Mia Rose Edmonds je Riječanka, iako se po imenu to ne bi reklo. Porijeklom i rođenjem Amerikanka – iz države Illinois i grada Chicaga – ona je najveći dio od svojih 22 godine života provela u gradu na Rječini i kad kaže „doma“ – onda je to Rijeka.
U Rijeci je završila osnovnu i srednju školu, napravila zapažene sportske rezultate, iz Rijeke je krenula na studij fizioterapije u nizozemski grad Eindhoven, gdje se i zaljubila u svoju buduću profesiju. Tome je najviše pridonio profesionalni rad u nogometnom klubu FC Eindhoven.
Razgovaram s Miom Rose o njenom životu u Rijeci, ljubavi prema sportu – obiteljskom nagnuću prema nogometu, ali i željama za budućnost, posebno nakon sjajnog iskustva rada u nogometnom klubu Eindhoven:
– Kad sam imala osam godina, moja je obitelj iz SAD-a doselila u Rijeku. Željeli smo bolje upoznati korijene, jezik i kulturu, naše majke Ivane Cvjetković-Edmonds. Život u SAD-u i ovdje u Hrvatskoj – uvelike se razlikuje – trebalo mi je izvjesno vrijeme da se adaptiram. Ali sam odmah krenula u školu, u četvrti razred. Kao i moj stariji brat, pohađala sam školu Pećine, a mlađa sestra je išla u vrtić. Nije bilo lako s jezikom, ali bila sam uporna: svakog sam dana pokušavala, na hrvatskom, ispričati kako sam provela taj dan. Progovorila sam hrvatski iako mnoge stvari nisam razumjela – pogotovo gramatiku – ni danas mi padeži nisu „jaka strana“, ali svi smo se dobro uklopili.
Tome je svakako pridonijelo bavljenje sportom.
– Još u SAD-u počela sam trenirati judo, tako da smo odmah pristupili Judo klubu Rijeka. Tata, brat i ja, nosioci smo crnog pojasa. Jedno sam vrijeme trenirala i košarku paralelno, ali judo je bio moj sport.
Tata je imao ozbiljne zdravstvene probleme – dijabetes, srčani infarkt – ali je nastavio s podrškom našim sportskim aktivnostima. Čak i nakon transplantacije srca i dijalize vodio nas je na turnire…
Nakon njegove smrti, naš se život potpuno promijenio… Ali smo se nastavili baviti sportom. I osvajati medalje. Od 2013. godine kada sam osvojila dva prva mjesta na natjecanju Sveti Vid i Ippon (u kategoriji U12), nanizala sam još niz nagrada na natjecanjima daljnjih godina – Sveti Vid (dva zlata), Turnir prijateljstva (srebrna medalja), Prvenstvo Hrvatske ( u kategorijama U23 i U16) srebro, Sakura kup – zlato, Memorial Željko Higl brončana medalja, Kup Jaska zlatna, Labinska republika (U18) zlato. Sport je postao važan segment moje budućnosti.
Koju ste srednju školu pohađali?
– Prvu riječku gimnaziju, sportski smijer, a za upis su – više od prosjeka ocjena – bile presudne spomenute nagrade. Imala sam najveći broj sportskih bodova u razredu što mi je omogućilo upis u školu koja je ne samo tolerirala naše daljnje bavljenje sportom nego ga i poticala. Imala sam sreću što je moj trener bio Slaviša Bradić – član Međunarodne judo akademije – koji održava judo tečajeve i prenosi znanje na judaše diljem svijeta.
Uvjet za crni pojas bilo je i natjecanje u katama koje se radi u paru – Ira Bradić i ja bile smo višestruke državne prvakinje u katama! Trebale smo ići i na europsko natjecanje, ali to se baš preklopilo s mojim odlaskom na studij…
Kako ste se odlučili studirati fizioterapiju i zašto baš u Nizozemskoj?
– U završnim razredima gimnazije u našu školu su došli predstavnici Univerziteta primijenjene znanosti Fontys, iz Eindhovena. Odmah me privukao studij fizioterapije – bio je na engleskom jeziku i polaznici su bili sa svih strana svijeta, različitih nacija.
Danas znam da nisam mogla bolje izabrati!
Studij fizioterapije kombinacija je znanosti i prakse, koja je obavezna za studente. Čak dva dana tjedno namijenjena su praktičnom radu.
Tako sam radila u bolnicama, s amaterskim sportskim klubovima, praksu iz anatomije smo radili u mrtvačnicama… nisam nikad mislila da ću se s tim susresti. Ali sve što sam naučila – u teoriji i praksi – jako je važno i korisno za posao koji ću raditi.
Posebno bih istaknula da sam paralelno stekla i certifikat welness terapeuta, što se jako dobro nadovezuje na znanje stečeno studijem i višestruko je primjenjivo u fizioterapiji.
Opredjeljujete li se za buduće usmjerenje još na fakultetu?
– Tijekom studija i prakse, shvatila sam da me manje zanimaju poslovi fizioterapeuta u zdravstvenim ustanovama, a više rad sa sportašima.
U Nizozemskoj djeluje mnoštvo sportskih klubova i svaki, pa i amaterski klub – ima fizioterapeuta. Ako ne profesionalca, onda studenta fizioterapije. Tako sam i ja najprije počela volontirati u jednom amaterskom nogomentom klubu – Wilhelmina Boys – radila sam s njihovim glavnim terapeutom, a onda sam ostala jedina fizioterapeutica. Radim tri puta tjedno, više ne volontiram već primam malu kompenzaciju za svoj rad, što me jako veseli.
Otkud ta velika ljubav prema nogometu?
