Za umjetnice harfistice – majku i kćerku – Dianu Grubišić Ćiković i Veroniku Ćiković, ovog ljeta nema odmora. Pred njima je niz koncerata, od kojih su svakako najvažniji nastupi u Zadru na Glazbenim večerima u Sv. Donatu (30. srpnja), zatim na Osorskim glazbenim večerima (18. kolovoza), a potom u rujnu na harfističkom festivalu u Rio de Janeiru, u Brazilu.
Ovaj sjajni duo već godinama – uz djela svjetske harfističke literature – afirmira hrvatske skladatelje koji su pisali za ovaj instrument, a često izvode i skladbe čije preradbe potpisuje Diana Grubišić Ćiković, redovna profesorica na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu.
Solistički nastupi, pedagoški rad, aranžiranje i preradbe literature za harfističke sastave i orkestre – to je svijet Diane Grubišić Ćiković, koju na tom putu slijedi njena kćerka Veronika Ćiković, harfistica s diplomom zagrebačke akademije, brojnim nagradama i bogatim solističkim i komornim iskustvom.
Kao duo, Diana i Veronika, već su poznate na našim koncertnim pozornicama, a ponekad nastupaju i kao trio, je im se pridružuje Marta Ćiković, studentica četvrte godine studija harfe na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji.
Povod ovom susretu su ovoljetni koncerti dua, koji im oduzimaju sve vrijeme. Jer, kako kaže Diana Grubišić Ćiković: Svaka radost ima svoju žrtvu. Pa i ljeto u Rijeci bez kupanja!
Razgovor započinjem pitanjima o odrastanju u obitelji gdje je glazba okosnica života:
Koliko ste utjecali na Veronikin razvoj kao harfistice – pohađala je Glazbenu školu Ivana Matetića Ronjgova, u klasi prof. Jasne Štiglić, koja je bila i Vaša učenica.
Diana: Moj utjecaj isprva nije bio aktivan – Veronika (kao i Marta nekoliko godina kasnije) živjela je s glazbom, slušala moje sviranje i spontano se, kao dijete, počela zanimati za instrument. Naprosto se gurala prema sviranju, a ja sam udovoljavala njenim zahtjevima i to kroz igru.
Tako se rodila želja da upiše glazbenu školu.
Njena profesorica bila je moja učenica i bivša studentica prof. Jasna Štiglić. Što se Veronikina harfističkog obrazovanja tiče, naš dogovor je bio da budemo u suglasju, na istom valu. Ne zato što nisam vjerovala svojoj bivšoj studentici, već stoga što sam s Veronikom provodila dosta vremena kod kuće i neminovno odgovarala na njena pitanja dok je vježbala. Dakle, moj utjecaj nije izostao.
A kasnije je došao i period formalnog školovanja, kad je postala studentica u mojoj klasi.
Je li bilo teško biti mamina učenica?
Veronika: Meni je to došlo prirodno. Od malih nogu mama mi je davala savjete i pomagala, pa je za mene studij bio normalan nastavak tog našeg rada.
Diana: A ja moram ovdje istaknuti neke sebične trenutke: Pri dolasku kući znala sam planirati svoj dan, ali kad otvorim vrata stana vidim da Veronika vježba. I za čas krenu pitanja: Možeš li mi pokazati ovo? A kako ću sad ovo?
Odmah sam znala da ništa neće biti od mog vježbanja…
Ali imalo je to i drugu stranu: Njena su me pitanja motivirala na razmišljanje o iznalaženju načina da se nešto odsvira, što i jest pravi posao pedagoga.
Kad ste počele nastupati kao harfistički duo?
Veronika: Prve smo nastupe imale dok sam još bila na Akademiji, ali formalno – kad sam diplomirala. Znači, 2020. godine. I inače smo kod kuće često svirale zajedno, onako – za gušt, što je meni bilo jako zabavno i poticajno.
Diana: A dok su Veronika i Marta bila mlađe, imali smo u Zagrebu orkestar harfi za koji sam radila aranžmane, a što god bih napisala stavila bih njima dvjema na notni stalak, da čujemo kako to zvuči. Tada nismo imale tri harfe – one bi svirale svaka na svojoj, a ja bih sjela uz klavir. Tako smo u nefomalnom smislu rano počele svirati i kao duo, i kao trio. Izgleda da ta “viroza” traje kod nas dugo. Veronika je diplomirala, a Marta sad upisuje četvrtu godinu harfe na akademiji. Ide istim putem kao i Veronika.
