NAJSLAĐI STRUKOVNI OBROK KOD ZEN MAJSTORA
Neki ljudi, kao Ive, ostavljaju duboke tragove na ljudskoj duši. Vedar, uvijek spreman na šalu, pa i u najtežim trenucima. Životan učitelj, učitelj života. Akademski slikar, restaurator, profesor, pedagog, gospodin u radničkoj tuti. Čovjek u čijem je prisustvu bila prisutna prošlost, sadašnjost i budućnost kao jedna kategorija. Ne bih ja pisao njegovu biografiju, niti o važnosti takvog čovjeka za ovaj grad ili za ljude, na koje je sve utjecao, iako je to sve prisutno. Ima tko da se time bavi. Ovo je nešto sasvim osobno, anegdotalno, par kratkih crtica iz života, a koje puno govore. Vrijeme i prostor je doživljavao na svoj osobit, nadrealan način. Pokušat ću vam prenijeti taj doživljaj.
Važno je da to i mladi ljudi čuju, oni koji kreću u svijet odraslih. Šegrt, kalfa, majstor, nije to samo srednjovjekovni princip, nego životni, govorio je Ive. Netko vas treba uvesti u svijet struke. Nakon knjiga i studentskih klupa ulazite u svjetove za koje vam je potreban mentor, majstor, zen učitelj, životni učitelj.. osoba od iskustva i znanja koja će vas voditi, poput iskusnog starog budističkog svećenika koji vodi mladog pripravnika. Bio sam student kada sam upoznao restauratora Ivana Bunetu. Pozvao me je na suradnju u projektu restauracije zgrade u Kumičićevoj. Detalji o samom objektu, u ovome trenutku nisu bitni. Proveli smo na skeli oko mjesec dana života, ne bilo kakvog vremena. Kao dvije ptice, život iz druge perspektive. Pitao me je, dan prije početka posla, bih li išao s njim u Veneciju za društvo, točnije u Murano po mozaik. Naravno, rekoh. I tako otpočne putovanje dugo trideset godina.
Na tom putovanju vidjelo se da je vedrog duha, oštrog opažanja, hedonist koji uživa u životu, poznaje njega i njegove sastojke. Na putu do pitoresknog otočića, najvećeg svjetskog proizvođača staklenih mozaika, demonstrirao je svoje znanje i opažanje venecijanskih fasada i povijesti njenih žitelja. Kao veliki zaljubljenik talijanske renesanse lako je spajao prostor i vrijeme. Na venecijanskim licima prolaznika iz dvadesetog stoljeća uočavao je firentinske renesansne fizionomije i zabavljao time sebe i mene. Neki krupni, uglađeni gospodin, veletrgovac, vlasnik tvornice, (lik kakve viđamo u Hollywoodskim filmovima), primio nas je u svoj ured, uputivši nas na udobne kožne fotelje za koje je spomenuo da su u njima sjedili Dali, Chagall, Picasso, Matisse kada su dolazili ovdje birati mozaike, kao sada mi. Progutao sam knedlu znajući da dolazimo po, njemu beznačajnu, količinu mozaika i čudio sam se da nas je osobno primio. Ubrzo sam shvatio Ivetovo umijeće komunikacije kada nas je vlasnik upitao za neke znamenite, tada jugoslavenske umjetnike, koji su kupovali velike količine mozaika i naglasio da su jedino Rusi kupovali više za ukrašavanje svojih crkvi.
Sljedeći dan u Rijeci, prije odlaska na skelu sastali smo se u radničkim tutama i dobro nasmijali jedan drugome na transformaciji. Otišli smo u skladište građevinskog materijala, kupili vreće gipsa, betona, pijeska, za kalupe dekorativnih arhitektonskih elemenata fasade objekta na kojem smo trebali početi raditi. Težak fizički posao u vrtu improvizirane radionice njegove buduće obiteljske kuće u Kostreni. Preznojeni, premoreni, uzimamo predah za marendu i dok smo sjedili na gredama, kao improviziranim klupama, gledali smo nebo i rascvjetalu voćku u vrtu. Predivno. Grohotom smo se smijali sebi, životnoj okolnosti, pili kavu i uživali u trenutku života. Čisti Zen. Hvala prijatelju, fotografu Ranku Dokmanoviću koji nas je posjetio i ovjekovječio taj trenutak.
Svi mi imamo neke slične dogodovštine, možda veće, značajnije, nije bitno, bitno je da nas neki događaji i ljudi trajno i vrijedno obilježe.
Ive je bio čovjek koji je znao objašnjavati fenomene, misterije, i sve to u crnohumornoj formi s velikim dozama mudrosti. Na moj upit: što je to ljudski život? Odgovorio bi: „To ti je jako jednostavno – imaš doma lavandin, staviš čep, napuniš lavandin do vrha vodom, pa onda povučeš čep. Voda krene lagano i dosadno istjecati dok ne dođe do sredine i tada ubrza. Na kraju napravi onaj vertigo i onaj srk. Eto, to ti je život! I nastavi se zarazno smijati.
Radili smo kao kolege pri Školi za primijenjenu umjetnost u Rijeci, gdje je dočekao i mirovinu. Godinama je spominjao da će, kada ode u mirovinu, sjesti za štafelaj, jer mu je to želja. Talenta mu nije falilo. Znaš, trebalo je familiju othraniti, podignuti dijete, kuću načiniti, unučice dočekati. Sada je red došao na mene da sjednem za štafelaj i slikam. To nije dočekao, sudbina se kao i obično, poigrala. Rekao je: „Znaš, imaš samo današnji dan, iskoristi ga, nema sutra.” I krenuo bi se smijati. Imalo je težinu, svjedočio je životom.
„Kada ćemo naći malo mira, Ive, u ovom užurbanom, stresnom životu?”, pitao sam ga pri samom kraju školske godine. „Mir ćeš naći pod čempresima, možeš birati: Trsat? Kozala? Drenova? A do tada samo mrdaj.” Naravno, s onim zaraznim osmjehom, kao da zna nešto više. A možda je i znao.
Želim ti zasluženi mir pod čempresima, dragi prijatelju. Do viđenja u nekoj rajskoj bašti gdje ćemo piti kavu i grohotom se svemu nasmijati.
