Neki ljudi su upućeni jedni na druge pa se, prije ili poslije, moraju sastati, suočiti i ozbiljno porazgovarati, govoreći jedan drugome istinu u kupaćim gaćicama tj. skoro skroz golu. Takav razgovor smo vodili Lordan Zafranović i ja, ovih sparnih dana u Splitu, ispod suncobrana, na plaži Ovčice, gdje se on locira s obitelji svake godine, kada dođe na dva, tri tjedna odmora. „Jedino tada sam im potpuno posvećen, šta ću, dobro me i trpe.“ Lordan je dobro istrpio sve moje cigarete koje sam popušio u tri sesije našeg „dužeg informativnog razgovora“, prekidanog samo kratkim ulascima u more, radi osvježenja. On je, od strastvenog pušača koji je guštao u svakom dimu, postao nepušač, po savjetu liječnika. Pa sada troši žvakače gume, kao na traci…
Naša relacija je počela – indirektno – prošlog stoljeća; mojim statiranjem u njegovom filmu „Muke po Mati“. Kasnije smo se družili s manjim krugom filmskih ljudi iz malog Splita, a dvojica su bila nezaobilazna: filmski redatelj, pjesnik i arhitekt Ivan Martinac i dramaturg i direktor „Marjan filma“ Svemir Pavić. Ponekad smo znali igrati poker u Martinčevom stanu, a često sjediti u kavani „Semafor“ i razgovarati, naširoko i naduboko, o filmskim temama. To su davni tempi pasati. Ivan i Svemir su umrli, a i naš splitski, filmski svemir je umro s njima. „Nemam za koga više raditi filmove“. Raspao se sav taj kontekst, „Marjan film“ – kao jedina producentska kuća iz Splita – nestao je bez traga i glasa, a knjiga filmovanja je spala na četiri slova: A.K. i L.Z.
Interesantno je da se moji inicijali nastavljaju na Lordanove i da zajedno pokrivaju svu – filmsku – abecedu, od prvog do zadnjeg slova (ako zanemarimo rogato „z“ tj. „ž“). Što bi to imalo značiti? Imam jedan odgovor, ali bi izgledao preuzetno pa ću ga preskočiti. I kvantno, kao Ante Quante, do/skočiti u ovovremenost: lani, u ovo doba godine, odigrao sam epizodnu ulogicu nedoklanog Cige u Lordanovom zadnjem filmu, iz četvrte repeticije i, po njegovim riječima, vrlo dobro. „Glumio si i leđima“ – kazao mi je en face. Dakle, moja (dosadašnja) glumačka karijera se smjestila između nevidljivog statiste u „Mukama po Mati“ do vidljivog Cige u zadnjem Lordanovom filmu (koji još nema pravog naslova pa ga čeka). Upotrijebiti riječ „karijera“, u mom je slučaju, naravno, auto-ironija. A splitska ironija bi bila, kada su mu ovdašnji prijatelji i kolege, spominjali „Lor dan u Black rocku“.
Jalov je trud pokušavati napraviti klasičan intervju s njim; tomu se opiru splitski viškovi u njemu i oko njega. A kako ih i ja imam, onda je to mission impossible. Stoga nismo ni pokušavali igrati uloge poznatog redatelja i žurnaliste koji peglaju još medijsku obvezu nego smo krenuli u razgovor kao na putovanje u nepoznato – pa dokle nas dovede! Usput smo otkrili neke stvari o nama samima koje nisu za javnost ali posljedično, preko njegovih filmova i mojih tekstova, u javnost ulaze i na nju djeluju. Te su stvari duboke pa su onda – u filmskoj i tekstualnoj prezentaciji – i pre/duge. I to nam je zajednički problem: dužina filma i dužina teksta. Tko će to, toliko dugo, gledati i čitati? Pa nam je sada montaža materijala nalik kirurškoj operaciji.
OPERACIJA ZDRAVOG TIJELA
„To ti je kao da imaš potpuno zdravo tijelo na operacijskome stolu i moraš mu odsjeći sve udove i organe bez kojih može. Može li bez jedne noge? Može. Reži je! Može li bez jedne ruke? I bez nje može! Može li bez jednog bubrega?! Vadi ga! I bez jednog uha može – odreži ga. I na koncu mu vadiš i jedno oko. Jer i bez njega može. I to ti je to i ja sam sada u toj fazi montaže. Pitaš zašto. Zato što film ne smije trajati četiri sata, koliki mu je prirodni tijek trajanja. Producent i publike traže svoje – skraćivanje! I ja se onda moram baciti na rezanje. A to boli“.
