„Hoppla, wir leben! – Ovim je uzvikom, ujedno naslovom kazališne predstave Ernsta Tollera iz 1927. godine, Branko Cerovac započeo predgovor „foto – šetnje Rijekom BY DAY“, izložbe Dražena Šokčevića otvorene u Galeriji O.K. u rujnu 1998. godine, kao presjeka autorova umjetničko – dokumentarističkog, napose socijalno involviranog zapisa lica i naličja „ulične egzistencije“ riječkih devedesetih.(…)“
Katarina Podobnik, Hoppla, wir leben! – Životopis svakodnevice
I kazališne (joj) simulacije; Artkvart.hr, 24.listopada, 2023.
Ovo će biti kritički osvrt na površne tirade o „hejt“-u iliti ga, valjda? – Zagorčevoj malograđanskoj i hohštaplerskoj „mržnjici“ (tehnički termin dotičnog Z-a, njegov „stručni“ prijevod englesko-američkog „hate“- a na nazovi – hrvatski deminutiv). Naime, hipostaziranje lirskih, poetičnih, ambivalentih kvazi-kategorija „ljubavi“ / „mržnje“ odnosno internetskog „lajkanja“ nasuprot „hejtanju“, a nekakvog udvorno – podobnog „govora ljubavi“ kao tobožnjeg antipoda inkriminiranim „govorima mržnje“ – kao navodno ključnih za palanačko određenje živopisne, ali površne i krajnje simplicističke predodžbe o suštini i karakteru stereotipne pretpostavke „malograđanina“/-„ke“, bili to ili ne bili Riječani /-ke.
Uvod
Jedna od prvih izložbi u novoosvojenom još-ne-potpuno-uređenom, onomad novoosnovanom prostoru Galerije OK (skraćenica od Otvoreni Krug, udruge) slavnog riječkog „omladinskog“ Kluba Palach, postavljenih i predstavljenih pradavne druge polovice 1998., bila je izložba crno – bijelih fotografija uglednog riječkog fotografa Dražena Šokčevića. Predgovor, tekst na letku izložbe naslovio sam, koncipirao i napisao ja, ne anonimno već uvijek s pravovaljanim važećim potpisom, Branko Cerovac.
Naime, svaki iole obrazovani i „kultivirani“ poznavalac, ne recimo istraživač europske, uže: germanske filozofijske (još uže: „frankfurtske“!) misli i odgovarajuće literature, čim čuje „veseli“ usklik: Hoppla! Wir leben!“ odmah se sjeti da to treba povezati s nizom respektabilnih autora poput Ernsta Tollera (… ), Bertolta Brechta, Petera Sloterdijka (Kritika ciničkog uma), te s pozornosti dostojnom izložbom riječkog novinskog, kazališnog, umjetničkog fotografa Šokčevića: „Hoppla! Wir leben!“. U riječkoj Galeriji OK, 1998.
A s upućivanjima na to, ako nas pamćenje ne vara, ja sam pred jubilarnih godinu dana započeo pisati svoju kolumnu za portal ArtKvart ( Riječki kinik, „cinik“, kako ju je naslovila Redakcija portala ). Odmah u uvodu uputio sam čitateljstvo na već spomenuto djelo filozofa Petera Sloterdijka. A zašto se sad vraćam na to? Pa, iz čisto filozofijskih, kritičkih razloga, ne zbog „malograđansko-hejterskih“ ili pak ne-daj-bože „lajkerskih“, na koje se kritika malograđanštine ni za poluidiote (ne jedino riječke, da ne bude zabune!) ne može niti „treba“ ili „smije“ – svesti. Što se upravo uslijed nereflektiranog psihološkog automatizma PROJEKCIJE kompleksa „malograđanštine“ od strane privilegirane, povlaštene takozvane, a samozvane „elite“ cinično pripisuje masi pauperiziranih, obespravljenih, izrabljenih, uvrijeđenih i poniženih – GRAĐANA ovoga gradića i ove državice. To mislim, a ne da bilo koga svrstavamo u proizvoljno razvrstane redove „malograđani/-ke“ / „velegrađani/-ke“ ili ne-daj-Bože! – slične. I to na ovom tragikomičnom stupnju „Opere za tri groša“ na „Titovim Brijunima“, a mizernih kultur – političko – krimi – administrativno – financijskih afera oko HNK Ivana pl.Zajca i MMSU-a u „ elitnoj“ varošici, palanci zvanoj Rijeka.
U klasno, staleški, kastinski, ekonomski rascijepljenom, raskoljenom, raspršenom i „višestranački“ konfliktnom „društvu“ više je nego cinično odnosno apsurdno „s visine“ soliti pamet povijesno upropaštenom i regresivnom postkomunističko – tranzicijsko – kapitalističkom (malo-) građanstvu. Ma kakvo ono bilo. Totalno poltronski i ulizivački nekritičan odnos prema vlastodržačkoj i profiterskoj „oligarhiji“ rezultira ciničnim „zgražanjem“ nad baukom desperatnih, „hejterskima“ proglašenih, na marginu potisnutih „malograđana“ i „malograđanki“. Dok privilegirani, protežirani bogataši i njihovi skorojevići izvaljeni na svojim „visokim“ položajima mogu na Brijunima bezbrižno klicati:
HOPPLA! WIR LEBEN!
Istaknuta fotografija: Kako sam sistematski uništen od idiota; režija: Slobodan Šijan, 1983.; izvor: Art-Kino Rijeka
