Ponedjeljak, sredina srpnja, 10:45 je sati, a živa u termometru već pokazuje 33 stupnja Celzijusa – početak je toplinskog vala. Kolega Aleš i ja nastavili smo svoje likovno hodočašće po riječkim ateljeima u potrazi za novom dozom umjetnosti. Opet smo u centru grada, ali ovoga puta na Campettu, kvartu u kojemu se Omladinsko igralište nekada zvalo Campo Cellini, dok je drugo, donje igralište bilo nazvano „Campo”, odnosno malo igralište. Naziv se s vremenom promijenio u Campetto, i ustoličio kao današnji naziv kvarta. Jednosmjerne serpentine okružene stambenim zgradama tvore pravac kretanja nalik labirintu, unutar kojega se smjestio i jedan atelje. Dočekuju nas širom otvorena, velika garažna vrata, dok u pozadini odzvanja zvuk radija i metala. S ulice ulazimo u prostor kreacije i tehničke izvedbe Krune Vrgoča. Umjetnika, koji je u Rijeci završio osnovno i srednjoškolsko obrazovanje, te diplomirao kiparstvo na Odjelu za likovnu umjetnost na Pedagoškom fakultetu u Rijeci, u klasi profesora Josipa Diminića i Žarka Violića. Nakon diplome pretežno se bavi slikarstvom, da bi se od 1997. ozbiljnije posvetio skulpturi. U svojem pogledu na život, Vrgoč se ne okreće prošlosti i ne „gubi“ se u tragovima gorko-slatke nostalgije, već u stopu prati igru, koju zovemo život (umjetnosti). Trenutno radi/završava novi slikarski ciklus, platna su posvuda – u pozadini ateljea novo impregnirano platno čeka da mu se posveti, dok nam metalne skulpture svakakvih dimenzija i oblika zaokupljaju vidni spektar.
Kako gledate na vašeg „novog susjeda u kvartu“, odnosno na Art-kvart?
Art-kvart može biti početak nečega drugog, on će dobiti smisao kad ljudi, koji se njime bave, shvate njegovu funkciju. To što mi nešto zovemo Art-kvartom ne znači apsolutno ništa. Da, imamo zgrade, struju, kafiće, ima knjiga, međutim, tek kada ljudi shvate da je Art-kvart mjesto produkcije, odnosno bazično mjesto od kuda bi se stvari trebale razvijati, e onda će on dobiti svoju funkciju. Art-kvart je ime, ali ime kao ime – može značit dobro, može značit loše, na nama je da to stavimo u kontekst vremena.
Sve što ste rekli stoji, ali ipak moram prokomentirati: prošlo je više od četiri godine od EPK – nešto se počelo događati, apropo ovoga o čemu vi govorite. Prostor je oživio, ima radionica, događanja kao i cirkulacije ljudi. Napokon se počela stvarati svijest kod građana o novom prostoru kulture.
Ok, ali sve te radionice su uglavnom pokrenute radi Dječje Kuće, i divno je da se najmlađi uzrast gura tamo i da zapravo kroz svoje odrastanje ostane dio toga. Ja mislim da će ta djeca postati najvrjedniji dio cijele priče. Međutim, da bi oni postali dio toga, moraš im dovesti umjetnike. Djeca moraju biti tamo da bi eventualno vidjela ono što ih zanima i ono što ih ne zanima. Da bi oni u nekakvom prostoru i vremenu donijeli svoje sudove, svoja viđanja i tako dalje. Ako mislimo da će se stvari dogoditi same po sebi – neće. Imate jedan prekrasan kiparski simpozij u Lokvama, koji je pokrenuo jedan čovjek iz Ukrajine – Zvonko Lepinski se zvao. Frajer je bio instruktor vožnje u autoškoli, i sad zamisli čovjeka koji je organizirao jedan od najznačajnijih kiparskih festivala u Hrvatskoj, to nije zajebancija. To ti govori koliko pojedinac s nekim svojim pristupom može mijenjati svijet, može mijenjati stvari i sad se opet vraćamo na Art-kvart- ja ne vidim tamo tu osobu. Ne sada da ću ja reći „to je ta i ta osoba“, nego stvar mora krenuti po prirodi i imati energiju za održati sve to. E to je neka druga vrsta energije. To nije proizvodnja umjetnosti, ni slike ni skulpture, to je čovjek koji je uložio energiju i oblikovao ju u nekom prostoru – e to je Art-Kvart. Kada bude on tako funkcionirao, onda ćemo mi skupiti raju u tom kvartu. Radilo se o tome da mu trebamo dati značaj, a ne samo percipirati ga kroz ime. Ako mi ne pomaknemo stvari s mjesta, na bilo koji način, onda će to ostati ledina. U jednom trenutku bilo je ponuđeno, ustvari postojala je mogućnost, da se Anselma Kiefera dovede u Rijeku za EPK, i nitko nije bio zainteresiran da se barem priča o tome, ali nitko iz Rijeke. Jedini tko je bio zainteresiran je bio Branko Franceschi. Pričamo o Kieferu, o Ronaldu slikarstva, čak je on meni draži od Gerharda Richtera, ali to je sad osobno mišljenje. I sada imamo situaciju, da netko tko je autoritet u našem gradu za umjetnost, ne želi ni pričati o tome – onda mi imamo malo što pričati. Ako neki ljudi koji vode našu kulturu, nisu vizionari, ne možeš im pomoći. Oni me mogu postati kreativci, odnosno ti ih ne možeš naučiti kreativnosti.
