U cjelosti prenosimo tekst Sonje Švec Španjol, diplomirane povjesničarke umjetnosti i slovakistinje i diplomirane muzeologinje izvorno objavljen na PerceiveArt portalu.
TKO JE TKO NA HRVATSKOJ LIKOVNOJ SCENI?
I dok su se u neka davna, ali zaista pradavna vremena ljudi srčano borili za svoje ideje, ideale i pravicu, pa su u skladu s time postojale norme i kriteriji koji su razdvajali kvalitetu od šunda, ali i istinu od laži, u XXI. stoljeću, u našem tehnološki i znanstveno naprednom, ali etički i moralno krajnje devastiranom vremenu, zavladala je opća apatija. Ukoliko se netko i usudi ukazati na neuralgične točke u našem društvu ili pak iznijeti kritiku i skrenuti pažnju na nepravilnosti i laži koje nam svakodnevno serviraju u javnom diskursu, ti isti nadobudni pojedinci bivaju proglašeni „antihrvatima” (i dandanas mi nije jasno što to točno znači), „ljubomornima” (valjda na amoralne aktere na koje ukazuju) i „hejterima” (jer najveći Hrvati vole posuđenice više od vlastitog jezika).
Kada lažete i kažete da ste liječnik ili pravnik, a bez da posjedujete nužno obrazovanje potrebno za dotičnu struku, onda posljedice vašeg djelovanja mogu biti pogubne, u konačnici možete biti odgovorni za nečiju smrt ili odlazak u zatvor, ali što ako lažete da ste akademski umjetnik ili diplomirani povjesničar umjetnosti tj. da ste završili akademiju ili fakultet i stekli diplomu iako zapravo niste? S obzirom da posljedice nisu tako kobne kao nečija smrt ili gubitak slobode, takve laži uredno prolaze u našem javnom prostoru, a korisnici istih uživaju u privilegijama koje ne zaslužuju jer se lažno predstavljaju.
U aktualnom vremenu više nego ikada izgubile su se granice između zanimanja, struke i obrazovanja. Netko tko završi tečaj koji traje tjedan, dva ili maksimalno mjesec dana naziva se stručnjakom ili specijalistom za određeno područje. I tako danas živimo u vremenu kada svi misle da sve znaju, a zapravo nitko više ništa ne zna. Istovremeno, u području umjetnosti, oduvijek je bilo samoukih, amatera, hobista i akademski školovanih umjetnika te je njihov suživot bio skladan sve dok se svatko predstavljao kao ono što uistinu jest. No, kada se pojedinac predstavlja drugačije, osim što obmanjuje javnost, istovremeno šteti struci i svim kolegama koji su, za razliku od njega, odvojili vrijeme, uložili trud i znanje da bi završili svoju naobrazbu i u konačnici stekli zasluženu diplomu. I tada nastaje kaos, jer se veliča neznanje, slavi lažno i kada netko bude dovoljno lud ili hrabar da ukaže na tako nešto, odmah se „ubija” glasnika umjesto da se počinitelja upita zašto je lagao i obmanjivao sve oko sebe?
JOŠKO, GDJE JE DIPLOMA?
Tako se primjerice Josip Joško Tešija u medijima redovno predstavlja kao „branitelj, model, povjesničar umjetnosti, arheolog, kustos i voditelj Galerije Kranjčar”.
Je li Josip Joško Tešija „branitelj koji je bio na bojišnici na prvoj crti” i je li njegova navodna karijera modela uistinu svjetskih razmjera kako navodi, to ostavljam braniteljima i njegovim kolegama modelima da utvrde. Tema ovog teksta su konstatacije koje je Josip Joško Tešija iznio, a odnose se na moju struku. Naime, u većini medijskih nastupa, Joško Josip Tešija se predstavlja kao povjesničar umjetnosti, arheolog, kustos i voditelj Galerije Kranjčar.
