Najvažnije je kako nešto započne i kako završi; tako je još važnije tj. bitno je. Prvi dojam nas privlači (ili odbija), a s posljednjim odlazimo: konac djelo krasi ili ga poružnjava. Prvi dojam s otvaranja 30. Festivala autorskog filma u Beogradu bio mi je sjajan: Festival su službeno, a na potpuno neslužben način, otvorili jedan dječak i jedna djevojčica. On je reko: „Dobro veče“, a ona je kazala „Festival je otvoren!” I onda je to dvoje malih glumaca, iz kratkog igranog filma „Pogled na svet“ Marka Đorđevića, prikazanog netom prije, otrčali s pozornice, dok ih je pratio topli pljesak mnogobrojne publike, dirnute tom dječjom jednostavnošću i neposrednošću.
Toplina i iskrenost su zračile i prethodnih kratkih govora Igora Stankovića, direktora Festivala, Srđana Vučinića, umjetničkog direktora i Srđana Golubovića, predsjednika Savjeta festivala. To izlazi samo iz onih ljudi koji zaista vole to što rade, a to je u ovom slučaju Film. A kako je ta njihova ljubav zaista velika, veliko je i početno slovo riječi film. Imao je pravo Bruno Anković kada mi je ovog ljeta u Puli preporučio da svakako dođem na ovaj Festival jer ga „vodi odlična ekipa i prikazuju sjajne filmove“. I evo me sada ovdje, u prvom redu gledališta (pored snimatelja Gorana, asistentice Jadranke i redatelja Lordana), a navikao sam promatrati igru iz pozicije golmana, gledati predstave i filmove iz zadnjih redova, a u osnovnoj i srednjoj školi sam uvijek sjedio u zadnjoj ili predzadnjoj klupi.
I obično bih stizao zadnji, a ponekad i u posljednji čas. Pa tako i sada, prvi put sam na Festivalu koji je započeo još 1994. i ovo mu je 30. rođendan. Na istom sam onom mjestu gdje je davne 1987, na 34. festivalu jugoslavenskog dokumentarnog i kratkometražnog filma, bio prikazan moj prvi kratki igrani film „Da capo al fine“, u produkciji „Marjan filma“ iz Splita. Tada je to bila dvorana Doma sindikata, a sada je to kompleks dvorana MTS, opremljenih vrhunskom tehnikom, u skladu s novim vremenom i njegovim standardima. Kroz sve to novo uspijeva mi se probiti u prisjećanje nešto staro: pamtim da je moj film bio dobro primljen i da me je Milan Vlajčić uvjeravao da je čak vrlo dobar. A ondašnji službeni filmski kritičar „Slobodne Dalmacije“ ga je, nakon prve rečenice (koja je započinjala s „Pred krcatom dvoranom kinoteke Zlatna vrata…“), sasjekao od glave do repa (što, na latinskome, naslov filma i znači). A sada čekam/o da započne, venecijanskim zlatom nagrađeni, Almodóvarov film „Susjedna soba“…
DIZAJN I PROTEZA
Tilda Swinton i Julianne Moore su velike glumice, njihova lica su posebna (naročito Tildino), zvijezde su trajnog sjaja. I John Turturro je velika glumačka faca. Ali postaviti sav svoj film (u trajanju od 106 minuta) na taj glumački tronožac i ispuniti ga tolikim brojem krupnih planova i ozbiljnih dijaloga – to je, po meni, prebaciti većinu filmskog tereta na tuđa (glumačka) leđa, a sebe rasteretiti od redateljskog naprezanja u iznalaženju inovativnih rješenja. Almodóvarov svaki novi film, kako se nove kombinacije, dodajući im sve ozbiljnije tematske sastojke ali ih ne uspijevajući učiniti on približava starosti i konačnim pitanjima (koja traže beskonačne odgovore) biva sve ravnijim, jednoličnijim i manje zanimljivim. U ovoj fazi svoje karijere, doima mi se filmskim cocktail-majstorom koji, od svojih starih, poznatih sastojaka, miješa nove kombinacije, ne uspijevajući postići onu opojnu, dobitnu kombinaciju koja je resila njegove prve filmove.
