Posat kao da je čekao Ekvinocijo

Spletom okolnosti koje su kroz moj život svoju mrežu plele posljednjih desetak godina, dobila sam karte za najiščekivaniju premijeru kazališne predstave u Hrvatskoj. Riječ je o predstavi Ekvinocijo Ive Vojnovića, koja se premijerno izvodi na 75. Dubrovačkim ljetnim igrama od 27. do danas, 31. srpnja, a koju je na istezalište Posat, za potrebe ove izvedbe prvi puta u ulozi pozornice, smjestio redatelj Krešimir Dolenčić. Nije bilo druge, već pronaći način kako doći i smjestiti se u Dubrovnik, a da je to bila prilika koja se nije smjela propustiti potvrdila sam si stanjem u kojem sam s druge premijerne izvedbe predstave, u nedjelju 28. srpnja, odšetala do Straduna.

Vojnovićev Ekvinocij  njegova je najpoznatija drama, a priča je to o skromnim ljudima dubrovačkih predgrađa čiji životi ovise o okrutnosti onih koji su na boljim pozicijama. S Vojnovićevim likovima, ali i fabulom lako se povezati jer je riječ je o drami koja svoju bezvremenost ogleda u činjenici da može tematizirati i sadašnju pojavu ekonomskih emigranata koji sa sobom nose teške i velike priče. Puk, siromaštvo, ljudi koji odlaze izvan Hrvatske ili iskorištavana radna snaga, odnosno odlazak dječaka u Ameriku, prodavanje tradicije, morala, etike, ljubavi i tuđih sudbina za zlato i dinare. Djelo odiše dubrovačkim govorom koji ukazuje na autentičnost Vojnovićeva podrijetla, a Krešimir Dolenčić se u potpunosti oslanja na Vojnovićev tekst, ali i izvrsne glumce s kojima je radio jezični savjetnik Maro Martinović.

U predstavi glume i tri Dolenčićeva studenta s Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu gdje on radi kao profesor na drugoj, diplomskoj godini MA studija odsjeka glume. Riječ je o Karlu Mrkši u ulozi Ive Ledinića, Jelinog sina, uspješnog meštra, osobe s izraženim karakterom i izbojima očeve naravi, Lari Nekić u ulozi Anice, Ivine odabranice, snažne mlade žene koja sama prkosno bira svoju sudbinu i Niki Lasić kao Lucije, djevojke koja radi kod Frana Dražića. Kapetana Franu Dražića koji je sklopio dobar posao udajom svoje kćeri Anice za Niku Marjanovića, Gorana Višnjića, oca Ive Ledinića, igra Goran Grgić.

Kataklizmičnost prikaza iščekivanog ekvinocija, sudbinskog raspleta, ekvivalentnog emotivnim stanjima aktera našla se u simfoničkom intermezzu, scenografski dubokom tamnom prizoru prožetim zvučnom kulisom mučnih i stravično stvarnih jecaja Jele koju igra Zrinka Cvitešić, a koja, sijeda i odjevena u crno ruho, leđima okrenuta gledatelju, proklinje more cijelim svojim bićem, statična, poput kakve fotografije koju se oprezno pogledava jer izaziva bojazan. Simfonički intermezzo interpretiran je glasom Vlahe slijepoga, kojeg igra Maro Martinović, a koji je čitavo vrijeme prisutan na sceni. Jelina je bol toliko jaka da je ne želimo osjećati, ne želimo u nju gledati, niti je u sebi prepoznavati. Istovremena minimizirana koreografija koju, uz ostale koreografirane djelove, potpisuje Zrinka Japunčić u kojoj se mještani, krećući se u sablasno sporom hodu, naginju s lijeve na desnu stranu poput kakvih utvara beznađa u sinergiji sa stroboskopskim blicanjem munja u gledalište pri čemu dizajn svjetla potpisuje Tomislav Maglečić, gledatelja uključuju na način da stanjem u kojem suosjeća s majčinom boli i osjećajem beznađa i mirenja sa sudbinom mještana maloga mjesta, kao i nagovještaja zlokobne sudbinske predodređenosti koju ekvinocijo predstavlja, emotivno doprinese cjelokupnom naboju te on smiraj, uz dolazak blagog žutog svjetla, osjeti kao neopisivo olakšanje usprkos znanju da će se opet neminovno emotivno involvirati u scenama koje slijede. U smiraju se ogleda redateljska izvrsnost, jer uz predah koji gledatelj dobije prije velikog finala, on ostaje iznenađen razinom potresenosti kojom odiše te se u tome trenutku, ako već nije, odlučuje potpuno predati.

