizualni element izložbe. Ništa, kao umjetnički rad, najbolje bi se moglo definirati kao nematerijalno djelo, koje je izvedeno sada i više nikad – koje je nastalo činom zatvaranja prostora Galerije O.K. 29. prosinca 2023., a nestalo je u petak 12. siječnja, njezinim ponovnim otvaranjem. Iako postignuta cijena djela nije dovoljna za kompletno obavljanje radova, nemoguće je ne primijetiti element sarkazma unutar želje da se situacija promijeni na bolje. Složenica poput: Monty Pythonovski dadaizam s dozom riječke provokacije, možemo smatrati epitetima koji bi mogli definirati sam čin licitacije i sakupljanja sredstava, kojih ima, samo je pitanje prioriteta, kao i političke/ravnateljske volje.
Izložba Ništa predstavlja umjetničku akciju kombiniranu s društveno angažiranom umjetnošću kojoj estetska vrijednost djela nije primarni faktor zadovoljštine, već umjetničko reagiranje. Sam čin ili akt djelovanja treba uzeti u obzir i razmatrati u vidu temelja ovog djela koje nije opterećeno, ali baš nikakvim čimbenicima. Poruka, ideja i energija prostora, sukus su ovog jednokratnog rada. Činjenica da je spomenuta izložba u Centru Pompidou prije deset godina proglašena jednom od najradikalnijih izložbi, ne samo u izložbenom formatu već i u svijetu teorije umjetnosti, ne mijenja situaciju da kod nas, još uvijek, ovakve drastične izložbe ne pronalaze plodno tlo.
[1] Olivier Berggruen, Yves Klein – The Void u The Writing of Art, London, Pushkin Press, 2012, 80.
#Čarli Čargonja #Galerija OK #Izložba #Ništa #USB-stick