Diplomskim ispitom na zagrebačkoj Akademiji, nije završilo Vaše obrazovanje, Veronika. Nastavili ste specijalistički studij harfe u klasi prof Mirjam Lučev Debanić upoznavajući francusku glazbu dvadesetog stoljeća, a potom se usavršavali dvije godine u Milanu.
Veronika: Francuska glazba u prvoj polovici 20. stoljeća – meni je najdraži harfistički repertoar, u kojem je ujedno i najviše izbora literature. Za diplomu specijalističkog studija treba izvesti dva solistička koncerta i jedan komorni, ali i napisati opsežan znanstveni rad koji tematski povezuje i analizira izvedena djela. Izabrala sam različite skladbe i skladateljske osobnosti, zato mislim da mi taj specijalistički studij donosi veliki doprinost u tehničkom i interpreativnom smislu.
Također, od iznimne važnosti za moj profesionalni razvoj i napredak bilo je dvogodišnje usavršavanje u Milanu (Civica Scuola di Musica Claudio Abbado) u klasi profesorice dr. Irine Zingg.
Ona je jedan od najtraženijih pedagoga na svijetu i veliki je kompliment kada vas uzme u svoju klasu. Njezin pristup radu je ono najbolje od tradicionalne ruske škole, a istovremeno inovativan jer tako kako radi ona – ne radi nitko.
Iz Vaše bogate biografije vidim da često koncertirate. Bavite li se i pedagoškim radom? Ili imate u planu razvijati isključivo interpretativnu karijeru?
Veronika: Osim što se intenzivno bavim solističkim i komornim koncertima te čestim suradnjama s orkestrima, predajem harfu u Glazbenoj školi Blagoja Berse u Zagrebu. Pedagoški rad donosi nove i drugačije izazove, kao i drugačiju vrstu odgovornosti, a moja je želja posvetiti se podjednako i koncertnom i pedagoškom radu.
Vratimo se malo unatrag, na Vaše obrazovanje, Diana. Harfa je u vrijeme vašeg djetinjstva bila neobičan izbor, pogotovo jer ste živjeli u Rijeci.
Diana: U Glazbenu školu Ivana Matetića Ronjgova krenula sam sa 7 godina i svirala klavir. O harfi sam počela razmišljati kad sam počela odlaziti u kazalište. Dodatni impuls bila mi je fascinacija orkestrom, u kojem harfa plijeni pažnju svojom pojavom i specifičnim zvukom.
Kad sam krenula u srednju glazbenu školu s klavirom, paralelno sam, u Ljubljani, upisala osnovnu glazbenu školu za harfu. Tako sam usporedo učila oba instrumenta.
Sve do jedne i druge diplome!
Diana: Da. Ljudi obično misle da je taj prelaz jednostavan – potežu paralelu s orguljama i čembalom, koje se može studirati nakon završene srednje škole klavira – ali s harfom je to sasvim drugačije! Između klavira i harfe jedina je poveznica – notni zapis u dva reda. I tu staje priča. Nema sličnosti, a pogotovo ne podudarnosti.
Ali mi je poznavanje klavira pomoglo u vještini brzog čitanja notnog zapisa, razumijevanju harmonije, strukture akorda, prikaza kromatike. Sve što je na klaviru tako vidljivo – kromatika bijelim i crnim tipkama, kod harfe jako skrovito i na neki način komplicirano. Kromatika se ne vidi, povišene i snižene tonove postiže se pomacima pedala (kojih ima sedam, a svaki ima tri različita položaja).
Ipak, možete li danas reći da vam je studij klavira koji ste diplomirali u Zagrebu, uvelike pomogao u poslu kojim se danas aktivno i vrlo uspješno bavite kao harfistica, a to je adaptacijii obrada skladbi za više harfi.
Diana: Studij klavira dao mi je bazu i iskustvo glazbe, poznavanje šireg repertoara i to velikih skladatelja koji su zaista ostavili trag u glazbenoj produkciji – od baroknih skladatelja do kasnog romantizma i kompozitora s početka dvadesetog stoljeća. Nasuprot njima, skladatelji za harfu su manje poznati.