VODITELJ GALERIJE KOJI TO NIJE
Naravno, kada ste privatnik, možete zaposliti koga želite i ne postoje neki osnovni protokoli kao pri zapošljavanju u javne službe, poput primjerice prilaganja dokumentacije kojom se potvrđuje da ste onaj za kojeg se predstavljate i da možete dokazati kako ste stekli sve kvalifikacije i obrazovanje potrebno za navedeni posao. No, indikativno je da vlasnica privatne galerije angažira navodno stručnu osobu za voditelja galerije i onda ta osoba ne obavlja poslove za koje se navodno školovala već se angažiraju vanjski suradnici tj. vanjski kustosi za izložbe. No, ostavimo nakratko po strani ovaj dio sa studijem povijesti umjetnosti i arheologije. Kada govorimo o opisu poslova voditelja ili voditeljice galerije, oni u pravilu podrazumijevaju sljedeće (sumirano iz nekoliko javnih natječaja za voditelja/icu nekoliko različitih ustanova u kulturi):
- osmišljavanje, organiziranje i provođenje programa vezanih uz programsku djelatnost galerije
- predlaganje ravnatelju/vlasniku/direktoru godišnjih programa rada i planova razvoja galerije
- izrada redovnih mjesečnih programa i godišnjih planova
- priprema i uređivanje kataloga i ostalih tiskanih materijala o programima u svom djelokrugu rada…
To su tek neki od poslova koje u pravilu voditelj/ica galerije obavlja. A ja ostavljam na zaključak vjernim korisnicima Galerije Kranjčar – kako posjetiteljima, tako kustosima i umjetnicima koji su surađivali s galerijom – da si sami odgovore na pitanja: tko osmišljava i organizira program galerije, tko predlaže vlasnici galerije godišnji program rada i plan razvoja galerije, tko izrađuje redovne mjesečne programe i godišnje planove te tko priprema i uređuje kataloge i ostale tiskane materijale o programima? Je li to zaista Josip Joško Tešija, ili su možda vanjski kustosi, suradnici i umjetnici ili netko treći? Isto tako vjerujem da stalni posjetitelji i suradnici Galerije najbolje znaju tko sjedi u prostoru i ima funkciju čuvara prostora galerije i tko je zadužen za pomoć pri tehničkom postavljanju izložbi?
POVJESNIČAR UMJETNOSTI KOJI TO NIJE
I na kraju razlog zašto sam napisala ovaj tekst? Zato što se Josip Joško Tešija nije slučajno, jednom, greškom, lažno predstavio, već u svakom medijskom istupu, a njih je poveći broj, Josip Joško Tešija kontinuirano navodi da je kustos, povjesničar umjetnosti i arheolog, koji je studirao povijest umjetnosti i arheologiju u Zadru. No, prema službenim podacima koje sam dobila od Sveučilišta u Zadru, Josip Joško Tešija je 1987. godine upisao studij Arheologije i studij Grčkog jezika i književnosti, ali NIKADA NIJE DIPLOMIRAO na Sveučilištu u Zadru, a bogami, prema službenim podacima dobivenim od strane Sveučilišta, studij Povijesti umjetnosti nikada nije ni upisao. Ako je Josip Joško Tešija u međuvremenu negdje drugdje upisao i završio studij Arheologije i studij Povijesti umjetnosti, ja ću prva demantirati samu sebe i ispričati se Jošku, ali voljela bih dobiti diplomu na uvid kao dokaz u aktualno stanje.
Zašto sam dublje krenula istraživati ovu priču? Bilo mi je krajnje nelogično da vlasnica privatne galerije ima diplomiranog povjesničara umjetnosti angažiranog na funkciji voditelja i kustosa galerije, a da pritom kontinuirano angažira vanjske kustose za kuriranje svih izložbi koje organizira u svojoj galeriji. Prvo, zato što je to stvaranje duplih troškova. Drugo, zato što je Josip Joško Tešija, prema njegovim vlastitim izjavama u medijima, zaposlen kao kustos i voditelj Galerije Kranjčar od 2014. godine, dakle cijelo desetljeće, a da pritom uopće nema nikakvih podataka o njegovom stručnom opusu i stručnim aktivnostima i djelovanju što posjeduje svaki kolega povjesničar umjetnosti koji radi u struci, posebice ako ima tako dugi staž kao Joško? Gdje su znanstveni radovi, stručni članci, gdje su autorske koncepcije izložbi, gdje su predgovori izložbi koje je kurirao Josip Joško Tešija? Ako uguglate ‘Josip Joško Tešija’ i ‘predgovor izložbe’ – u bespućima interneta google tražilica ostane naprosto zbunjena i ne pronalazi apsolutno ništa.
ZAŠTO LJUDI GOVORE DA SU NEŠTO ŠTO NISU?
