Zatvorila sam oči i našla sam se u svom starom stanu u Lisabonu. Sličnu melodiju koju je gitarist izvodio na portugalskoj gitari u Petak na koncertu Marize, slušala sam u svojoj četvrti Mouraria svaki dan kad sam se doselila. Bilo je ljeto, turisti su svaki dan hodočastili Mourariom i Alfamom ne bi li uhvatili zvuk fada koji je postao zapakirani suvenir u skupim restoranima. Prije stotinjak godina Fernando Pessoa je zapisivao stihove natopljene tugom oceana blizu mog prozora. Prije tridesetak godina, u tom kvartu je Mariza otpjevala njegove riječi u fadu nadajući se da će portugalskom poezijom isprati miris rodnog Mozambika. Kada su joj u njezinim tinejdžerskim godinama rekli da izvodi fado drukčije od drugih pjevača, Marisa dos Reis Nunes ga je prestala pjevati. Sve dok je nisu izazvali u lokalu gdje su se skupljali svi glazbenici u Lisabonu. Iste večeri ponuđen joj je stalni angažman, a godinama kasnije, 1. kolovoza nastupit će prvi put u Opatiji pred brojnom publikom na Ljetnoj pozornici.
U portugalskom jeziku postoje riječi kao što su „saudade“, „desenrascanço“, „lusco-fusco“, „saudoso“ koje se teško prevode na druge jezike jer imaju duboka kulturna značenja i nijanse koje nemaju direktne ekvivalente. „Saudade“ je srž portugalskog jezika, melodija izgovorena s tugom i sjetom. Portugalski pjesnici gradili su stihove oko riječi koje su ništa manje doli onomatopeja naše duše. U njihovoj poeziji, „saudade“ pleše poput duha između redaka, tka niti ljubavi, gubitka, nade i bola. Ona je prisutna u melodijama fada, portugalske tradicionalne glazbe, koja oživljava priče o ljubavi, dalekim putovanjima i neispunjenim snovima. „Saudade“ nije samo tuga. To je složena emocija koja spaja radost i melankoliju, osjećaj da nešto nedostaje, ali i zahvalnost što je to nešto uopće postojalo. Kada ljudi govore o riječi „saudade“, oni ne izražavaju samo žaljenje zbog gubitka, već i slatku bol sjećanja, nostalgiju koja grije srce dok ga istovremeno razdire. Možda je ta riječ najbolje opisana kroz priče o mornarima koji su napuštali svoje domove, plovili prema nepoznatim obalama, uvijek s pogledom uperenim prema horizontu, prema povratku koji možda nikada neće doći. „Saudade“ je u očima majke koja čeka svog sina da se vrati iz daleka, u suzama ljubavnika rastavljenih oceanima, u pjesmama koje se pjevaju kad se sunce spušta u more, obećavajući novi dan, ali i podsjećajući na sve one prošle. Dakle, kada osjetite tugu zbog nečega što više nije ili nikad nije bilo, kada osjetite toplinu sjećanja koja vas istovremeno ispunjava i prazni, znajte da ste iskusili „saudade“. I u tom trenutku, bili ste dio nečega mnogo većeg, univerzalne poezije ljudskog postojanja, ispisane na portugalskom jeziku, ali razumljive diljem svijeta.
Trago um fado no meu canto / Nosim fado u svom pjevanju
Canto a noite até ser dia / Pjevam cijelu noć do zore
Do meu povo trago pranto / Nosim bol svog naroda
No meu canto a Mouraria / U svom pjevanju, u Mourariji
Tenho saudades de mim / Imam nostalgiju za sobom
Do meu amor mais amado / Za svojim najvoljenijim
Eu canto um país sem fim / Pjevam o beskonačnoj zemlji
O mar, a terra, o meu fado / O moru, zemlji, svom fadu
O meu fado, o meu fado, o meu fado, o meu fado / Moj fado, moj fado, moj fado
De mim só me falto eu / Od sebe samo sebe
Senhora da minha vida / Gospođice mog života
Do sonho digo que é meu / O snu govorim kao svom
E dou por mim já nascida / I shvaćam da sam već rođena
Trago um fado no meu canto / Nosim fado u svom pjevanju
Na minha’lma vem guardado / U svojoj duši je skriven
Vem por dentro do meu espanto / Dolazi kroz moj strah
A procura do meu fado / U potrazi za svojim fadom
O meu fado, o meu fado, o meu fado, o meu fado
Meu fado, o meu fado, o meu fado, o meu fado, o meu fadoOd sebe samo sebe nemam
Fado je poput portugalskog bluesa ,to je glazba koja dolazi iz srca, prenosi bol i radost života i svira se uz zvuk gitara. Nastao je početkom 19. stoljeća u siromašnim četvrtima Lisabona, posebno u četvrtima Alfama i Mouraria. Ove četvrti su bile dom mnogim radnicima, mornarima i emigrantima, koji su kroz fado izražavali svoje životne teškoće, ljubavne boli i nostalgiju. Često se izvodio u tavernama, bordelima i drugim „mračnim mjestima“, zbog toga se povezivao kriminalom i marginaliziranim slojevima društva. Postao je institucionaliziran kroz razne kulturne inicijative, festivale i medije, posebno tijekom režima Estado Novo (1933.-1974.), kada je portugalska vlada promovirala fado kao nacionalni simbol.
Prije 25 godina, dvanaest godina prije nego je UNESCO fado proglasio nematerijalnom kulturnom baštinom čovječanstva, Mariza je objavila prvi album koji je bio poklon njezinom ocu. Isplela je različite glazbene žanrove oko tradicionalnog fada, pritom zadržavajući njegovu esenciju. U Opatiji su Marizin glas pratili bubnjevi, bas, klasična gitara te portugalska gitara. Na samom početku koncerta, pjevačica je izvela pjesmu „Amor“ koja će se uskoro objaviti na novom albumu, a govori o ljubavi koja se nikada nije ostvarila. Prvi put sam bila na Marizinom koncertu i imala sam sličan osjećaj kao kad sam bila prvi put na koncertu Josipe Lisac. Između pjesama, potpuno ogoljeno i bez srama, Mariza govori o svom životu. Spustila se s pozornice u publiku, pričala je o svojim počecima karijere, pjevala je bez mikrofona bez ikakvog ozvučenja. Njezin snažni i izražajni glas, s velikim rasponom i veliki dinamičkim kontrastima bio je dovoljan da je čuje publika i u zadnjim redovima. Kad se vratila na pozornicu, izvodila je skladbe u sve bržim tempima. Izvela je svoj najveći hit „Meu fado meu“ te neke najstarije pjesme. Nakon dugog aplauza, izvela je bis nakon čega se oprostila od Opatije. Mariza je nastupila na najprestižnijim svjetskim pozornicama, uključujući „Carnegie Hall“ u New Yorku, „Royal Albert Hall“ u Londonu te Operu u Sydneyu. Ona je dokaz da umjetnost, ako je autentična, odzvanja preko svih granica i u svim naraštajima. Nakon nekoliko mjeseci života u Lisabonu, sjela sam u avion koji me vratio Hrvatskoj. I danas ponekad osjetim „saudade“ kao i te večeri, čežnju i zahvalnost za životom koji se skoro dogodio.
Istaknuta i ostale fotografije: David Kurti, Foto Luigi, Opatija
#fado #Ljetna pozornica #Mariza #Opatija #Portugal
