Tip je otpuhivao lišće sa stabla (onom modernom ručnom puhalicom). Ponavljam, sa stabla! Man against Nature. Ponekad je SVE još gluplje.
Valjda je on sretan. Drugi tip si je pod svijetlom ulične lampe tražio žilu i zabio svemir u sebe. Ljubljana se promijenila, ali koga briga. Zmajevi su otišli. Piva je sve više, za svaki jezik po jedno. Ding dong pale ale (simple). Preferiram vino.
Radio sam na jednoj plesnoj predstavi/performanceu. Spavao sam u prenoćištu s jednom zvjezdicom i zove se SIMPLE, da vidite dizajn i osjetite ozračje i ta riječ je too much. Zapravo, sve je uslužno, ali malo pohabano. Neki stari đački dom pretvoren u fake AIRBNB. Zajednički WC-i i kupaone/tuševi. All together. Slomljeni kreveti i deke od neke vojske.
Stvarna tužna slika su korisnici Simplea. Uglavnom ex-yu i balkan radnici/nadničari. Zidari, kamiondžije, građevinari i tko zna čime se sve bave.
Za Slovence strašni stranci. Tu čube i čekaju poslodavce da ih pokupe na posao. Dok čekaju, piju kavu iz automata i tuširaju se odjeveni u
Yassa kupaće gaće. Uključujući i hard on.
Jedne večeri sam pušio ispod ulazne nadstrešnice. Pljuštala je kišurina i pojavio se jedan postariji čiča uznemireno drobeći na mobitel. “Ajoj, pada kiša već danima, ništa ne
radim, trošim, ajoj, avaj… poljubi djecu…ajoj…!” Kada je završio razgovor okrenuo se meni i pitao:
“Momak jel’ može cigareta?”.
Dam mu jednu cigaretu.
“Jel’, a što ti radiš”, pita čiča.
Ja sad mislim je li bolje da slažem nešto ili da kažem/priznam čime se stvarno bavim. I odlučim reći “istinu” da vidim gdje će to odvesti.
“Bavim se glazbom”, odgovorim.
“UUUU kafane a, pa to je fino, puno para, hrana!”, veselo primijeti čiča.
Ja sad opet mislim je li bolje tu stati i reći – da kafane – ili i dalje “priznati” istinu. I kažem:
“Ne, bavim se glazbom za kazalište i film i takvim projektima.”
“UUU”, opet zatuli čiča“, pa ti si neka velika glava… pa šta radiš onda tu u ovom SIMPLEU”, upita čiča.
Istu večer su u zagrebačkom HNK Iva Nerina i Silvija Marchig podizale nagradu Hrvatskog glumišta za najbolju plesnu predstavu – Miss Fox invited…., za koju sam radio glazbu… Zapravo svirao/nastupao uživo.
Herzog bi htio ići na Mars, oneway ticket. On je star, a Fitzcarralda je snimio pred gomilu godina, normalno da bi htio ići na Mars. Ali vjerojatno ne zna da je i Mišo K. na Marsu, pjesma
zapravo.
B. Bargeld: “…life on other planets is difficult”.
J. Maršić: “…contemporary dance bi trebao biti dio vojne obuke… drill vs. impro… how not to be s-killed… Ako razumijete…”
Steve JOBS vs Martin Luther KING : ”I HAD A DREAM”
Paa… i ja isto …who cares. Iʼm hungry. Hungary, ako razumijete. Hrana je precijenjena… ne okus… nego potreba. Danas se čak osjećam dobro… malo ali………….. kako staviti točku nakon točki.
PS
glazbena preporuka…novi Ryuichi Sakamoto
Ilustracija: Aleš Suk
#Josip Maršić #Ljubljana #Na putu
