Profesora Borislava Božića upoznala sam kao članica Fotokluba Rijeka. Redovna sudionica brojnih natječaja kluba, izložbenih aktivnosti i susreta članova kluba online tijekom razdoblja Covida, i prije toga sam na daljinu radoznalo pratila bogati raspored radionica, fotografskih događanja i nebrojenih aktivnosti u Božićevoj organizaciji. Kod Profesora, kako se na Božića referiraju brojni članovi Fotokluba, odmah su zamjetljivi ogromna ljubav prema fotografiji popraćena neumornom radišnošću, predanost izgradnji struktura i predaje znanja mladima, altruizam, i najzad, integritet čovjeka dubokih uvjerenja za koje je spreman uhvatiti se u koštac s nepogodama u bilo kojem obliku. Dobitnik Godišnje nagrade Grada Rijeke 2017. godine, te Nagrade Tošo Dabac 2019., Božić je predsjednik Fotokluba Rijeka, član HDLU-a Rijeka i njegovog umjetničkog savjeta, te predsjednik Fotosaveza Primorsko-goranske županije. Nakon što je diplomirao grafiku na studiju likovne kulture Filozofskog fakulteta u Rijeci, u klasi profesora Josipa Butkovića, radi kao srednjoškolski profesor. U Rijeci predaje fotografiju, fotografiju i film, likovnu umjetnost, vizualne komunikacije i primijenjeno crtanje. Kao umjetnik, bavi se slikarstvom, grafikom i fotografijom.
Možete li nam ukratko predstaviti Fotoklub Rijeka?
Vrlo rado. Fotoklub Rijeka je referentni klub za fotografiju u Rijeci i šire, zašto? Fotoklub je sljednik svih onih fotoklubova entuzijasta fotografa koji su se od 1897. godine udruživali u neki oblik sekcije ili kluba i njegovali hobističku ili amatersku fotografiju. Volim reći hobističku jer je riječ ‘amaterska’ u društvu poprimila negativno značenje; ako se želi nekoga omalovažiti onda mu se kaže da je amater. Premda u početnom značenju ta riječ nema ništa negativno u sebi, naprotiv. Ali ipak zato više volim riječ ‘hobističko’. Dakle, hobistička fotografija. Godine 1897. u Klubu prirodnih znanosti, koji je okupljao najveće intelektualce ovog dijela Europe, vrhunske znanstvenike i profesore koji su se bavili u pravom smislu znanošću – ne samo reprodukcijom poučavanja drugih, nego i znanošću – dakle, ti ljudi s ogromnom količinom znanja, htjeli su se dodatno u okviru tog kluba baviti i fotografijom. Iste godine, 9. siječnja, osnivaju Fotografsku sekciju i sekcija sjajno radi. Već su prije toga održavali predavanja o aktualnoj fotografiji, pa poslije toga niz predavanja. To se sve dešavalo u današnjoj zgradi Talijanske gimnazije, Licea. Publika je bila vrlo zainteresirana; mjesec dana nakon otkrivanja rendgena, već ga snimaju ovdje. Bili su vrlo aktualni.
Govorite o rendgenskom snimku ruku barunice Vranyczany? Jesu li to oni snimili?
Jesu. Dakle, to je vrhunsko društvo ljudi od društvenog ugleda koji su se okupili i rade fotografiju. Kako se gasi Klub prirodnih znanosti, svi zainteresirani za fotografiju priključuju se nekakvim drugim udrugama, a kako se Rijeka vrlo brzo dijeli na dva grada, poslije Prvog svjetskog rata, na Sušačkom dijelu je osnovano Hrvatsko planinarsko društvo Velebit, podružnica Sušak. Unutar te podružnice Sušak, osniva se fotografska sekcija. Dakle, dio tih ljudi nastavlja u sekciji Planinarskog društva. U talijanskom dijelu Rijeke ili Fiume imamo organizaciju za slobodno vrijeme građana unutar kojeg djeluje fotografska sekcija. Dakle, i u jednom i u drugom dijelu Rijeke aktivne su fotografske sekcije. Društvo u Sušaku godinama pokušava osnovati klub da se osamostali, međutim državna društva tada traže od njih da imaju svu potrebnu opremu i pribor, a kako uvijek ta udruženja građana i udruge imaju problema s budžetom, oni ne uspijevaju nabaviti svu opremu – aparat, aparat za povećanje, laboratorij i tako dalje – sve do 1939. godine. Sokolsko društvo u Ružićevoj ulici im daje posebnu sobu i osnivaju Fotoklub Sušak. 27. siječnja 1939. godine – imam zapisnik o osnivačkoj skupštini, potpisan, to sam izvukao iz Državnog arhiva u Zagrebu. I oni sad postaju klub. Oni su genijalni, oni su super, oni prave izložbu i već sljedeće godine, s fotografskim klubom Fiume prave zajedničku izložbu.
