Na današnji dan 1850. Rijeku prvi put posjećuje hrvatski ban barun Josip Jelačić, u čiju čast je dan poslije priređen veliki banket. Kao uspomena na pohod bana Jelačića odredilo je tada poglavarstvo, da se na Trgu Fiumera (Trg bana Jelačića), postavi stup od kararskog mramora. No još godinu dana prije toga, na Lujzijanskoj cesti, ispod Trsata, bila su označena Banska vrata (nekad zvana Porta hungarica), okrštena tim imenom onda kada su Hrvati po nalogu bana Jelačića 1848. zauzeli Rijeku. Na taj događaj uklesan je natpis u kamenoj stijeni koji glasi : “Banska vrata, Na uspomenu Jelačića bana MDCCCXLIX.”
U ljeto revolucionarne 1848. godine, Hrvatski sabor donio je odluku o prekidu odnosa s Ugarskom, čime je teritorij Trojedne kraljevine, uključujući Rijeku i Primorje do Senja i Voloskog, izdvojen iz mađarske uprave. Ova odluka izazvala je žestoke prosvjede Mađara i njihovih brojnih pristaša u Rijeci, koji su se pozivali na diplomu Marije Terezije iz 1779., kojom je Rijeka dobila status zasebnog tijela (lat. corpus separatum) pridruženog izravno ugarskoj kruni svetog Stjepana.
U tim okolnostima, ban Jelačić šalje svog povjerenika Josipa pl. Bunjevca, dotadašnjeg podžupana Zagrebačke županije, u Rijeku na čelu banske vojske. Banska vojska prelazi most na Rječini sa sušačke strane 31. kolovoza 1848., ulazi u grad te proglasom Hrvatskoj pripaja Rijeku i cijelo tzv. Ugarsko primorje.
Drugog prosinca 1848. godine, hrvatski ban Josip Jelačić imenovan je guvernerom Rijeke, čime je grad i formalno pridružen Banskoj Hrvatskoj, iako riječka samouprava nije ukinuta. Bunjevac ostaje banski povjerenik za Rijeku i Primorje. U spomen na te događaje, nekadašnja Porta Hungarica na Lujzijani postaje Banska vrata u čast bana Jelačića.
Josip Jelačić je u svojoj osobi objedinio vrhovne funkcije različitih hrvatskih krajeva, čime su oni na neki način bili ujedinjeni, premda ne u pravnom i trajnom smislu. U Banskoj Hrvatskoj Jelačić je bio ban, u Vojnoj krajini zapovijedajući general, u Dalmaciji namjesnik, te u Rijeci guverner. Nakon njegove smrti, te su funkcije razdijeljene različitim osobama. Rijeka je nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. godine i famozne Riječke krpice ponovno potpala pod mađarsku vlast.
Lujzijana: Od najznačajnije prometnice do turističke atrakcije
Jedna od najvažnijih prometnica u povijesti Hrvatske bila je Lujzinska cesta (također Lujzijana i Via Ludovicea). Ovo je bila najkraća prometnica koja je spajala Rijeku i Karlovac, te se ubrajala među najznačajnije ceste Austro-Ugarske Monarhije, zadovoljavajući potrebe tadašnje trgovine i rastuće manufakturne i industrijske proizvodnje. Potaknula je razvoj naselja uzduž ceste. Lujzijana je dobila ime po Mariji Luisi, drugoj supruzi Napoleona i kćeri Franje I. Izgradnja ceste trajala je, s prekidima, od 1803. do 1811. godine u dužini od 141 km.
Za projektiranje i gradnju ceste zaslužan je podmaršal Filip Vukasović, koji je trasiranje nove ceste od Rijeke prema Karlovcu započeo u veljači 1803. u kanjonu Rječine prema Grobničkom polju. Građevinski radovi na izuzetno teškom terenu počeli su sredinom ožujka iste godine. Inženjeri su se suočili s mnogim problemima, uključujući strme litice nad duboko usječenim kanjonom Rječine. Prijetila je i opasnost izbijanja rata protiv Napoleona, te nije bilo vremena da se snimi cijela trasa do Karlovca.
Lujzijana se gradila tijekom nekoliko godina; 1804. izgrađena je do Gornjeg Jelenja, 1805. do Zalesine, 1806. do Skrada, 1807. do Vrbovskog, 1808. do Severina na Kupi, a početkom 1809. do Male Jelse, približno četiri kilometra pred Karlovcem.
Na nekim dionicama cesta je građena s polovinom širine, a kasnije je dograđivana kako bi se čim prije mogla pustiti u promet. Širina ceste u zavoju bila je 8,20 metara, a u oštrim zavojima i do 14,40 metara, dok je nagib dosezao najviše šest posto. Duž čitavog kanjona Rječine, inženjeri su jednu stranu ceste zasjekli u stijenu, dok su drugu stranu položili na potporne zidove, visoke i do dvadesetak metara.
U usjeku pred Rijekom (Banska vrata) Vukasović je dao uklesati natpis „per gli increduli” (onima koji ne vjeruju), misleći pri tome na one koji nisu vjerovali da će uspjeti provesti cestu strmom stranom kanjona. Nakon Jelačićeve pobjede nad Mađarima 1848. godine, preimenovano je u Banska vrata, a stari natpis zamijenjen je iduće godine natpisom posvećenim banu Jelačiću.
Nakon što je Rijeka 1924. godine pripala Italiji, promet na Lujzijani je oslabio. Održavanje ceste bilo je skupo, pa je tijekom godina sve više propadala.
Na trasi ceste nalaze se masivni, gravitacijski potporni zidovi od kamenih blokova klesanaca. Kako bi se smanjili potisci na potporne zidove, iza njih je izveden nasip ceste od slaganih obrađenih kamenih blokova. Kameni potporni zidovi su izvedeni u nagibu, a na pojedinim mjestima prisutne su kontrafore u svrhu dodatne stabilizacije zida.
Od 1947. do 1954. Lujzijana je nekoliko puta rekonstruirana. Najveći problemi bili su u području Gorskog kotara zbog visokih uspona i nepreglednih zavoja, a zimi je trasa bila izložena snažnim vjetrovima i velikim snježnim nanosima. Od Sopača kod Lokava do Gornjeg Jelenja na dužini od oko 15 kilometara izvedena je potpuno nova trasa, a odatle je poboljšan pravac prema Delnicama. Najviša točka Lujzijane, 928 metara nad moram, je Ravno Podolje kod Mrzlih Vodica.
Rekonstrukcija Lujzijane nije ozbiljnije dotakla područje od riječke Delte do Grobničkog polja. Proširenje i modernizacija riječke luke i rafinerije, turizam i brodogradnja nisu se mogli razviti bez cestovnog povezivanja Sjevernog Jadrana s unutrašnjim dijelom Hrvatske.
Iako je Lujzijana izgrađena prije nekoliko stoljeća, otvorila je put današnjim modernim prometnicama. Izgradnjom autoceste Rijeka – Zagreb, Lujzijana je izgubila na svom prometnom značaju. Njome uglavnom prolazi lokalno stanovništvo i oni koji žele uživati u prirodnim ljepotama Gorskog kotara i riječkog zaleđa.
#Ban Josip Jelačić #Banska vrata #Lujzijanska cesta #Rijeka #Trg bana Jelačića