Kakvo je vaše mišljenje prema suvremenim medijima, novim umjetničkim praksama i sve više različitim oblicima izražavanja u svijetu umjetnosti?
Ja mislim da je svaki medij, bez obzira koji, dovoljno kvalitetan ako ga onaj koji ga koristi zna o čemu se radi, to je prvo. Drugo osoba mora ima dovoljno iskustva s tim problemom. Nikada nisam mislio da je umjetnost dosjetka i događaj. Izraz inspiracija ja ne poznajem; kod mene je inspiracija deset godina rada – ja šljakam, šljakam, šljakam i onda tup, dogodi se nešto. Tako da kada me pitaju jesam li imao inspiraciju – jesam, nakon deset godina me u srž pogodila. U osnovi to su posljedice rada, i ja to ne zovem inspiracijom, nego bukvalno posljedicama rada, koje su rezultat sinapsa koje se povežu kako treba da dođeš do nečega novog.
Idete sistemom pokušaja i pogreške?
Ne, čak ni to više. Prije bih rekao evolucija. Znači ja radim preko 25, 30 godina, i sad da ti pokažem prvu skulpturu koju sam radio od željeza. A znaš po čemu vidiš da je prva? Po načinu na koji sam ju započeo i načinu na koji je završena. Ideja mi je bila napuniti oblik otpadom koji sam imao u ateljeu prema jednom davnom crtežu, i na kraju se dogodilo ovo. Samo te to goni, ništa ti tu ne moraš. I onda ti pomalo kreće, ali ti moraš stalno biti prisutan u materijalu i procesu, jer te on obogaćuje. Bio sam na Documenti, nažalost samo jednom, i recimo ja, iako nisam ljubitelj video radova, vidio sam rad od jedne cure iz Sjeverne Afrike na koji sam se smrzao koliko je dobar. Ne možeš ti pobjeći od rada ako je dobar, to ti je kao vino: vino je ili dobro ili loše, pa sad ti pričaj je li crno ili bijelo, jer postoji nešto što se zove postupak te ako ga ne iskoristiš do kraja – onda je to fejk. Ne možeš raditi umjetnost, ili općenito nešto, s figom u džepu.
Prostor u kojemu se sada nalazimo, vi nazivate svojim ateljeom posljednjih 20 godina. Je li taj odnos prerastao u svojevrsnu emocionalnu vezu?
Ma nije. Inače, ovaj prostor ima jako lijepu povijest. Ovdje je 1950-ih godina bila prva umjetnička ljevaonica bronce u Rijeci. Ovdje su se lijevala zvona za crkve, a kada sam prvi puta ovdje došao, tu je još bila Stakloplastika, do 2004., znači opet nekakva proizvodnja. I onda sam 2005. uzeo ovaj prostor. I nadam se da će jednoga dana i ovaj prostor zaživjeti kao dio Art-kvarta. Tu smo i blizu smo. Preko puta je moj prijatelj Alebić, on ima isto tu atelje; i onda mi je bila ideja da se skupi jedno desetak ateljea oko Art-Kvarta da bude nekakva simbioza i razmjena. Bitno je da se stvori jedna masa iz koje će se stvoriti vrijednosti i kvalitete, gdje će ljudi dolaziti ciljano jer se to tu događa.