Po završetku Drugog svjetskog rata, Rijeka više nije podijeljena, nego je sada jedinstveni grad i svi ti entuzijasti prije Drugog rata, s jedne i druge strane, tko nije otišao u Italiju, osnivaju Fotoklub Rijeka. Ustvari je to bio Foto kino klub Rijeka, kino i fotografija se razdvajaju tek tamo pedeset i neke godine od kad Fotoklub Rijeka živi svoj život sve do dana današnjeg. Jedan od pet osnivača, reaktiviranja Fotokluba poslije Drugog svjetskog rata bio je i Fernando Soprano, ja ga se sjećam, radio je u Foto centru, tamo se prodavala fotografska oprema, prvi dućan na lijevu stranu kad krenete Korzom od Riječke banke, sada Erste banke. Sada se tamo prodaju naočale. Soprano je bio jedan fini gospodin, zalizane kose, kod njega sam kupovao neku sitnu opremu. Osim njega, tu su bili i Boris Pajkurić, koji je bio u osnivačkoj skupštini Fotokluba Sušak 1939., zatim Abdon, otac Miljenka Smokvine, koji je bio prvi tajnik u Fotoklubu Sušak. Fotoklub Rijeka ’50. godine pravi vrlo značajne, velike međunarodne izložbe kao što je izložba “More” na kojoj sudjeluju autori iz cijelog svijeta, iz Vijetnama, ne znam iz kojih sve zemalja nisu… Imam katalog jedne iz ’52. ili ’53. godine, ima jedna rečenica koju non-stop citiram, je li odnekud prepisana, ili se netko od članova kluba sjetio ili je netko iz komiteta poslao, piše: “Fotografija nije luksuz, već je društvena potreba.” Cijelu stranicu sam kopirao kao jedan leitmotiv, kao neku sentencu koju treba usvojiti. I doista jeste društvena potreba.
A gdje su tada bile prostorije Fotokluba Rijeka, gdje su izlagali?
Prve prostorije su bile u tom Foto centru na Korzu. Poslije se fotoklub sastajao u onom prolazu kad se uđe u Radio Rijeku pa se ide prema Trgu Riječke rezolucije, na desno su vrata gdje HTV drži svoju tehniku, kamere, stative… Tamo se jedno vrijeme sastajao klub. Dakle, u nekom žgabucinu. Poslije toga Grad je klubu dao prostorije u Žrtava fašizma, broj 16 ili 12. tu su bili Fotoklub Rijeka i Fotoklub Color. Naime, godine 1961., Fernando Soprano s grupom autora izdvaja se iz Fotokluba Rijeka i osniva Fotoklub Color koji od tada paralelno živi. Surađuju, imam dakle novinske članke, pričao sam sa živim autorima koji su bili članovi i jednog i drugog kluba, a i sad imam članove koji su članovi i jednog i drugog kluba. Krajem osamdesetih, početkom devedesetih, odnosno dolaskom rata, sve prestaje raditi i gasi se i Fotoklub Color, to jest, vraća se svom matičnom klubu.
To je tako riječki, dva foto kluba u istim prostorijama…
Želim izdati monografiju hobističke fotografije Rijeke pa prikupljam podatke. Poslije toga, Fotoklub Rijeka iznajmljuje prostor u Zanonovoj ulici. Tada sam već i ja došao u Fotoklub Rijeka. A gdje su bile izložbe? Velike izložbe su bile u Malom salonu. Fotoklub je koristio javne izložbene prostore. Imam čak i jedan novinski isječak, jednu od izložbi posjetilo je dvadeset tisuća ljudi. Nađite mi sada izložbu u Hrvatskoj koja nije svjetska, a na kojoj će biti hiljadu, a ne dvadeset hiljada posjetitelja.