Koliko si me uputio, toliko znam: da i u tvom filmu ima rezanja i kidanja i izvađenih organa. Pa se sada filmu vraća njegov sadržaj u vidu kirurške forme. U filmu nož, u montaži skalpel.
U tv-seriji, u šest jednosatnih epizoda, to savršeno funkcionira. Ali ovo je film, a film je veći od televizije! Traži više, nudi više: film je ipak film!
Ovo je doba serija, svi su na njima. Filmove u kinima gledaju još samo kronični filmofili. Vremena se mijenjaju; danas mladi ne mogu pratiti neki sadržaj dulje od par minuta jer im odmah pada koncentracija. Mi smo svoju vježbali na filmovima koji su trajali po par sati i knjigama od par stotina stranica.
Da, jedan sat će morati van! Ali to nije lako – lišavati film zdravih organa i udova, to je bolno i mučno.
Muke po Lordanu?!
Ha-ha, dobro si rekao. Ovo je potpuni odmak od svega. Žao mi je što to nisam učinio prije jer bih sigurno snimio desetak filmova više.
Hoćeš reći da si ovim filmom otišao najdalje, bez zadrške, bez kalkulacije?
Pa da! Ne znam, ljudi mogu reći – kada pogledaju film – da je Zafranović manijak ili nešto slično. Nije me briga, nije važno. Važan je samo film!
SPLITSKA FILMSKA VATRA
U ovoj tvojoj žestini, toj filmskoj strasti koja u tebi gori, prepoznajem onu zažarenost, onu vatru koja je gorjela u Kino-klubu Split, odakle si ponikao. I pri tom se sjećam njegovih korifeja, primjerice pokojnog Ivana Martinca, koji je i umro od samozapaljenja unutarnjih organa. To su neke gotovo mučeničke figure pa nije čudno što sam jedan novinski tekst o njemu naslovio „Sv. Ivan od filma“…
S njima sam imao poseban odnos, znaš i sam. On nije znao raditi s glumcima, a znao je da mene slušaju, da znam izvući iz njih ono što filmu treba. Pa me je zvao, kada je snimao svoj prvi – i jedini – dugometražni igrani film „Kuća na pijesku“, da mu u tome pomognem, da mu asistiram. I ja sam, naravno, pristao; čak sam mu i neke glumce izabrao. Ali on je bio poseban lik, stvarno poseban. Tako je snimanje stajalo na mjestu najmanje sedmicu dana, možda i više, jer je on čekao glas odozgo da mu kaže kad da krene. Prošlo je par dana, ja sam ga pitao je li mu se glas obratio. Rekao je da je i da mu je kazao: „Piši, Ivane, piši“! I on je u nekoliko dana napisao par desetaka – ili par stotina? – soneta. Ali mu glas ništa nije rekao o nastavku snimanja filma. A kako sam ja profesionalac pa znam koliko je vrijeme u filmu skupo, kad su prošli svi ti dani bez glasa, Ivanu sam kazao: „Ja idem, a ti čekaj glas bez mene“.
Vas dvojica predstavljate dva pola splitske škole filma, lice i naličje iste medalje. On – filmski čistunac, puritanac katoličkog kova, a ti – filmski ljevičar, komunistički iskovanog obiteljskog backgrounda. I bili ste, kao takvi, ultimativni splitski, filmski tandem: spoj nespojivoga! Između vas dvojice, kao žarišnih točaka, smješteni su bili svi ostali filmski autori iz Splita. Ti si otišao u Prag, na akademiju – i još si živ i snimaš filmove, Martinac je ostao u Splitu – i umro je. A Split ste snimali obojica, obilno.
Da, to je točno. Vrlo interesantno je to što će, do kraja godine, u Londonu biti prikazana dva naša kratka filma, kao primjerci svjetske filmske avangarde 20. stoljeća. Njegov „Monolog o Splitu“ i moj „Ljudi u prolazu“.
On i jest monologizirao, a ti si čovjek dijaloga. On je bio vjernik, a ti si humanist, nisi religiozni tip čovjeka. Pa su kod tebe u naslovu prolazeći ljudi, a kod njega neprolazni Split. I uskoro ćete biti predstavljeni, u paru, filmskim znalcima i javnosti u Londonu. A to će biti retrogradno priznanje vama kao filmskim avangardistima, koje njihova vlastita sredina nije mogla, kao takve, sagledati pa onda ni valorizirati.
Jebiga, to je tako.
(nastavlja se)