Upravo me ovaj odgovor dovodi do sljedećeg pitanja: kako gledate na umjetničku scenu u Rijeci. Spominjete da treba stvoriti jedan širi krug ljudi, povezati sve i svakoga oko Ark-kvarta, odnosno kakvo je vaše viđenje umjetničke situacije u Rijeci?
Moram priznati da sam se ja maknuo iz toga, zapravo ne znam kakva je situacija. S druge strane, onaj koji bi to trebao raditi, koji bi trebao biti lučonoša svega bi trebali biti HDLU Rijeka i MMSU. Oni bi trebali dati nekakav inicijalni impuls, jer ako su zatvoreni sami u sebe, onda ne možemo funkcionirati. Jer sama priroda stvaranja je autistična već sama po sebi i to je problem. Mislim da ljudi koji se na društvenoj i sociološkoj razini bave umjetnošću bi trebali biti ti prvi koji će pokrenuti određene stvari.
Po vokaciji ste kipar, ali kako je tekao vaš put prema slikarstvu?
To je opet prirodan slijed stvari. Kao mulac sam puno više slikao, jer mi je to bilo puno prirodnije i puno bliže. Kad sam otišao na Akademiju, jednostavno sam upisao kiparstvo – nisam razmišljao o tome. Vjerojatno i taj rad rukama, što je nešto što je u samom čovjeku, me definiralo kroz studij. Taj rad, rad, rad koji definitivno kulminira sa strahovito puno energije, jer je u kiparstvu potrebno jako puno energije. Međutim i jedna svijest o novcu te odvede na određeni put – recimo s 5.000 eura ja mogu kupiti materijala za slikanje za dvije godine, dok u kiparstvu je to dva mjeseca.
Jeste li, barem dio, te radne etike iz kiparstva prenijeli na svoje slikarstvo?
Sigurno. Jedan od predmeta koji fali na riječkoj Akademiji je produkcija. Zato da se studentima pokaže da stvari imaju cijenu, da nešto koštaju. Može netko napraviti mural za 2.000 eura – dobro, super, uz svu štetu koju je nanio i sebi i ostalim umjetnicima, ljudi ne znaju vrijednost rada. Ako vi odete na aukciju i prodate neke radove, proda li se to za dvije, tri ili pet tisuća eura –vi u jednom trenutku imate verificiranu cijenu svojega rada. Time se nitko kod nas ne bavi, iz prostog razloga što, ja mislim, mi još uvijek imamo problem poštenja. Jednostavno, kad uzimate umjetnost, imate osjećaj kao da kupujete mačka u vreći. Vi ne znate koliko to vrijedi, ako nemate strogo uporište. Znači, ako netko trči 100 metara za 10 sekundi, netko za 9:50 sekundi, a netko za 11 sekundi, mi točno znamo parametar, a vi u umjetnosti nemate parametar. Naprimjer, ja vam mogu reći da ovo platno vrijedi 200 eura, boja vrijedi 100 eura, a moj rad vrijedi 100 eura, to je 400 eura – u redu. I sada će netko reći: „Meni se ta slika ne sviđa“ – onda ne vrijedi ništa. Ili, ako kažem da slika vrijedi 5.000 eura, kupac će pitati: „U redu, što ovdje vrijedi pet tisuća eura?“ Znači razlika je kad sliku prodaješ jer ti trebaju novci ili ju prodaješ, kad si „krcat kao tanker“ onda su mjerilo život i kontra-život.
Jedno pitanje, koje pitam sve umjetnike koji su prošli/preživjeli danas dosta mitologizirane 80-e godine 20.stoljeća: Kako vi danas gledate na taj period?
Pa gledajte, to su bile lijepe godine koje su prošle. Bilo je super, ali me iskreno uopće ne zanimaju. Ne zanimaju me jer je taj period Past Tense. Tada sam studirao na Pedagoškom fakultetu u Rijeci i to su bile vjerojatno po zajebanciji, po lovi i po svemu najljepše godine, ali to je prošlo vrijeme. Ja se ne mogu vraćati u prošlost, mislim mogu ali za koji vrag? Ne mogu ništa promijeniti, ne mogu ništa dodati niti ništa oduzeti. Znaš što najbogatiji čovjek na svijetu ne može s novcima napraviti? Ne može promijeniti prošlost – ako je to netko zacementirao, to je tako. Tada sam imao 25 godina, igrao sam rukomet, radio sam u Luci, mogao sam piti 48 sati, ali što sada. Danas se ne mogu spustit po stepenicama, škripe mi koljena, ali meni je sada najbolje. Ovaj život koji vodim posljednjih šest, sedam godina je meni najljepši period i zapravo mislim da najbolje tek dolazi.