Poslije toga, zlatno vrijeme autora je negdje sedamdesetih, osamdesetih godina. Pojavljuju se Borislav Ostojić, Ervin Debeuc je već tu, dolazi Đoko Milekić, onda jedna mlađa ekipa, muž i žena Zoani, oni su čak osnovali sekciju na Strojarskom fakultetu jer su gore radili. Tu su i Vuletić, Dorčić, dolaze Zambelli, Krešimir Pavić… Slavo Petković je bio u ovoj starijoj generaciji, ta starija generacija ima estetiku bressonovske fotografije. A ovi mladi ljudi drugačije razmišljaju, to je najnormalnije. Imaju drugačiji senzibilitet, drugačiji rez u fotografiji, Batory, Zambelli, Pavić, i oni prave jednu novu revoluciju, novu vrstu izložbi. Te izložbe se organiziraju u Galeriji Jadroagenta, sadašnji Submarine kod Koblerovog trga. To je bila vrlo dobra galerija. Tamo je Fotoklub Rijeka pravio izložbe, zatim u Domu sindikata Franjo Belulović, u Filodrammatici, tada je to bio Dom JNA. U tim je prostorima, uz Mali salon, sedamdesetih i osamdesetih godina Fotoklub pravio izložbe.
U tom periodu doista se radi vrlo aktualna fotografija, ima odmak od tog bressonovskog klišea, Đoko Milekić imao je veliki utjecaj na autore. HTV upravo pravi emisiju o njemu, dolaze ovog vikenda. On nije imao formalno obrazovanje, ali nevjerojatno je osjećao fotografiju, osjećao taj prostor slike, on je bio čudak. Smiren, veliki autoritet, svi su ga poštovali. Razumio se u tehniku, tehnologiju… Čak priča ide da mu je Fotokemika nudila da otkupi njegove recepte. On je rekao može, ali da se po meni zove razvijač, ali oni su imali neku licencu pa su njihove oznake bile R3, R4… i oni su nudili tu slovno-brojčanu oznaku, a on je rekao ne može i u smrt je sa sobom odnio svoje recepte, nikom nije rekao. Dakle, bio je genije u tom smislu. Zbog toga su ga poštovali. Razumio je i ne samo taj tehnički dio, razumio je likovni dio, kompoziciju. Izuzetno poštovan.
Borislav Ostojić kao novinar u Novom listu, jako puno je doprinio klubu, radi izvrsnu fotografiju, dakle, to je ta generacija koju nasljeđuju ovi mlađi. Dolaze osamdesete godine kada jenjava, slabi rad Kluba, ovi mlađi se razilaze, dolazi neko vrijeme jeftine kolor fotografije i onda dolazi do nekakve potrebe za tim kolorom i razvijaju u studijima. Tu i tamo poneko nešto eksperimentira kući, ali daleko je to od one kreativne, autorske fotografije. I dolaze devedesete, dolazi rat i sve se rastače, klub ostaje u životu, ali nema neku veliku aktivnost, ali se održava, uvijek nešto radi.
Kad Vi dolazite u Fotoklub Rijeka?
Ja dolazim 2001. godine, čini mi se. Preuzimam klub i nemam ni jednog člana. Ja sam ustvari došao u klub tako što sam radio fotosekcije u školi s mladima, i grupa mladih ljudi odlazi iz škole i pitaju: “Što ćemo sad profesore?” Ja ih šaljem da se učlane u riječki fotoklub, a oni mi kažu da nema nikoga. Oni su mladi, strah ih je nepoznatog, njih devet-deset je bilo i to je bilo članstvo. I okupim ja još nešto malo starijih i krenem. Prvo sam godinu dana samo radio s mladima, morao sam ispitati stvar. Radio sam radionice, meni nije problem biti inovativan, kreativan, nađem čitanku koju je izdala Zemaljska vlada 1904. godine u Zagrebu. Za pučku školu od 1. do 4. razreda, lekcija broj 166 govori o Lujzijanskoj cesti od Rijeke do Karlovca. Ja tu lekciju kopiram, ja bih sad potpisao da je djeca uče. Tamo piše i priroda i društvo i povijest i sve piše. Ja svima to kopiram, u mini-bus i mi se vozimo, istražujemo po toj lekciji, snimamo što piše tamo. Dakle, u tom smislu sam radio projekte. I kako sam ja to počeo raditi i izložbe, sve to se svidjelo ovima u Gradu, financiraju, meni drago jer radim nešto što je plemenito i korisno; to me odredilo u životu. I ubrzo mene počnu pitati imamo li i starije grupe. Kako ne. I ja skužim da trebaju doći i ovi odrasli. Ima još nešto što je važno, što malo udruga poštuje tko je aktivni član po zakonu u udrugama? Aktivni član, je onaj tko je platio članarinu. Jer imamo udruga u kojima 5 članova plati članarinu, a na popisu imaju 150 članova. Ali po zakonu ti možeš biti dio Skupštine, možeš biti aktivni dio članstva u smislu prava glasanja i participacije u svemu ako si platio članarinu. Ja se toga pridržavam. Tako da u tom smislu prošle godine smo imali što malo koja udruga ima – 115 članova. Jedino počasni članovi ne plaćaju, njih ima 15.
