Ocjena romana „Šuma u kući“ (Hena com, 2025, prev. Sanja Milićević Armada), četvrtog prijevoda na hrvatski iz radionice produktivne češke književnice Alene Mornštajnove (r. 1963), mogla bi, više nego je to inače slučaj, ovisiti o kriterijima s kojima se čitanju pristupilo. Krajnji dojam ovisit će i o tome kako nam se ta knjiga u rukama uopće našla: jesmo li je odabrali jer otprije respektiramo rukopis ove popularne, u Hrvatskoj kao i u regiji serijski prevođene prozaistice, ili ju je netko, poput mene, dograbio privučen pjesničkom inverzijom u naslovnoj sintagmi. Ljepljivom naslovu još ću se vratiti, a sad o (ne)ispunjenim očekivanjima pre-/nezahtjevnih čitatelja.
Nakon udice dobačene s naslovnice u vidu privlačne metaforike, pa i efektne grafike, najprije se u tekstu kačimo za jezik: infantiliziran i pomaknut, djetinje, ali i poetski kodiran – sladak i prhak, puna su ga usta. A onda to prestaje biti: s ubrzanjem fabule taj se jezik stanjuje i cufa, postaje izvještajan i običan, odnosi ga dinamika pripovijedanja. Zaokupljena fabularnošću autorica s vremenom gubi forcu, očito i interes za jezične figure i finese, što će ohladiti svakoga tko dobar stil cijeni koliko i dramatičnost priče. Nije, dakako, uvjet da pisac koji umije kroz stotine i stotine stranica ritmično namatati i odmatati napeticu mora biti stilski virtuozan; problem je što u uvodnim ulomcima ova spisateljica pokazuje da može bolje.
Daleko od toga da se radi o slaboj prozi, ali zaključak je da, unatoč ozbiljnoj socijalno-kritičkoj pa i psihološkoj tematici kojom se Mornštajnova u svojim romanima okupira, unatoč književnom interesu za nevoljenu, a izuzetnu djecu, za ćudljive i zagonetne ženske figure, za srednjeklasne obitelji raskoljene ideološkim prijeporima usred tranzicijskih turbulencija – unatoč, dakle, ambiciji romansiranja novije češke, odnosno čehoslovačke povijesti – njezina već poveća bibliografija ne nadilazi razinu mainstream literature koja se lako i brzo procesuira, da bi je se zatim bez primisli o ponovnom čitanju vratilo u knjižnicu ili naprosto zaboravilo. No, u skladu s tezom da je sve relativno, jedni će se popikavati o evidentne, ali ne i vitalne manjkavosti u naraciji i karakterizaciji, drugima će za čitateljsku sreću biti dovoljna pedantno građena atmosfera jezovite kućice u cvijeću, to jest tinjajuća prijetnja koja ovo štivo napaja i pokreće.
Oni, znači, koji traže emocionalno uznemirujuć page turner za male osobne katarze ili za izbijanje akumuliranog stresa profitirat će s dramom ženskog odrastanja ambijentiranom u otužnost srednjoeuropske posttranzicije, pogotovo što je potfutrana elementima psihološkog trilera, u nekoj mjeri i malomještanskog horora. Red je ovdje priznati da će je takvu i grintaviji netko, usprkos zamjerkama, pročitati ne samo do finalne točke, nego vjerojatno i u šusu. Razloga za to objektivno ima: ponajprije je to turobno ozračje ruralne Češke kasnih 1990-ih, zatim napetost koja se razgorijeva znalački polako, a onda taj mrak, mastan i – intuitivno to osjećamo premda do samog kraja nismo sigurni što je na stvari – specijalno zazoran i gadljiv. Ta sveprisutna opasnost za koju slutimo da kutri upravo s mjesta koje bi za dijete trebalo biti neupitno utočište. U takvim okolnostima ja-pripovjedačica ne uspijeva se adekvatno razvijati: intelektualno je i suviše napredna jer mnogo čita, ali ostaje emocionalno kržljava baveći se pukim preživljavanjem, prije svega mimikrijom; umjesto da jača testirajući svoje potencijale u socijaliziranju s vršnjacima, ona kapacitete troši na izmicanje i bjegove, na nastojanje da ostane nevidljiva.
Djevojčica, a upoznajemo je u dobi od devet godina, raste u zdanju koje, kako priča napreduje ili srlja prema kulminaciji, sve jasnije vidimo kao nogatu kolibu Babe Jage; ta kuća počiva na bizarnoj desetljetnoj tajni iz true crime kategorije. Vrijeme i prostor otežali su ondje od šutnji i pogrešnih riječi, od grubosti, poroka, grizodušja. Genealogiju obitelji tvori niz uništenih, ženskih, života, jer trauma se tu, bez razmišljanja može li drugačije, prenosi matrilinearno. Katnicu s njegovanim ružičnjakom i povrćem prebogatim staklenicima naivnošću ili automatizmom percipiramo isprva kao ultimativni happy place. Mizanscena i postava na prvi pogled izgledaju ovako: kuhinjom i vrtom vlada okretna i jezičava baka; njezinu senzibilnu unuku tata obasipa knjigama; malena se za sunčanih dana s prijateljicom igra u hladu stare trešnje; mučaljivi djed tetoši svog ostarjelog psa i zabavlja se repetitivnim blanjanjem rukotvorina. Kao u slikovnicama kojima je uspavljuje njezin blagi otac – osim što njezin život, nažalost, potpada drugom žanru. U ovim je vizualizacijama, kao i u naslovu, ključan apsurdistički obrat: ništa nije kako je opisano. Žanrovsku klasifikaciju podcrtava i eponimska šuma koje se curica opravdano grozi; noću joj se smolasta tama uvlači u sobu iako se trudi strateški spavati uz zatvoren prozor i upaljeno svjetlo, iako se od užasa brani knjiškim štitovima.