Smatrate li da ćete postati još boljim umjetnikom?
Ne, mislim da ću jasnije govoriti i sublimirati svoje iskustvo i da ću kroz njega naći prave rečenice. Ti moraš raditi i onda te rečenice počnu same izlaziti iz tebe, ti se više ne moraš truditi.
Danas ima jako puno hiperprodukcije, sve je brže, ne treba generalizirati, ali smanjila se i kvaliteta umjetnosti koja se plasira u javnost. Kako to komentirate?
Da hiperprodukcija postoji – to je sigurno, o kvaliteti ne mogu pričat, jer će ipak hiperprodukcija dovesti do kvalitete, jer će se profilirati stvari. Sito povijesti je izbacilo sve umjetnike koji vrijede. Znači, ako ti prođeš to sito povijesti i ako ostaneš u tragu, znači da je stvar imala smisla. Recimo; netko bi za izložbu Van Gogha u Trstu rekao da je smiješna – nema suncokreta, nema irisa, nema gostione, nema njegovih krumpiruša, međutim ja sam tamo vidio njegove radove koje nisam nikada vidio – da li me razumiješ? To je bilo „nešto novo“ od njega, a ništa manje ni dobro, ni loše. Strašno dobra stvar, e sad, ako si htio vidjeti Suncokrete – onda odi tamo di su izloženi.
Kakvi su planovi gospodina Vrgoča za ostatak 2024.? Pripremate li kakve izložbe?
Iskreno, ne planiram ništa. Imam jedan dogovor za izložbu u Zagrebu 2025., i ako sve bude kako treba ta ista izložba će ići i u Ljubljanu u jednu privatnu galeriju. Također, baš sada tražim umjetnike za jednu izložbu, koja se možda dogodi u Liègeu. To bi bila grupna izložba hrvatskih umjetnika i postoji mogućnost da mogu selektirati/preporučiti neke umjetnike. U rujnu ću znati hoću li ići u Kinu, ali rekao sam da neću više ići tamo jer mi se financijski ne isplati. Sad će netko reći; lova ne lova – ali novci su neobično važna stvar. Da vi možete biti financijski pokriveni da ste ziher – Kina nije preko ceste, to je drugačiji svijet i drugačija priča. Glupo je biti nesiguran na tu temu. Međutim, svi ti planovi su vezani za izuzetno mlade ljude, koji su se pojavili i sad mi već nešto petljamo i surađujemo. Mislim da njihova energija, a posebno pristup koji je kvalitetan, iskren, pametan i obrazovan – imaju sve elemente da se mogu razviti u nešto dobro. I opet se vraćam na Art-Kvart, da takvi ljudi koji na određenoj razini znaju što rade, mogu pridonijeti svojom energijom.
Posvećujete dosta vremena mladim umjetnicima/kolegama? Vidite li se u ulozi mentora novi generacijama?
Uopće se ne osjećam tako. Ako radim onda surađujem. Radimo na nekim stvarima gdje dolazi do razmjene, odnosno simbioze znanja. Jezik rada se promijenio i zato govorim da tek čekam najbolje stvari. Ne mogu se vraćat u 80-e godine.
Zanima me vaš posljednji slikarski ciklus na kojemu ste radili. Možete li nam reći malo više o njemu? Procesu rada? Temi?
Ciklus se zove „Riječke kiše“ i to je jedan moj osjećaj duga. Duga prema Rijeci. Došao sam u Rijeku sa 6 mjeseci iz jedne pripizdine u Dalmaciji, tako da je odrastanje u Janka Polića Kamova bila jedna vrlo značajna stvar. I jednostavno saživiš ovaj grad; ja i dalje smatram da živimo u najljepšem gradu na svijetu, bez obzira na to što sam vidio, što nisam, nego stvarno grad ima jednu nevjerojatnu poziciju i tako dalje. I tako, vratio sam se iz Kine 2019. godine, zatim se dogodila korona, te kako su nas stavili u karantenu, odlučio sam da bih mogao početi raditi novi ciklus. Tada sam počeo raditi na „Riječkim kišama“, za što smatram da su jedan od simbola grada. Radim na ciklusu, evo već 5 pet godina. Bilo je tri, četiri forme „kiša“, a pokazat ću vam i prvu sliku iz serije.