Radeći nezavisno u struci, uvidjela sam kako postoje dvije kategorije ljudi – umjetnika i kolega – koji vješto manipuliraju činjenicama. Prvi su oni koji se otvoreno lažno predstavljaju kao akademski školovani umjetnici ili povjesničar umjetnosti, iako nikada nisu završili fakultet/akademiju. Prvo puste probni balon u javnost, pa ako prođe bez reakcija, ponove tu informaciju još nekoliko puta i znamo već kako to ide – ako se dovoljno puta ponovi postaje istina, zar ne? U drugu grupaciju spadaju oni pojedinci koji neće nužno direktno reći da su akademci, ali ako ih novinar/suradnik/organizator s kojim komuniciraju/surađuju krivo potpiše kao ‘akademski’ neće se svim silama trsiti da ga isprave, pa će u konačnici u video zapisu, tiskovini, na portalu, u katalogu ili zborniku simpozija ostati zabilježeno i navedeno da je riječ o akademskom umjetniku ili povjesničaru umjetnosti iako navedeni to nisu. Tako osobno znam da jednog kipara vrlo često potpisuju kao akademskog kipara iako nikada nije završio diplomski studij kojim se stječe titula akademskog umjetnika tj. magistra umjetnosti, nego je samo prvostupnik kiparstva. Drugog također potpisuju kao akademskog kipara iako ima samo srednju klesarsku školu, a možda je najveći biser “kolega” koji se u ranoj mladosti infiltrirao na HRT i počeo snimati dokumentarce o hrvatskoj umjetnosti i umjetnicima i na temelju tog iskustva je ušao i u poslove koje inače rade povjesničari umjetnosti te počeo pisati monografije i kurirati retrospektivne i samostalne izložbe etabliranih hrvatskih umjetnika diljem Hrvatske, a često su ga tijekom godina potpisivali kao kustosa i povjesničara umjetnosti iako je zapravo studirao punu 21 godinu i to Hrvatski jezik i književnost. I nema nikakve sramote u tome da netko nije završio studij ili da je studirao preko 20 godina, ali ako nisi studirao povijest umjetnosti, a potpisuju te kao povjesničara umjetnosti, onda to predstavlja problem. Ako već težimo živjeti u civiliziranom, uređenom i barem donekle pravednom društvu, bilo bi za očekivati da se kod takvih pojedinaca javi onaj davno zaboravljeni osjećaj srama, ali kada svakodnevno svjedočimo kako je osjećaj srama i sramote iskorijenjen kod visokih državnih dužnosnika u našoj zemlji, gdje bi se onda isti javio kod običnog čovjeka koji djeluje u totalno nevidljivom javnom prostoru kao što je umjetnost? Istovremeno, ne prođe dan, a da na društvenim mrežama barem jedna osoba ne objavi onu poznatu „Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu”. Ali kako ćemo ostvariti promjene kada svjedočimo ovakvim slučajevima u našoj svakodnevici i u tome ne vidimo apsolutno nikakav problem? Dapače, ovakvi pojedinci su hvaljeni, cijenjeni i veličani u društvu, a sukladno tome, oni smatraju da ne čine ništa loše.
I u konačnici, sav gnjev i bijes radi razotkrivanja istine u pravilu bude upućen na onoga koji je ukazao na problem, ali ne i na onoga koji ga je uzrokovao? Pa u skladu s time, nakon objave ovog članka, uopće ne brinem da će se pozicija koju Josip Joško Tešija uživa godinama promijeniti, dapače, poprilično sam uvjerena da će Josip Joško Tešija i dalje biti bezuvjetno podržan od strane zagrebačke elite koja će se pak naći uvrijeđenom i pozvanom stati u obranu osobe koja je lagala o svom obrazovanju i struci, tako da očekujem u praksi primjenu sljedeće poznate izreke: „Istina je izdaja u carstvu laži.”
Svrha i cilj ovog članka je jedino da se Josip Joško Tešija prestane predstavljati kao povjesničar umjetnosti, jer prema podacima Sveučilišta u Zadru, on to nije. Ukoliko se Josip Joško Tešija zabunio u vlastitom intervjuu te je možda studij povijesti umjetnosti i arheologije završio na nekom drugom fakultetu, neka se slobodno javi na e-mail: sonja@perceiveart.com i priloži diplomu pa ću objaviti demanti vlastitog članka i nazvati ga kolegom!
Istaknuti vizual: Aleš Suk
#Josip Joško Tešija #lažno predstavljanje #likovna scena #Sonja Švec Španjol #struka
