Audio knjige relativno su svjež i zanimljiv fenomen. Autor ili autorica napiše djelo koje u govorenom obliku, zajedno s popratnom glazbom u pozadini, traje kojih sat vremena pa i više od toga. Nedavno je i ovdašnja Tea Tulić dobila priliku predstaviti svoje Strvinare staroga svijeta u formi audio knjige. Ovoga puta radi se o Gdje smo ovo, pričaj mi Sare Renar i Barbare Delać s tekstom o iskustvu boravka u Berlinu. To iskustvo ne suprotstavlja se doživljaju određenog prostora i vremena, no da bismo mi drugi, čitatelji i promatrači, doživljaj uopće doživjeli potrebna je distanca iskustva i forma koja oblikuje taj doživljaj. Usput, netko je s pravom ustvrdio da je za upoznati (vele)gradsko otuđenje dovoljna vožnja javnim prijevozom. To je svakodnevica u kojoj nema komunikacije ili je ona odbojna i nepoželjna.
Tekst Barbare Delać na svoj je način poema pa u stihovima pripovijeda i iznosi osobno berlinsko iskustvo. Kao da se ruga i u isti mah otrežnjuje od prostodušnih i svakodnevnih zabluda: „pu, spas za sve nas”. Dotiče se briga našeg vremena, ali bez općih mjesta i stereotipa. Senzibilni su to stihovi iskazani gotovo ravnodušnim glasom. Otuda njihova fina i pogođena ironija. Delać o svojem iskustvu ne govori kao o nečemu izvanrednom, njezine su pjesničke slike prizori svakodnevice masovnih razmjera, radikalnog usporavanja percepcije koja niti ne očekuje više iznenađenja. „Primjećujem u metrou/ vlada kriminalistički žanr/ cijeli voz je potencijalno/ mjesto zločina” – ovakva pogođena percepcija detalja provlači se uzduž cijele audio knjige ovih dviju autorica.
Dovoljno je poslušati i pogledati snimku Gdje povlačiš crtu Sare Renar s nastupa u Vintage Industrial klubu. Postoje barem tri verzije te pjesme i na njima se lijepo vidi koliko autorica radi na sebi i svojim pjesmama; što je isprva bila dopadljiva, skoro poletna ili bezbrižna trominutna pop pjesma, s vremenom je uživo postala petnaestominutna izvedba u kojoj važnog udjela imaju Zdeslav Klarić i dvoje glumaca, Dora Lipovčan i Ivan Lalić. „Problem je što hoću da mi je dobro kada povučem crtu”. Povući crtu je ovdje istoznačno s neprijelaznom granicom. Ili: „Ne misliš kao mi, onda griješiš”. Ili „Linija manjeg otpora, za pičkice”. Ili „Linija – razmak, linija – razmak, linija – razmak, linija, razmak, razmak …”. Ili „Što zna moja glava kada hoću obaviti 50. 000 stvari odjednom”. Sve su to pogođene izražajne mogućnosti. Umjetnost detalja. Već na početku ove izvedbe čuje se groteskan hihot koji najavljuje da hihotu ima malo mjesta. No Renar nije do širenja pesimizma koliko da toga da svakodnevnom iskustvu dade pogođenu formu. (Ne treba zaboraviti, Renar je po obrazovanju arhitektica, gradi čak i kada se čini da ruši.) I zato ne bježi od šumova u komunikaciji. I zato usporedba s npr. Laurie Anderson nije promašena, dovoljno je poslušati O Superman i pri tome zanemariti stilske razlike te prepoznati sličan ironičan nerv senzibiliteta. Zanimljivo, među suradnicima Renar jest i Vedran Peternel koji je u sličnoj prilici bio suradnik i Ivane Sajko.
Suradnja Renar i Delać protječe na Gdje smo ovo, pričaj mi u umjetnički posrećenoj disharmoniji. Estetika 19. stoljeća isticala je umjetničku cjelinu i njezin sklad, ali to je u gestama prizemljivanja 20. stoljeća i nadalje bilo osporeno. Radi se u prvome redu o razini i ništa manje načinu percepcije, drukčijem i izmijenjenom senzibilitetu. Povodom već spomenute Tee Tulić bilo je opravdano rečeno da su ljudska bića (D. Beganović) na svoju štetu ograničenih mogućnosti pa onda štetna i za same autore te njihovu publiku. U takvoj perspektivi ne valja se ipak dati smesti.