Koji od ovih radova su vam posebno dragi?
Radio sam skulpture koje su homage Istri, svaka od njih ima ime i prezime. A homage Istri znači da svaka od tih skulptura znači dio Istre (drvo, kamen, cigla..). Trebale su biti dio koncepta od 144 komada, zato što sam vezan uz broj 12. Smatram da je to idealan broj jer je to najmanji i najdjeljeniji broj. On ti je djeljiv s dva, tri, četiri, šest i samim sobom, i niti jedan tako mali broj nema više kombinacija. I onda sam mislio napravi 12 mjeseci, 12 horoskopskih znakova ali nije ispalo tako. Kad sam napravio prvu seriju skulptura od željeza, pa prvu seriju skulptura u drvu, to je bilo davno u Poreču, digao sam se jedan dan i rekao sam sebi: „jebote ti si postao manirista, ti ne možeš napraviti skulpturu. Ti ćeš sad to radit cijeli život, ti si takav šu..k da Bog to nije vidio. Bit ćeš kao Mersad Berber – infantkinje i konji i poludjet ćeš.“ (smijeh) I onda se pojavila jedna žena koja je tražila jedan stol od mene. I napravio sam ga, ali trebalo mi je 12 mjeseci, ne da napravim stol, nego da riješim ideju stola. I onda sam shvatio što su mi govorili Žare Violić i drugi o skulpturi.
Rad s metalima je bio vaš prvi izbor?
Željezo mi se nalazilo u prostoru u kojem sam živio i radio, te sam ga zato počeo koristiti. Materijal mi je bio pri ruci i posložilo se s jednim konceptom što sam radio za INU kasnih 90-ih. Na kraju te sile materijala i silnice učine da moraš pazit mentalno i fizički, ali radi se o samoj svijesti tebe samog. Ako u glavi nismo pomireni sami sa sobom, onda nema pomoći. A glava je najbitnija stvar u kontekstu.
Što mislite o Riječkoj javnoj skulpturi? Imamo li je dovoljno ili nemamo? Trebamo li je više?
Mislim da bi to trebalo pitati nekog drugog. Rijeka, što se tiče tih javnih radova, ima čak i puno bolje radove od nekakvih sredina gdje se stvari guraju. Imate Bakića, Kožarića, Kamenara… Da ih je malo – malo ih je, ali da su kvalitetne – jesu. U drugim gradovima vi nađete pun klinac smiješnih stvari – kao recimo onog dječaka i djevojčicu. To je taj tipski rad koji ćete vidjeti po mnogim europskim gradovima. Ali, kontekst grada, novca i želje vam govori o situaciji. Ako je grad napravio Art-kvart – ima li on jednu skulpturu? Ako nemate tamo dva ili tri reprezentativna rada, ako se ne predvidi mjesto za javnu plastiku ili murale, kako onda? Da je ta svijest u kulturi grada, onda nitko ne bi o tome razmišljao nego bi se to događalo. Manjka senzibiliteta.
Riječ za kraj.
Najbolje je biti na dnu, jer se najjednostavnije izboriti za nove stvari. Kad si na vrhu, ti imaš malo što za reći. Nadograditi igru Barcelone ili Manchester Cityja je jako teško, ali ako uzmeš neki klub koji tek treba igrati u prvoj ligi – znači tu možeš graditi. U Rijeci ima strahovito puno prostora za razvoj i ako bude pojedinaca koji imaju volje i želje da nešto razvija – e onda postoji mogućnost. Rijeka je nekada imala Bijenale Mladih i Svjetsko bijenale crteža, a to je netko uspio uništiti. Samo treba malo osjećaja i senzibiliteta da se Rijeka pretvori u vrlo ozbiljnu priču. Netko će reći da je najlakše kritizirat – istina, ali ja ne mogu sada krenut u borbu za koju znam da me čeka neki ogroman period. I opet se vraćam na prvi problem, a to je produkcija. Treba grad stajati iza tebe, znači nekakva ekipa koja se zove Kulturni ured da se vidi što je moguće, a što nemoguće.
Istaknuta i ostale fotografije: Aleš Suk