Srž knjige čini autoreferencijalno rekonstruiranje iznimno nesretnog djetinjstva jedne nepopravljivo oštećene duše i… eto nas kod novog problema: jest da se knjiga ne ispušta upravo zbog visoko koncentriranog crnila, ipak, neuvjerljivo je da su baš svi protagonisti pa i sami prolaznici kroz život djevojčice, kasnije mlade žene – loši. Familija je nesumnjivo i neoprostivo devijantna, ali ni u susjedstvu, pa ni među odraslima i djecom koju naratorica tijekom školovanja susreće, među službenicima socijalne skrbi i policije, nije za naći pozitivnog lika. Ili, preciznije, ako ih u tragovima u ovoj priči i ima, Mornštajnova profiliranju takvih ne pridaje značaj: ostavlja ih na razini nacrta, kao da unaprijed od njih diže ruke, jer dobro valjda ne može parirati zlu. Pretpostavka je i da se autorica u raspisivanju karaktera vodila idejom kako su negativci (u fikciji itekako, u životu teško) potentniji i intrigantniji. Ili se ravnala time da su pojedinci sa slabim startom zauvijek blokirani u nekakvom karmičkom obrascu, kao da uzastopno na sebe navlače nevolje. Kako bilo, svaki moment življenja ove cure toliko je sumoran i bezizlazan da nas na koncu poklapa kontraefekt: autorica manirističkom neumjerenošću sabotira održivost vlastitog literarnog svijeta. Do svršetka romana, a closure je sumanut, umnogome oslobađajuć, naravno ne i sretan – eh, nikako sretan, jer tek bi hepi end potkopao štrebersku zadanost hiperrealističkog prosedea – čitateljski angažman i golemo suosjećanje s kojim tutnjimo kroz tekst počet će presušivati; postajemo tupi na sve.
Pripovijest se raspliće ovako: kad je djevojka dovoljno emancipirana i u prilici osvetiti zlostavljanu djevojčicu u sebi, a zapravo pomoći nekome kome se sprema sudbina identična njezinoj, ispriječit će se nepobjedivi monolit zlosretnog sustava – još i gore, njezina dijabolična obitelj. Da bi im se suprotstavila, primorana je izvesti nešto ekscesno, a impulzivna akcija čiste destrukcije, simboličkog poništavanja zla, neće proći bez posljedica. Sustav koji nije bio sposoban prepoznati, a bome ni motiviran penalizirati njezine mučitelje, spreman je sada bez propitivanja kazniti nju.
Naposljetku, još jedan segment koji nije najmudrije izveden jest pretapanje dječje vizure s odraslom. Radnja je ugniježđena u ispovjednosti djevojčice i taj djetinji glas fino je ugođen, da bi se potom u iskaz sve češće uključivala naknadna pamet. Pripovijedanje se od impresionističkog izlaganja nevinog subjekta promeće u distanciranu post factum analizu. Bilo bi sretnije da se tekst u cjelini zadržao u infantilnoj perspektivi tako da su komentari u međuvremenu odrasle pripovjedačice, a koji se doimaju dijelom kakva (auto)terapijskog procesa, jasno odijeljeni od primarnog tkiva teksta.
Ne bi bilo fer kopati dalje ni otkrivati više, jer za ovu su knjigu spojlanja, a očigledno i pretjerana čitateljska promišljanja, potencijalno pogubna: valja se zadržati na (s)uživljavanju i empatiziranju. Ispada konačno da jedini problem ovog čitanja predstavljaju moji previsoki standardi, ako zanemarimo pokoju unutartekstualnu i paratekstualnu navlakušu. Zaogrnuta u ruho umjetničke proze, „Šuma u kući“ (u izvorniku „Les v domě“) Alene Mornštajnove navela me da nadobudno povadim kritičarske alate, ali stvar ne može biti jednostavnija. Oslobodivši se utjecaja egzaltiranih tvrdnji na klapnama ovitka i običajno laskavih uredničkih blurbova o navodno vodećoj češkoj književnici, potpisnici bravuroznih romanesknih izvedbi – što je podosta komično imajući na umu superiorno nacionalno književno nasljeđe – treba se naprosto pomiriti s tim da je u pitanju žanrovska proza i kao takvu je – pristojnu, no ipak jednokratnu razbibrigu – red i tretirati: benevolentno i neobavezno, kakva ta knjiga i jest.
#Alena Mornštajnova #Šuma u kući #Vanja Kulaš