Osim radionica s mladima, što još radite u Fotoklubu Rijeka?
U Zanonovoj ulici smo radili puno izložbi i onda smo od Grada tražili prostor, nešto pogodno da može funkcionirati i kao galerija. Moj atelje je sto metara odavde i prekrasan je prostor, ali sam bio uzbuđeniji kad sam dobio ovaj prostor za Fotoklub. Odmah sam ovdje vidio galeriju. Tu je prije bila neka banka, mi smo to prilagodili, i na promociji, otvorenju galerije, ovdje je bilo 500 ljudi. Onda smo napravili muzejsku zbirku koja nije dovršena, ali će biti. Nemamo para. Imamo tehniku i tehnologiju od 1890. pa do sada možemo pratiti razvoj fotografije. Dakle, to je prava muzejska zbirka. Takvu zbirku, ali naravno puno opsežniju ima samo Muzej za umjetnost i obrt u Zagrebu, nitko više to nema u Hrvatskoj. Možda malo Muzej grada Rijeke, ali nemaju ni deseti dio od ovoga što mi imamo. Mi imamo… Čuda sam prikupio, imao sam foto buvljak i pisao medijima, sve što imate nemojte bacati, donesite u našu muzejsku zbirku, 90 % su nam poklonili. Ja sam puno toga opisao i obradio, ali ne možemo izložiti jer nemamo dovoljno staklenih vitrina. Formirao sam biblioteku fotografsku. Na svim jezicima, nebitno, imamo niz ključnih časopisa koji su se bavili fotografijom na prostoru bivše Jugoslavije, imamo i francuskih časopisa i njemačkih, imamo sjajnih knjiga, iz 1900 i neke, 1890., interesantno je sad čitati kako su tad pisali o fotografiji, naći neke recepte i tako. Kako je digitalna fotografija preuzela dominantnu ulogu i praksa je postala digitalna, osnovali samo sekciju ljubitelja analogne fotografije, formirali smo galeriju, formirali smo sekciju mladih…
Organizirali ste i foto festival PHOTORI…
Formirali smo riječki festival fotografije, nekoliko događanja je bilo – Foto promenada, Foto ex tempore, izložba na otvorenom, međunarodna izložba na temu vode – Treći element, foto radionice, foto buvljak; dakle, 6-7 događanja unutar tog festivala i uvijek smo predstavljali nekog autora, knjigu ili časopis vezano za fotografiju. U sklopu festivala imali smo i autorsku samostalnu izložbu.
Jesu li ta događanja bila otvorena samo za članove fotokluba?
Ne, bilo je otvoreno za sve. Za riječki Fotoklub sam angažirao uvijek 2-3 izložbena prostora, u Principiju, u Garbasu, u Kloviću, a radionice su bile različite – analogne fotografije, camere obscure, cijanotipije, radionica snimanja portreta, hrane. Svi su se imali pravo prijaviti, ne samo članovi fotokluba. Festival je u jednom dijelu zamro zbog Covida, nije se mogao organizirati. Poslije toga smo organizirali, ali za neke stvari više nije bilo interesa, preostaje da vidimo što ćemo na Upravnom odboru, hoćemo li to ugasiti ili prestrukturirati u neki drugi oblik… Bilo je tu zaista zanimljivih događanja za sve.
