U ulici Nikole Cara Črnog, na mjestu koje nosi ime po španjolskom borcu iz Crikvenice, održano je predavanje o Španjolskom građanskom ratu i ljudima koji su s Kvarnera i iz Istre otišli u njega. U kafiću Pop Art, među zidovima prepunima boje i tragova nekih ne baš tako davnih vremena, povjesničari Vjeran Pavlaković i Ivan Jeličić govorili su o idealima, zaboravu i hrabrosti – o onima koji su, braneći slobodu u nekad egzotičnoj i mnogima dalekoj zemlji, oblikovali i dio naše povijesti. Nije to bilo tek povijesno predavanje. Kako je večer odmicala, ovo uspjelo druženje pretvaralo se u razgovor o smislu antifašizma, o sjećanju koje iz dana u dan sve više blijedi, o ideji koja je nekad imala lice i ime. Pavlaković je podsjetio da su mnogi išli u Španjolsku jer su vjerovali da brane demokraciju.
„Nije to bio čist i jednostavan rat,“ rekao je. „Imao je i mračnu stranu. Nije bilo lijepo i čisto, pogotovo ne s ljevice, ali vrijedi se sjećati pojedinaca i razloga zbog kojih su se borili.“
Godina je 1936. – na izboraima u Španjolskoj popularne fronte, koalicija lijevih stranaka, pobijedila je nad savezom industrijalaca, konzervativaca, Crkve i falangista. Republikanci, oslonjeni tek na Sovjete i Meksiko, jer je ostatak Europe – naročito onaj od kojega se očekivalo da stane na stranu demokracije, Engleska i Francuska – izabrao politiku nemiješanja, gube tlo pod nogama.
U tom paklenom ratnom vihoru pojavljuju se i imena s naših obala: radnici, studenti, idealisti, mladi ljudi koji su preko Pariza, tajnim putovima i lažnim putovnicama stizali u Španjolsku, uvjereni da se ondje odlučuje i o njihovoj budućnosti.
„Prvo je to bio građanski, a zatim međunarodni rat,“ rekao je Pavlaković. „Rat je pokrenula vojska koja je izvela puč kada je lijevica pobijedila. U Španjolskoj ih zovu pobunjenici, a u hrvatskom tisku toga doba — ustaše. Bio je naslov: Ustaše marširaju na Madrid. Franco je ujedinio desnicu i, uz pomoć nacista i talijanskih fašista, vodio rat, dok je španjolska vlada bila ostavljena na cjedilu. U pomoć su priskočili SSSR i Meksiko, ali je Španjolska platila ogromnu cijenu – oružje su plaćali zlatnim rezervama prebačenima u Odesu. Napravljena je i vojska Kominterne; 35 do 40 tisuća dobrovoljaca otišlo je u Španjolsku, a prema najnovijim istraživanjima, u ratu je sudjelovalo i oko dvije tisuće boraca s prostora bivše Jugoslavije.
Bio je to trenutak kada se krenulo u borbu protiv fašizma. Mnogi od tih boraca nisu dobili samo vojno, već i ideološko iskustvo. Kasnije su mnogi postali ključni ljudi NOB-a. Prema dostupnim podacima, 350 španjolskih boraca bilo je u partizanima, a 250 ih je preživjelo“, zaključio je Pavlaković.
Otvoreno je i važno pitanje – ono o sjećanju. O tome kako su se, s vremenom, imena španjolskih boraca izgubila iz javnog prostora, kako su spomenici nestajali, a njihova se priča polako prekrivala slojevima šutnje. U Istri i na Kvarneru odnos prema sjećanju bio je drukčiji — prisniji, ali ne uvijek dosljedan. Edo Jardas, nekadašnji gradonačelnik Rijeke, i sam je bio španjolski borac; Nikola Car Črni ima svoj spomenik u Crikvenici; na Pulcu postoji ulica Međunarodnih brigada. Ali mnogi su tragovi nestali. Na Kampusu, u nekadašnjoj vojarni Španjolskih dobrovoljaca, nekoć je postojao spomenik borcima. Danas se ne zna njegova sudbina.
Bista Senjanina Vladimira Čopića, zapovjednika 15. međunarodne brigade, pohranjena je u muzeju. Paradoksalno, Čopića je ubio Staljin — možda najbolja slika složenosti i tragičnosti epohe.
Jeličić je dodao sloj osobnih priča iz Primorja – o Emidiju Beleniju, koji je odbio služiti fašističku vojsku i poginuo u Španjolskoj, i o Eniju Pencu, koji je umro od posljedica bombardiranja broda na kojem je služio kao član talijanske mornarice. Danas počiva u kripti na Kozali, među onima koji su poginuli za „riječku stvar“.
„Budućnost antifašizma i sjećanja na Španjolski građanski rat,“ rekao je Pavlaković, „pitanje je svijesti, empatije i solidarnosti.“ U Španjolskoj se danas grade spomenici žrtvama frankizma, u Belgiji i Francuskoj održavaju se manifestacije sjećanja. U Hrvatskoj, naprotiv, mnoga su imena prebrisana, a povijesne niti prekinute. Svaka inicijativa koja ih ponovno spaja, svaka ideja za oživljavanje memorije, dragocjena je. „Kampus bi,“ dodao je, „mogao biti pravo mjesto za to.“
Vojko Obersnel je naglasio da je trebalo imati vrašku hrabrost otići i boriti se za neku ideju.
„Mnogi su ti ljudi ostavili golemi trag i moraju ponovno dobiti svoje mjesto u kulturi sjećanja,“ rekao je. Moderatorica Tea Perinčić podsjetila je na inspirativan život Antuna Raspora Španjolca – čovjeka iz Klane koji je otišao raditi u rudnik u Ameriku, potom u Sibir, a zatim u Španjolsku. Preživio je logor, sudjelovao u pokretanju NOB-a na ovim prostorima, izgubio obitelj i živio kao samac, bez ikakvih funkcija. „Da sam mlada osoba,“ rekla je, „takva bi me biografija nadahnula.“
Unatoč činjenici da mnogi polako padaju u zaborav, još uvijek živimo u vremenima u kojima tekovine Španjolskog građanskog rata i antifašistički ideali vrijede jednako kao i tada. Možda je ideja okaljana, ali inspiracija nije nestala. Najopasnije bi bilo reći da se o svemu zna, jer se – zapravo – sve manje zna. Sjećanje i edukacija moraju se odvijati u kontinuitetu.
U tom je tonu i završila večer u Pop Artu – mirno, ali s dubokim osjećajem da je izgovoreno nešto o čemu se ne smije šutjeti. A to je, možda, i prvi korak da se kultura sjećanja doista održi.
Istaknutu fotografiju i fotogaleriju snimila Klara Stilinović
