Ove je srijede, 28. kolovoza, u Opatiji održan drugi dan 22. Liburnia Film Festivala. Nakon sjajnog prvog dana, sljedeći je nastavio istim tempom.
Prvi dio filmskog programa drugoga dana održan je u Villi Antonio, gdje su premijerno održane projekcije filmova „Nedjeljne kronike“ (redateljica Maja Ležaja), „Oživjeti djeda“ (redateljica Sandra Sterle) i „Šume šume“ (redateljica Renata Poljak).
Drugi je blok dokumentaraca prikazan na Ljetnoj pozornici, a činile su ga premijere „Neptunove nevere“ (redateljica Katarina Stanković), „Motela“ (redatelj Filip Mojzeš) i „Kuća bez krovova“ (redatelj Jakov Torić). Ova su tri filma tematski povezana, gdje su glavni akteri obični ljudi koji se pokušavaju nositi s uzburkanim promjenama koje vrijeme, ali i moderno doba općenito donosi sa sobom.
„Neptunova nevera“ je hrvatsko-srpsko-poljska koprodukcija čija je glavna tema proces gentrifikacije i privatizacije na otoku Visu. Film se dotiče povijesti Neptuna, tvornice za preradu ribe stvorene po završetku Drugog svjetskog rata spajanjem manjih tvornica u Komiži i njegovoj propasti koju su sa sobom donijele tranzicija iz socijalizma u kapitalizam kao i privatizacija. U središtu pažnje filma su životi običnih ljudi i žitelja Komiže, za koje je ribarstvo i dalje temeljni element svakodnevice iako im napušteni i oronuli kompleks Neptuna u središtu mjesta predstavlja rak-ranu. Ovaj sukob tradicije i modernoga redateljica pojačava i kontinuiranim izmjenama između starih snimaka ribara iz šezdesetih godina prošlog stoljeća koji u tišini obavljaju svoj posao s novim snimkama mještana koji u nešto intimnijem okolišu govore o važnosti održavanja tradicije i međusobne komunikacije između ljudi. Osim snimaka, čest element su i stare narodne pjesme koje pojačavaju osjećaj nostalgije u gledatelju. Nova hrvatska stvarnost u primorju u filmu je prikazana kao stalan sukob između proširenja turističke ponude i stvaranja bilo kakvog oblika održivog razvoja te su tako u filmu, osim mještana, prikazani i razgovori s hrvatskim filozofom Srećkom Horvatom kao i Philipom Vermeulenom, vlasnikom zapuštenog kompleksa Neptuna, ali i sukobi u gradskom vijeću Grada Komiže između gradonačelnice i mještana. Komiški su ribari predstavljeni kao „baštinici kolektivnog pamćenja“, a sudbina Neptuna i ribarstva na Visu i dalje su u svojevrsnom limbu na samome kraju filma.
„Motel“ se bavi temom motela Plitvice na zapadnoj obilaznici Zagreba. Ovaj je motel po završetku izgradnje i otvaranju 1984. predstavljao jedan od najmodernijih objekata u Jugoslaviji. Kao i većinu drugih socijalističkih poduzeća, tranzicija iz socijalizma u kapitalizam dovela ga je na rub raspada. Sniman za vrijeme pandemije, ovaj se film stilistički uvelike razlikuje od „Neptunove nevere“ jer više nalikuje igranom filmu negoli dokumentarcu. Tišina je glavni način prenošenja informacija, s čestim scenama radnika koji ili zalijevaju cvijeće, usisavaju podove hodnika, ravnaju plahte ili popravljaju stropove iz kojih curi voda. Jedina scena s dijalogom je sastanak šefa poduzeća i radnika, gdje se ne daje prevelika nada u šanse poduzeća za njegovim opstankom. Stacionarni kadrovi su česti, s naglaskom na zanimljive geometrijske oblike koji su bili karakteristički u dizajnu interijera motela. Potrebno je napomenuti i upečatljivu odluku redatelja da se u jednoj sceni gdje se prikazuje noćni interijer čuje i pjesma Doris Dragović „Željo moja“ kako odjekuje negdje u daljini, čime je na zanimljiv način spojen tekst pjesme i sveprisutna poruka filma. S nedavnim vijestima da je otpočelo rušenje ovoga motela u kolovozu ove godine, ovaj je film tako postao jako važan povijesni izvor za izgled motela Plitvice, kao i jedan jedinstveni prikaz tranzicije koja je dokrajčila velik broj nekadašnjih velikih poduzeća bivše države.
„Kuće bez krovova“ je kratkometražni dokumentarac esejističkog tipa koji u svega sedam minuta trajanja uspijeva puno toga reći. Priča ovoga filma na pristupačan način dočarava život pojedinca iz mlađih generacija u suvremenoj Hrvatskoj. Tako je tridesettrogodišnji protagonist u svom uvodnom monologu predstavio svoj život kroz puke povijesne činjenice, gdje mu je najranije djetinjstvo obilježio Domovinski rat, predpubertetsko doba napadi na Blizance u SAD-u, a odraslo doba pandemija Coronavirusa. Tako mladi čovjek nije definiran onime što je on sam stvorio ili učinio, već onime što je izvan njegove moći ili utjecaja. Osim toga, učestali element filma je i naratorovo spominjanje nezamislivo visokih cijena stanova i kuća, tako da je odgovor na njegovo stambeno pitanje činjenica da i dalje živi sa svojim roditeljima jer si ne može priuštiti svoj stan, tj. kuću s plaćom koju ima. Također je zanimljiva i šaljiva konstatacija naratora pri kraju filma da „kad je kuća gotova, onda čovik umre. Tako kažu Kinezi ili Indijci.“
Završni blok dokumentaraca prikazanih na Ljetnoj pozornici bili su „Galeb“ (redatelj David Lušičić) i „Brod“ (redatelj Elvis Lenić), koji su govorili o još jednom pokušaju rekonstrukcije Galeba i propadajućeg pulskog brodogradilišta Uljanik. Posjetitelja je bilo mnogo, što je bilo vidljivo iz punih sjedala širom Ljetne pozornice, a i reakcije publike su bile i više nego pozitivne, te je svaki dokumentarac bio otpraćen s velikim pljeskom.
Istaknuta fotografija: Aleš Suk
#Filmski festival #LFF #Liburnia film festival #Opatija