Osim formalnog, školskog obrazovanja, uvijek sam se bavila i zabavnom stranom glazbe. Kad bi moja profesorica klavira Sonja Pavletić samo znala koliko sam sjedila za klavirom, a da nisam vježbala! Sve one pjesme od Beatlesa i ABBA-e bih skidala po sluhu i svirala na klaviru – kroz to shvatite harmoniju.
Sve mi je to pomoglo da kasnije sviram i zabavni repertoar – pop, filmsku glazbu, jazz standarde, na klaviru kao i na harfi.
Zato stvarno mogu reći da je ova kombinacija studija dva toliko različita instrumenta, za mene bila dobitna jer je proširila i obogatila moje ukupno poimanje glazbe.
Studij harfe mi je, međutim, omogućio da realiziram svoju fascinaciju orkestrom i kao svirač – kasnije sam više od dvadeset godina bila harfistica orkestra Opere HNK Ivana pl.Zajca u Rijeci, a sve do danas stalno surađujem s većinom orkestara u Hrvatskoj i Sloveniji.
Pred vama dvjema ovog su ljeta koncerti od kojih treba istaknuti nastupe na poznatim festivalima – zadarskim Glazbenim večerima u Sv. Donatu i na Osorskim glazbenim večerima. Što biste istaknuli iz programa na ova dva koncerta?
Diana: U Zadru sviramo Dolly suite Gabriela Faurea za klavir četveroručno, a ono što je zanimljivo – sviramo iz klavirskih nota!
Rijetko se svira taj repertoar, ali baš to nam je bio izazov, na puno načina. Kao što sam rekla , harfa nije klavir – mi harfisti sviramo samo s osam prstiju, rješavanje kromatike i pedalizacija nam je veliki izazov, a također i postizanje prave tonske slike, jasnoće tona. Klavir ima prirodno pročišćavanje zvuka, a harfa je rezonantni instrument – zvuče i one žice koje ne sviraju u tom trenutku. S tim se još borimo, ali radi se o tako kvalitetnoj glazbi tako da nam je sviranje pravi užitak!
Veronika: Izvest ćemo još dvije poznate skladbe napisane za klavir četveroručno: Ravelovu Majku gusku u transkripciji američkog harfista J. B. Escose te Malu suitu Claudea Debussyja, u transkripciji kineske harfistice Ann Huang.
Ostala djela na programu pisana su za harfu, a među njima posebno mjesto ima Ples sablasti hrvatske skladateljice Ivane Lang.
Diana: Priređivanju ove skladbe posvetila sam puno vremena. Ivana Lang je skladbu napisala 1976. godine i posvetila je Helli Hoffmann, tadašnjoj harfistici Zagrebačke filharmonije, koja je skladbu izvela s kolegicom Marijom Mlinar. Prema izjavi Marije Mlinar te sudeći po nekim dijelovima partiture, potrebna je bila dorada jer su mnogi dijelovi partiture bili križani i ostali u skicama. Zato sam napravila redakciju kompletnog notnog teksta, obogatila raspone akorada unutar zadane harmonije te napisala kadencu za dvije harfe koja je kompendij harfističkih izražajnih sredstava – kadencu sviramo obje, nadopunjujemo se i izmjenjujemo u solima. Trud je velik, ali se nadam da idemo u dobrom smjeru.
Kao što ste već rekli, skladatelji koji su pisali za harfu uglavnom su manje poznata imena.
Diana: Harfa je svoj završni razvoj doživjela tek polovicom 19. stoljeća – tada je usavršena kao instrument sa svim mogućnostima sviranja kromatskih tonova, a tek Berlioz i Liszt – uvode ju u orkestar. Svoj pravi procvat harfa doživljava na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, a najviše su je u svojim orkestralnim djelima prigrlili francuski skladatelji, osobito Debussy i Ravel.
Debussy je inače uveo manje zastupljene instrumente (kao celestu i gong) u svoje orkestralne skladbe. U harfi je vidio instrument koji ima evokativnu snagu i moć – zbog timbra, boje, mogućnosti dinamičkog nijansiranja. Glissando, efekt imanentan harfi, prvi je u orkestralnoj partituri koristio Franz Liszt, ali je Debussy uveo upotrebu enharmonskih tonova, zbog kojih harfa dobiva tonsko bogatstvo i karakteristični kolorit.
Na koncertu u Osoru imate na programu dvije skladbe Natka Devčića.