Koga biste pozvali da se pridruži Fotoklubu Rijeka i zašto?
Sve one koje zanima fotografija. Ovo je hobistička udruga, slobodnog udruživanja građana, nema selekcije, nema prijemnoga, u smislu da nema nekih uvjeta, ovdje mnogi ljudi kažu da se ne mogu učlaniti jer ne znaju ništa, mi jesmo cehovska udruga, ali ne u smislu da pravimo selekciju, to je kod ovakvih hobističkih udruga pogrešno. Pozivam sve, tkogod pročita ovaj tekst na vašem portalu, tkogod želi, ne mora imati aparat, to nije u današnje vrijeme uopće nužno. Najmanje 50 % autora snima mobitelima. Pozivam i one koje zanima analogna fotografija; koncem travnja, povodom svjetskog dana pinhole fotografije, održat ću radionicu camere obscure, dakle, ljudi dolaze, snimaju kutijom za cipele, to je čudo, to je igra, radosti stvaranja, ne natjecanje “ja ću praviti umjetničku fotografiju”.
To me ljuti jer svi danas hoće biti veliki umjetnici, a ne razumiju sustav slike. Nebitno je li to fotografska slika, uljana, akvarel. Susan Sontag, sjajna filozofkinja, teoretičarka, napisala je nekoliko knjiga o fotografiji, izrekne sjajnu misao: “Fotoaparat mora biti produženi dio tvoje svijesti, mora biti integralni dio tebe.” I to je suština. Nema veze koji fotoaparat imaš, od 50 eura ili 20 milijuna eura, ali ako ga razumiješ, napravit ćeš odličnu fotografiju.
Bitnije Vam je njegovati način gledanja, na opremu ste manje orijentirani.
Apsolutno. Oprema je bitna. S mojom camerom obscurom, s mojom kutijom za cipele, ne možemo snimati reportažnu fotografiju sportskog događanja. I to nam treba biti jasno. Za takve fotografije moramo imati vrhunsku opremu da uhvatimo tog trkača za loptom, skakača s motkom… To je zahtjevna fotografija. Ali za interpretativnu fotografiju, za kreativnu fotografiju, fotografiju koja nema u tom smislu tehničkih zahtjeva možeš snimati bilo čime. Dakle nebitna je oprema, ali onaj tko fotografira, bez razlike koju vrstu opreme ima u rukama, on ju mora proučiti i razumjeti. Kao i kad voziš auto. Nije isto voziti Uno 500 ili BMW-a nekog najnovijeg. I jedan i drugi imaju sve elemente koje treba imati jedan auto, ali su potpuno različiti. Moraš razumjeti i jedan i drugi. Tako je i s fotografskom opremom. Kad idete u galeriju i gledate klasične rukotvorene slike, nikad ne pitate koja je to uljana boja, ne pitaš se čiji je akvarel bio, jesu li obične boje, nego se diviš sjajnoj slici. Isto je i s fotografijom. Nikad se ne pitaš je li to snimio Canon, Nikon ili Olympus, nego misliš kakva sjajna fotografija, super. Tko je to snimio? Tek na kraju – kakvu je opremu koristio? Danas većina fotografa kad se sastanu dominantno pričaju o opremi, a ne o fotografiji.
Koliko izložbi godišnje imate u galeriji i jesu li to striktno fotografske izložbe?
Fotoklub Rijeka godišnje napravi između 35 i 40 programa. To je dosta dinamično. Takav program bi zahtijevao barem jednu osobu stalno zaposlenu, a mi smo ovdje svi hobisti. Ne znam točan broj izložbi, ali znam da imamo tri razine izložbi – izložbeni program Galerije Principij, 6 izložbi godišnje s vrhunskim svjetskim autorima. Ovdje su prošle godine izlagali dvoje autora koji su predstavljali Makedoniju na Venecijanskom bijenalu. Ove godine dolazi autor koji je predstavljao Srbiju na Venecijanskom bijenalu, ovdje je izlagao Verzotti, sa splitske Akademije, ja sam bio oduševljen, Branimir Karanović, profesor fotografije s beogradske Akademije, Silvestar Kolbas s genijalnim projektom Fotokemika s Akademije dramskih umjetnosti iz Zagreba, smjer fotografija… Preko Francuske alijanse i ambasade u Zagrebu izlagao Philippe Gras koji je snimao ’68. u Parizu, to su vrhunske fotografije, Franco Sortini, čija je izložba realizirana u suradnji s Generalnim konzulatom Italije u Rijeci. U svibnju dolazi izložba Goethe instituta, dakle, surađujemo s međunarodnim institucijama. Zatim imamo 5-6 izložbi članova Fotokluba Rijeka i nekoliko gostujućih izložbi koje se ne mogu svrstati u ove dvije kategorije. Osim izložbi i radionica koje sam nabrojao, imamo i susrete i analize u klubu svaki drugi utorak. Otvoreno je za javnost, ne samo za članove. Tkogod može doći, donijeti svoje fotografije, imamo monitor na kojem prikazujemo fotografije, analiziramo, komentiramo i tako učimo jedni od drugih.