– Odrasla sam s ujakom, Tomom Cvjetkovićem, koji – živi za Hajduka! U našoj se obitelji redovito gledaju nogometne utakmice, navija se i kad sam počela raditi s nogometašima – sve mi je to nekako bilo prirodno!
A kako je došlo do suradnje s FC Eindhovenom?
– Takve stvari teško da možete planirati – dogode se slučajno, važno je biti spreman na izazov. U razgovoru s prijateljem i kolegom s faksa, doznala sam da se vraća na neko vrijeme u Portugal, a videći da me zanima rad s nogometašima – pitao me bi li ga zamijenila u odsutnosti na mjestu fizioterapeuta u FC Eindhoven.
U našem gradu postoje dva profesionalna nogometna kluba – jedan je PSV za koji trenutno igra Perišić, a drugi FC Eindhoven.
Nisam ni trenutka razmišljala – to je bila ponuda koja se ne propušta!
Odmah sam javila mami da ne dolazim preko ljeta u Rijeku, već ostajem s klubom. Iako ljeti nema službenih utakmica u ligama, aktivnosti se nastavljaju na stalnim treninzima i prijateljskim utakmicama. Sve do veljače ove godine (kad se vratio moj kolega iz Portugala), radila sam paralelno tri posla – fakultet, plus dva kluba. Bilo je naporno, jako, ali je vrijedilo – stekla sam sjajno iskustvo.
Ne toliko što se tiče same fizioterapije, već što sam vidjela kako taj moj posao izgleda „s druge strane“ i što bih ja mogla željeti i planirati u budućnosti!
Koji je bio djelokrug vašeg posla u profesionalnom nogometnom klubu?
– Radila sam sve što se pokazalo potrebnim kako bih pomogla igračima koji su imali potrebu za fizioterapeutskim zahvatom. Najprije treba pregledati povredu, postaviti dijagnozu i konzultirati se s glavnim fizoterapeutom koji onda određuje što će se dalje raditi.
Svi su u klubu bili jako dragi i ljubazni prema meni, činilo se da je to što radim važno i da to radim dobro, što je osjećaj koji želim u budućnosti u ovoj profesiji.
Naravno, ima i stresnih događaja u kojima sam morala sudjelovati:
Jedan igač iz podmlatka – dobio je na terenu moždani udar. Morala sam brzo reagirati, obaviti protokolarni dio svog posla, a potom obavijestiti njegove roditelje što se dogodilo i što oni dalje moraju raditi. Fizioterapeut je prvi na terenu s igračima, ali ima i niz popratnih poslova koji su uključeni kao dio njegovog rada.
Veliko mi je zadovoljstvo bilo putovati s klubom – bila sam na svim utakmicama u Nizozemskoj i Belgiji – osjećala sam se sjajno kao dio velikog tima, ali sam stalno bila svjesna da taj posao nije samo zadovljstvo, već treba u svakom trenutku biti spreman i na loš ishod…
Ostajete li u kontaktu s FC Eindhovenom?
– Dogovor je da će me zvati ako im zatrebam, kao zamjena. Zadržala sam dres kluba i bit će mi drago ako me budu zvali! Trenutno sam sretna što manje radim i što se mogu fokusirati na fakultet – preostala mi je još godina prakse i onda pišem diplomski rad. Razmišljam da pola godine prakse odradim kod nas. Obavezno u nekom nogometnom klubu!
A kad diplomiram – studij traje četiri godine – voljela bih upisati master. Ali ne u Nizozemskoj. Klima je loša – stalno je oblačno, ne vidim ni sunca ni plavog neba…
Imate li već u vidu neku specijalizaciju?
– Nisam još sigurna što odabrati. U svakom slučaju voljela bih specijalizirati sportsku fizioterapiju.
U Nizozemskoj se mnogi kolege, nakon diplome, zapošljavaju u zdravstvu – velika je potražnja za fizioterapeutima među starijom populacijom. Ne radi se tu samo o masažama – tijekom studija učili smo nove metode i sve to je jako primjenjivo u zdravstvu.
Osobno bih voljela nastaviti studij negdje gdje je sunčano, kao kod nas. Volim Portugal, ali nisam još ozbiljno istražila opcije koje se tamo nude.
S druge strane, imam tatinu obitelj u SAD-u – tamo mi je trenutno i brat – djed bi volio da upišem master u Chicagu, zaželio me se… Ali, ja bih radije ostala u Europi. Volim biti bliže doma!
Gdje je točno to „doma“?
– Uvijek će to biti Rijeka – ni u jednom trenutku nije bilo upitno. Odrasla sam u Hrvatskoj, tu sam stekla prijatelje, razvila svoju osobnost… Vraćala sam se u SAD preko ljeta, ali nemam osjećaj pripadnosti toj zajednici.
U Rijeci je sve blizu, s prozora vidim cijeli grad, obožavam osjećaj da svuda mogu doći pješice i od malena govorim da ne znam gdje ću živjeti i raditi, ali u mirovini ću se vratiti – doma!
Tek sad, kad sam malo obišla svijet, shvatila sam da nemaju svi priliku koja se meni pružila. Imam divnu obitelj – mamu koja podržava nas djecu u svim našim planovima, baku Jadranku Cvjetković s kojom sam jako bliska i koja mi pomaže i ugađa u svakoj prilici, divnog ujaka koga volim – živimo u Rijeci, ljetujemo u našoj kući na Braču – kome treba išta više? Zahvalna sam za život koji sam dobila. Zato i znam gdje je za mene „doma“, zaključit će Mia Rose Edmonds.
Istaknute fotografije Luca Engelbracht i osobna arhiva
#FC Eindhoven #judo #Mia Rose Edmonds #nogomet