Prepuštam geniju komponiste da prenese u pozorište svu tajnu ekvinocijalne oluje. Iz nje izvire ova drama, a opet u njoj nalazi ona svoje simboličko značenje. Ko će bolje nego muzika da oživi divlju, veličajnu poeziju borbe između života i smrti, bilo u prirodi bilo u izmučenoj duši?

A znate li što je Ekvinocijo? – – – Čujte orkestar što vam priča! –

Ivo Vojnović

Krešimir Dolenčić gledatelja uvlači u radnju postepeno, koristeći se razigranim dramsko-scenskim rješenjima, podebljavajući gledateljeve opažaje stvarajući time povjerenje te ga konačno duboko emotivno dotiče. U strašću nabijenom susretu majke Jele i američkog bogataša Nike Marinovića, kojeg igra Goran Višnjić, došlo je do kratkog prestanka emitiranja zvuka što nas je ostavilo s njihovim tijelima i glasovima u Posatu, s onim što jest, s golom snagom njihove glumačke umješnosti, s emocijom u koju nismo prestali vjerovati kada je zvuk prestao dopirati iz zvučnika. Zapravo, ta nagost trenutka kao da je bila i potrebna. Kompleksnost lika Jele, majke Ive Ledinića, Zrinka Cvitešić razotkriva gotovo neprimjetno te je život prožet upornošću, ustrajanjem, skromnošću, odricanjem, žilavošću i usmjerenošću omogućenima širinom i snagom majčine ljubavi, u njezinoj izvanrednoj interpretaciji gotovo opipljiv. Za razliku od nje koja je, uz ostale mještane, prisutna na sceni od samoga početka pa je postepeno osjećamo sve više, Niko Marinović, odnosno Goran Višnjić pojavljuje se spektakularno, uplovljavajući u Posat stojeći na barci u upadljivom odijelu. Bogat, pohlepan, samodopadan i razmetljiv djeluje gotovo kao stereotip, no Višnjić vrlo vješto razotkriva slojeve svojega lika pa ga vidimo i u ljudskijoj dimenziji, smetenog, bez kontrole, naslućujemo njegove osjećaje i želje, a u strastvenome finalu ovo dvoje izvrsnih glumaca pri kojemu se isprepliću eros i tanatos, Jele ga konačno, u zagrljaju i poljupcu, ubija nožem.

Upravo dubrovački govor i zvučna kulisa pri čemu glazbu potpisuje Stanko Juzbašić, a oblikovanje zvuka Đoni Čučević, gdje je scena, zbog specifičnosti lokacije i mogućnosti rasipanja zvuka, bila ozvučena te je zvuk, koji je do gledatelja dopirao iz strateški dobro pozicioniranih zvučnika, na neki način izgubio svoju dubinu zadržavši pritom detalje uz odličan dinamički raspon, kod mene su u početku zahtjevali dodatni kognitivni angažman. Iznenadila me činjenica da sam, već po završetku drugog čina, a tijekom „simfonijskog intermezza“ koji se dramski na sceni izveo po prvi puta, bila emotivno angažirana do one razine, koju sam nakon vrlo kratkog reflektiranja prevela u jezik uspješne vlastite adaptacije i spontanog prepuštanja umješnosti redatelja bez ikakvog opiranja. Zvuk koji je isprva tražio prilagodbu sada je djelovao poput onoga filmskoga, a gledanje Ekvonicija poput gledanja filma.

Scenografiju i adaptaciju prostora potpisuje Dinka Jeričević koja razigrano, iskorištavajući čitavi prostor, od obale, preko barki do mora, stvara ugođaj maloga primorskog mjesta.

Po ubojstvu Nike na scenu izlazi Frano Dražić čije nemire i unutarnje sukobe izazvane donošenjem gramzivih odluka zorno uprizoruje Goran Grgić te koji zahtijeva od mještana da smjesta ubiju Jele. Njegova je Anica uz pomoć Jele otišla s Ivom na brod. Postavlja pitanje: „Hoćeš li moći zagrliti sina rukama kojima si zvjerski ubila njegova oca?” Jele zna da sina više neće vidjeti te odlučuje nestati u tišini mora.

s premijere 27. srpnja; izvor: Dubrovačke ljetne igre

Istaknuta i druga fotografija: Marta Ožanić

 

#75. Dubrovačke ljetne igre #Ekvinocijo #Ivo Vojnović #Krešimir Dolenčić #premijera

Nasumičan izbor

Upišite pojam za pretragu ili pritisnite ESC za povratak na stranice

Skoči na vrh