Možete li predstaviti natječaje Fotokluba Rijeka?
Da, na to sam posebno ponosan, imamo nekoliko važnih međunarodnih natječaja. Prošle godine sam pokrenuo jedan na temu čovjeka, odaziv je bio genijalan, ove godine je bilo 150 autora iz Hrvatske, Slovenije, Nizozemske, Britanije, Bosne, Srbije, Makedonije, Bugarske, Južnoafričke Republike. Imamo međunarodnu izložbu Treći element na temu voda koju raspisujemo već 21 ili 22 godine. Imamo i međunarodni natječaj Fotografkinje, to njegujemo dvadesetak godina i raspisujemo povodom Međunarodnog dana žena na koji se mogu prijaviti samo žene. Jer me strašno ljutilo – uglavnom muški organiziraju za međunarodni dan žena i onda se natječu tko će iznajmiti manekenku podatnijih atributa i onda to snime i to ne liči ni na što, ali jest žena, ali je dosta nakaradno. I ja sam to protumačio kao degradaciju žene. Žena postaje tu objekt, nije više subjekt kao autor, nego objekt, dakle svatko se iživljava, to nema veze s ljepotom ljudskog tijela, nebitne su proporcije – baviš se ljepotom tog tijela. Ali toga nije bilo i onda sam rekao ne, ako radimo Dan žena, onda mi želimo pokazati ženu autora pa što god ona snimala – male zelene žabe, pejzaže, kuće, što god. To se pokazalo kao pogodak. Ove godine na tu se izložbu javilo 175 autorica. Ova izložba nije selektirana jer ima društvenu ulogu, aktivističku, toga dana svaka žena ima pravo reći: “Ja sam žena, ja ovo radim”. Za Dan Sv. Vida imamo izložbu, svake godine je druga tema, ove godine je tema kiša, kao dio identiteta Rijeke.
Uništava li fotografiju demokratizacija medija zbog tehnoloških olakotnih okolnosti?
Ne uništava to, nego nešto drugo. Neobrazovanost autora. Obrazovni sustav uništava. Naš obrazovni sustav, cijela vertikala je loša. To je kompleksan sustav i danas u svim djelatnostima, u svim segmentima – fotografija se obilato koristi. I svi su ubijeđeni ako imaju automatizirani mobitel ili aparat da razumiju fotografiju. Ona je prijemčiva i pristupačna zato što je sve automatizirano, ne trebaš ništa znati, samo gdje je gumb za okidanje. U tehničkom smislu, dobit ćeš korektnu fotografiju. Danas je nužno baviti se likovnošću, a ne tehnikom. Pa i u obrazovnom sustavu, svi predmeti koriste sliku, a da ne razumiju sliku. Dakle, ljudi koji rade u obrazovnom sustavu, trebalo bi ih obrazovati. Malo ispremiješati karte i promijeniti količinu sati za određene programe. U obrazovnom sustavu likovne kulture imamo jedan sat tjedno, a mi smo civilizacija vizualnog, to je apsurdno. Od sto doživljaja, 93 otpadaju na vizualno – ustanovili su psiholozi. Prije 60 godina Roland Barthes je rekao da u budućnosti neće biti nepismen onaj tko ne zna abecedu, nego onaj tko ne razumije fotografiju, dakle sliku. To je ključ.
Fotografije: Jelena Ternovec
#Borislav Božić #Đoko Milekić #fotografija u Rijeci #Fotoklub Rijeka #Klub prirodnih znanosti