Veronika: Ove je godine 110. obljetnica rođenja Natka Devčića, što smo željele obilježiti izvedbom njegovih skladbi pisanih za harfu solo. Radi se o djelima inspirativnih naziva Structures transparentes i Structures volantes, od kojih smo drugi naslov iskoristile i kao naziv cjelokupnog koncerta.
Kao što u Hrvatskoj nema mnogo skladatelja koji pišu za harfu, tako nema ni mnogo podataka o izvedbama tj praizvedbama skladbi napisanih u prošlom stoljeću. Skladba Structures transparentes pisana je za slovensku harfisticu Pavlu Uršič, dok za drugu skladbu, Structures volantes, nažalost nema dostupnih podataka. Ono što vrijedi napomenuti jest da je obje skladbe izdala njemačka izdavačka kuća Hans Gerig (Köln).
Ali zato Arpeggione Davora Bobića izvodite kao praizvedbu – skladba je napisana za vaš duo!
Diana: Ni Davor Bobić ne piše često za harfu, ali već sam, i to baš u Osoru, svirala njegovu skladbu za flautu i harfu, napisanu za Tamaru Coha i mene. Ovu skladbu za naš harfisitčki duo nazvao je impozantno – Arpeggione – i zadao nam ludi tempo! U svakom slučaju vježbamo i mislim da ćemo do Osorskih večeri biti zadovoljne izvedbom.
Tko je od hrvatskih skladatelja najviše obogatio harfistički repertoar?
Veronika: Definitivno Tomislav Uhlik. On je napisao nekoliko višestavačnih skladbi za harfu solo te brojna komorna djela, a za naš duo napisao je 2019. godine dvostavačnu skladbu Dvije priče iz Hrvatske. Djelo smo, zbog pandemijskih uvjeta i mnogih otkazanih koncerata, izvele tek 2021. u Zagrebu i to u Ciklusu koncerata iz salona Očić. To su predivni koncerti koji se priređuju jednom mjesečno, uz direktni prijenos na Trećem programu Hrvatskog radija uz komentare i razgovor s Brankom Magdićem.
Kad završi koncertna sezona, odlazite na harfistički festival u Brazil! To će biti vaše drugo gostovanje u Riju, Diana?
Diana: Prije 10-ak godina nastupila sam na Rio Harp festivalu i tamo priredila četiri solistička koncerta. Zvali su me nakon toga više puta, a tek lani sam se odlučila ponovno odazvati pozivu, ali sad više ne sama nego u duu s Veronikom.
U programu ćemo objediniti nešto od zadarskih i osorskih programa te predstaviti dio hrvatske sladateljske baštine: Ples sablasti Ivane Lang, Priče iz Hrvatske Tomislava Uhlika, Dragu priču Božidara Kunca, a praizvest ćemo i djelo skladatelja i dirigenta Zorana Novačića.
Kad se odlučio pisati za naš instrument, Zoran Novačić je pedantno proučio harfističku literaturu i nakon toga napisao trostavačni koncert naslovljen Lira, za harfu i gudački orkestar (prvi hrvatski višestavačni koncert za harfu) koji sam praizvela u Zagrebu i potom izvela u Rijeci. Zanimljivo je da je koncert Lira inspiriran sjajnom zvijezdom Vega koja oko sebe okuplja zviježđe u obliku harfe! Taj koncert dio je koncertne trilogije naziva Galaktički koncerti, uz Koncert za obou, gudače i kristalne zdjele Plejade i Koncert za fagot, gudače i harfu Orion.
Jeste li uzbuđeni pred koncerte u Brazilu, Veronika? Ovo će ipak biti susret s posve novom publikom, drugačijeg senzibiliteta.
Veronika: Veselim se putovanju i nastupima u Brazilu. Rio Harp Festival održava se svake godine, a ovo je njegovo 19. izdanje. Veliki broj harfista nastupa na festivalu, a mi ćemo imati tu čast da nastupamo isti dan kada i Alexander Saša Boldachev, svjetski poznati harfistički virtuoz. Ovim putem htjele bismo se zahvaliti Gradu Rijeci te Ministarstvu kulture i medija RH za financijsku potporu ovog projekta.
Naslovnu fotografiju Diane Grubišić Ćiković i Veronike Ćiković snimio Dražen Šokčević
#Diana Grubišić Ćiković #harfistice #Marta Ćiković #Svjetlana Hribar #Veronika Ćiković