I u formalnom, naročito kolorističkom, smislu su mu filmovi nalik onim popularnim cocktailima koje se spravljaju i piju na ljetnim praznicima i provodima: red nekog zelenoga, pa sloj nekog crvenog alkohola, prst azurno plavog, dvije-tri kocke leda i komadić nekog žutog ili narančastog voća na rubu čaše i eto vam filma za lagano ispijanje koje ne opija niti izaziva ikakvu mučninu. Iako se radi o ozbiljnim stvarima (ide dovoljno duboko niti dovoljno visoko – do neba metafizike – da bi vas išta od toga zaboljelo i potreslo temelje montažne kuće vaše egzistencije). Sve je tu, naime, isuviše lijepo za oči, a i za uši (zahvaljujući ozbiljnim citatima ozbiljnih utora, autora, primjerice V. Wolf i J. Joycea), pažljivo dizajnirano, kostimirano i našminkano da bi išta moglo poletjeti u nebo ili se spustiti do paklenih dubina. U takvome svijetu eutanazija je najbolji, najljepši i najslađi happy end. Vidio samo jedan kadar u kojemu se ništa ne govori.
Sam Almodóvar priznaje da se u njegovim filmovima puno priča, u ovome pak previše. Lordan Zafranović mi je rekao da je vidio samo jedan kadar u kojemu se ništa ne govori. Podebljavam: tu se zapravo radi o brbljavosti! Nije bitno o čemu se tu govori, može se brbljati i o konačnosti, ratu, klimatskim promjenama, smrti. Kada to radi Woody Allen, on to izvodi s humorom, ironijom, duhovitom nepretencioznošću koja šarmira. A naš Pedro je sklon sentimentalnosti, ne zna se šaliti sa svojim godinama i onim pitanjima koje one donose, muči ga nostalgija za partijanjem u mladosti i svakodnevnim seksom. No, to je njegov privatni problem (kojeg eksplicira kroz usta John Turturra), koji će naići na razumijevanje i odobravanje mnogih jer i njih muči ista tako diktira vladajući trend, a Almodovar je brend koji se zna akomodirati trendu. Kako bi drugačije i moglo biti kad ti filmski likovi, kao i većina svijeta koji ih gleda, žive po strani od vjere, pa čak i puke religioznosti, kad nemaju nikakvo metafizičko duhovno stajalište koje upućuje na smisao života, čak ni pred njegovim samim krajem. Njihova ultimativna težnja je stoga nužno ova: izbjeći patnju i bol rastanka od tjelesnoga života i svijeta.
„Susjedna soba“ je vješto dizajniran film, u prepoznatljivom almodovarovskom stilu, političko korektnog držanja i kazivanja, i to bi mu se sve moglo progledati kroz prste. Takav je, nasjetnog lešinara koji je očerupao najprepozime, duh vremena, takav je vladajući trend. A Almodóvar je brend koji se zna akomodirati trendu. Malo gay etike i estetike, malo ekologije, malo rata (u Iraku i Bosni), malo samoće i otuđenosti, malo grižnje savjesti i puno boja i riječi i – sjedi, pet! Odlično obavljen domaći rad (prvi u cijelosti na engleskom jeziku); ne može te mimoići nagrada na nekom festivalu A kategorije, a odaziv publike je zagarantiran. Kao što je Tilda Swinton, pri samom kraju filma, besprijekorno našminkan i odjeven leš, tako bismo mogli sagledati i ovaj film: kao corpus mortus perfectus. A njegova redatelja (bolje reći – dizajnera) kao sjetnog kondora koji je počupa najuočljivija pera iz svojih prethodnih filmova i pokljucao najopćenitija mjesta današnje zapadne kulture i civilizacije te sve to uredno posložio u perjanicu za postmoderne glave.
Njegov zadnji uradak vidim kao film s pro-tezom! U njemu on iznosi svoje teze (o ljubavi, seksualnosti, ekologiji, civilizaciji, smrti…), gađa svoje omiljene mete (moral, crkvu) i plasira svoja uvjerenja, krijući se iza krupnih planova lica svojih glumica i citata svojih omiljenih pisaca. Po svemu tomu sudeći, njemu – budući da je gay – daleko više leže veselije teme i tonovi, komedija i transvestija, a ne drama (o starenju i umiranju). Kao što reče njegov filmski antipod Clint Eastwood: „Starost nije za pičkice.”
Istaknuta fotografija: Marko Moljković, Festival autorskog filma Beograd
#Almodovar #Ante Kuštre #Festival autorskog filma u Beogradu #Film #Susjedna soba
