Ima neka tajna veza između Splita i Londona. Na površini se ona izražava onom samodopadnom i narcističkom „Ća je pusta Londra kontra Splitu gradu“. Možda je tako nekada stvarno bilo, ali zadnjih godina (koje su pojele mase turista) Split je noću, izvan sezone, sablasno pust, kao London za lockdowna. Ako imate dobar periferni vid možete tada vidjeti sjenu Mr Hydea kako zamiče iza ugla neke uličice u Getu. Da u priču uključimo i dr. Jeckylla: splitska psihijatrija je prebukirana i zna se čekati i po dva mjeseca da se dobije krevet na odjelu, kako nas je izvijestila „Slobodna Dalmacija“ prije par mjeseci.
U dubljoj sferi London je za neke Splićane/ke mjesto sreće, uspjeha i pobjede. Najpoznatiji i najznakovitiji primjer je trijumf Gorana Ivaniševića u Wimbledonu, unatoč i usprkos Splitu: dva tjedna prije tog meča je, u njegovoj ulici, bio osvanuo veliki grafit „Nećeš nikada osvojiti Wimbledone“! To je splitska ulica. A kada je pobijedio, onda su mu priredili masovni doček kao polubožanstvu, uz sve pretjeranosti koje uz to idu. To su te krajnosti dvostrukosti splitskog duha, između kojih nema prostora za normalan razvitak: on je usporen i možete trijumfirati samo jednom u životu. Nakon toga možete svoje znanje i iskustvo staviti u službu nekog poput Novaka Đokovića, koji će trijumfirati dugo i više puta. It’ s mad & sad Split’s story.
Bruno Anković se tog jutra vratio iz Londona, a nastavili smo naš razgovor iz Pule par sati nakon što je sletio u Split. Filmska dinamika je to što možeš napraviti ujutro, ne ostavljaj za popodne! Odmah sam vidio, po sjaju u očima i osmijehu da mu je sedmodnevni boravak u Londonu učinio dobro, a on je istom brzinom da je meni bivanje u Splitu, nakon povratka s festivala u Delnicama, učinilo loše.
Kako mi je bilo? Strašan grad!! Nisam bio u Londonu 15 godina i razlika je velika: ljudi su tamo tako puni života, a to je baš ono što nama fali. Ljubazni i susretljivi; smiju se na svakom koraku, ne pamtim nešto tako. Nevjerojatan grad, baš. Uživao sam u njemu Na svakom koraku nešto. U Tate gallery npr. izložba apstraktnih slikara, Kandinssky i ekipa, fenomenalno! Pa onda Yoko Ono. Ne znam jesi li ubrao nju kao umjetnicu, svi je znamo kao Lennonovu ženu, ali ona je i prije njega imala značajnu karijeru i još je vitalna i stvara… A ti, vidim da si malo pao energetski. U Puli si prštao od energije, bio si je pun k’o šipak; što se dogodilo?
Split happens. Trebam li ti još nešto reći?! Da kažem da Kandinsky ne svraća u Split, a da ga Yoko Ono zaobilazi u širokom luku?!
Hm, to je čudno.I tužno. Evo, jutros – nakon što sam sletio – moj prvi espresso: konobarica mi ga je donijela i naplatila kao da sam joj nešto loše učinio, bila je tako mrzovoljnoga, kao da umire. Što je to, je li to neka bolest? To posebno jako osjetiš kada dođeš iz neke drugačije sredine. Da sam ostao ovdje, poludio bih. A ti bi trebao što češće putovati, ići na razne filmske festivale i pisati, tebi to prija i to dobro radiš pa što čekaš!?
Dolazim na poziv. Imaš mi preporučiti neki festival?
FILMOVI I FESTIVALI
-Znaš da imam jedan! U stvari par njih. Prvi je onaj u Paliću, kraj jezera blizu Subotice. To je jedan mali, ali vrlo interesantan festival europskog filma. Vrlo lijepa priča, Vojvodina, divni neki ljudi. Kao da si došao u neki drugi svijet; mir, tišina, ma super, super! Vrlo toplo i vrlo filmofilski. Bilo nam je zaista vrlo lijepo u toj sredini. Sada je mala pauza, pa je festival u Sarajevu, onda u Herceg novom, pa onda trebamo ići u Luxemburg i Izrael. To smo se odlučili jer mislimo da je dobro da se tamo takav film pusti. Većina filmskih autora ne ide u Izrael, bojkotira ga ali meni se čini da ovaj film trebaju vidjeti mladi ljudi tamo. Jer i njima se nešto slično događa kao u „Proslavi“: taj ih određeni odgoj dovede u neku ekstremističku poziciju. Pa smo se ipak odlučili za taj korak, unatoč bojkotu većine. Meni se čini da je krivo bojkotirati kulturu i sport, da je dobro da u neku zatvorenu sredinu dođe neki film koji ispituje te stvari. No, sve to još nije službeno pa je možda prerano govoriti o tome; vidjet ćemo.
S festivala na festival, lijepi su to valovi. Na koje bi me još poslao?
Ljubljanski festival, svakako, to je jako dobra priča. On dosta dugo traje, mjesec i nešto dana, onako polako, puno filmova, dobra selekcija, nije razvikan, a ne znam čak niti je li natjecateljski. Ali u svakom slučaju je vrlo zanimljiv i sadržajan. Pozvani smo tu u širu selekciju, vidjet ćemo hoćemo li biti izabrani. Imat ćemo i specijalnu projekciju na Festivalu autorskog filma u Beogradu u studenom, to ti je također jako dobar festival, dobra ekipa koja se ozbiljno bavi filmom, to ti je super. I na Zagreb film festival bi također trebao otići.
Kada kreće distribucija filma u Hrvatskoj?
Ide 14. prosinca, premijerom u Zagrebu, a bit će jedna i u Splitu, naravno. Moji doma još nisu vidjeli film, mogu ga pogledati na Internetu, ali to nije to, volio bih da ga vide u kinu, vjerojatno će to bitu u kinoteci Zlatna vrata.
I što ti je sada najnapetije, usred svih ovih tvojih i gibanja tvoga filma?
Pa sad mi je najnapetije malo uživati, ha-ha! Gledati uokolo i upijati dojmove. Kao npr. na Paliću. Došao sam pred kraj projekcije i dok sam se približavao tom kinu na otvorenom, čuo sam gomilu pasa kako laju u tom mraku. Rekli su mi da su lajali za vrijeme čitave projekcije jer su ih iritirali zvuci filma, a gledatelji nisu znali više je li taj lavež stvaran ili je filmski, toliko su se ispremiješale te dvije dimenzije. Radi se o napuštenim psima, okupljenim u čopore, i tamo je to stvarno veliki problem, u Srbiji.Tako da ću se tome sada prepustiti skroz, tim raznim doživljajima i dojmovima, nemam više što. Film sada ima svoj život, nekima će se svidjeti, a nekima neće, ja tu ne mogu više ništa učiniti nego pratiti kako će se sve to odvijati. Ljudi u Paliću su film vrlo emotivno primili jer i oni, na neki način, žive tim životom pod opresijom sistema. Sada je sistem zaposjeo i njihov filmski savez, moraš biti član stranke, dio sustava itd.
Neke konkretne reakcije od gledatelja i novinara?
Bilo ih je dosta. Prišla mi je tako jedna novinarka i rekla mi da nju film podsjeća na Miloševićev skup u Novom sadu, ono pred početak rata, i kada je započela njegova jaka ideološka i ostala priprema. Tada su ljudi ostali bez novaca i nisu više mogli ljeti otputovati negdje na odmor, a Milošević je baš tada organizirao te svoje mitinge. Zanimljiva paralela. Vidjela je tada, kao mlada žena, tu manipulaciju ljudi od strane vladajućih, tu medijsku i ostalu kontrolu koju su imali, a imaju je i danas.
NADČOVJEK I LJUDI
U tom je trenutku naišao jedan moj prijatelj, filozof po vokaciji, a poduzetnik po lokaciji, i dodao par svojih opservacija našem razgovoru. Vrijedi ih citirati: Kako počinje Moderna? Nakon što, krajem 19. stoljeća, Nietzsche negira cijeli racionalizam, utvrđuje vječno vraćanje istoga, gdje se traži put za nadčovjeka Nadčovjek je onaj koji hoda po žici, na rubu, akrobata kojega odozdo gledaju mediokriteti. 100 godina kasnije Musk radi dva neurolinka; spaja mozak s umjetnom inteligencijom – i ima nadčovjeka! Ali cijeli taj problem ostaje isti jer nadčovjek bi trebao imati glavu Cezara, a srce Krista i to Musk i ekipa ne mogu riješiti! Reče moj korpulentni prijatelj i ode. Otkud on tu kad smo i mi tu (po prvi put!), ostaje pitanje na kojeg odgovor zna samo onaj u montažnoj sobi Ministarstva nebeskih poslova. Ja samo znam da savršeno radi svoj posao.
-Zanimljivo! Baš nam je ta Nietzscheova koncepcija vječnog vraćanja istog bila motiv filma. O vraćanje prošlosti u povijesti. To smo stavljali u sve materijale kojima smo predstavljali film raznim institucijama na natječajima.
Ajmo se malo spustiti na ovu tvrdu zemlju i spomenuti ljude koji su sudjelovali u produkciji filma, koji često ostaju u drugom planu iako bez njih filma ne bi ni bilo. Tko su oni?
Film je radila jedna mlada ekipa, to je produkcija „Eklektika“. Rea Rajčić i Tina Tišljar, producentice i Mia Gvozdić Michl, koja je bila izvršni producent konkretnog snimanja, a ono je bilo jako zahtjevno. Prve dvije su se bavile traženjem novaca, a to nije sve jer tu su i prijave na festivale, razgovori s distributerima itd. I njima su još pune ruke posla. Ja kao režiser snimim film i moje jedine obveze su davanje intervjua, oromocije itsl. Baš smo se čuli neki dan i ubile su se od posla; zaslužuju jedno veeeliko hvala! Film je timski posao i užasno je važna svaka karika u njemu. Bitno je da se ti ljudi razumiju, da su prijateljski, što ne isključuje i poneku svađu, naravno, pa i onu ozbiljnu. To je kao u familiji: bitno je da postoje ljubav, razumijevanje i optovanje. Jer inače se može dogoditi svašta zbog jedne nervoze, npr. u šminki glumaca, i da se onda stvori domino efekt i svi su napeti i ludi i cijeli dan se ne napravi ništa. Kod nas je to posebno važno jer nemamo puno novaca pa su ti međusobni odnosi na prvom mjestu. Naš je scenograf tako dva mjeseca živio u Lici i sakupljao i kupovao od seljaka potrebne rekvizite za male pare jer velike nismo imali da odemo u „Jadran film“ i tamo to sve sredimo. Pa smo išli na prijateljstvo, na dobru volju i entuzijazam.Tako je to kod nas.
„Are you talking to me“?! – pitao sam ga u sebi. Pa o toj samoj temi bih mogao snimiti cjelovečernji igrani film. Ili dokumentarni. Ali i za film o životu s malo novaca treba puno novaca. I tako se ta priča vrti u krug. A veliki novci se vrte oko velikih priča Tamo gdje se priče vrte oko novaca, njih nema, a priče su loše. Bruno i ja smo se tek dotakli te neizbježne naše teme i naša se priča nije vrtjela oko para. Pa zato nije ni bila loša. No, o tomu zadnju riječ imaju čitatelji.
Istaknuta fotografija: Ante Kuštre
