Prošlog je petka u prostorima Galerije Laurus u Lovranu održano zanimljivo i provokativno predavanje o suvremenim emancipatorskim pokretima i argumentima kojima se ovi pokreti služe. Predavanje je organizirano u sklopu projekta popularizacije znanosti i promocije demokratske deliberativne kulture Coffeehouse Debates koji se već deset godina provodi na području Opatije, Rijeke i Lovrana, a održao ga je Elvio Baccarini, redoviti profesor u trajnom zvanju sa Filozofskog fakulteta u Rijeci.
Predavanje provokativnog naslova „Ostvaruju li emancipatorski pokreti snove konzervativaca?” započelo je definiranjem nekih ključnih pojmova kako bi se unaprijed izbjegli neki nesporazumi i kako bi svi okupljeni imali jasniju percepciju o čemu se govori. Emancipatorske pokrete je Baccarini opisao kao društvene pokrete koji teže oslobađanju pojedinaca ili skupina od različitih oblika potlačenosti, diskriminacije, nepravde ili ograničenja koja im nameću društvene, političke, ekonomske ili kulturne strukture. Ovi hvalevrijedni pokreti nastoje osigurati ravnopravnost, slobodu i dostojanstvo za sve članove društva te zagovaraju razne zakone i javne politike kojima se osigurava stvaranje egalitarnijeg i inkluzivnijeg društva. Problem koji predavač uočava sa suvremenim verzijama ovih pokreta, a o kojem će biti više riječi kroz čitavo predavanje, je učestalo zanemarivanje raznih oblika ekonomske i financijske deprivacije, odnosno inzistiranje na temama vezanim uz kulturne različitosti i društvene identitete koji se guraju u prvi plan. Iako su i ove teme svakako aktualne i relevantne, zastupnici brojnih suvremenih emancipatorskih pokreta pretjerano pojednostavljuju složene društvene probleme i propuštaju diskriminaciju razumjeti kao heterogenu pojavu koja se može protezati kroz različite sfere života pojedinca. Tako, primjerice, netko može biti u lošem i društveno zakinutom položaju zbog svog spola, seksualne orijentacije ili religije, ali može biti u društveno povlaštenom položaju s obzirom na svoj financijski status, stupanj obrazovanja ili životnu dob (naravno, jednako su moguće i obrnute situacije). Ključno je razumjeti kako i koliko različiti oblici diskriminacije negativno utječu na mogućnosti zahvaćenih pojedinaca, te je (s obzirom na to) nužno fokus staviti na one koje značajno oštećuju pojedince te u velikoj mjeri ugrožavaju njihova prava i slobode (kao i njihovu mogućnost da se ta prava i slobode realiziraju).
S druge strane, Baccarini konzervativcima smatra one koji zastupaju ideje o neizmjenjivosti kulture i identiteta. Polazeći od važnosti očuvanja tradicije i promicanja kulturnog nasljeđa, konzervativci izražavaju skepticizam prema promjenama te vide zajedničku kulturu kao temelj identiteta neke zajednice. Pri tome ponekad nastupaju neliberalno, ograničavajući prava i slobode nekih pojedinaca kako bi se očuvali tradicionalne vrijednosti i načini života. Primjerice, neke manjinske grupe nastoje zabraniti ili ograničiti doseg kvalitetnog obrazovanja za svoju djecu, tvrdeći kako im znanja koja se stječu u višim razredima osnovne ili u srednjoj školi nisu potrebna za njihov tradicionalni način života, te izražavajući zabrinutost kako će obrazovanje navesti mlađe članove manjinske grupe da je napuste. Baccarini je (očekivano) kritičan prema ovakvim neliberalnim praksama te upozorava kako neke od njih proizlaze upravo iz ideje neizmjenjivog identiteta koju konzervativci prihvaćaju.
Objasnivši značenje pojmova iz samog naslova, Baccarini je predavanje usmjerio prema njegovoj glavnoj temi, obradivši je kroz slučaj Oli Londona, britanskog influencera i obožavatelja K-popa koji je prošao kroz 18 plastičnih operacija (koje su koštale preko 200.000 dolara) kako bi izgledao poput Park Jimina, člana korejskog boy benda BTS. Iako rođen u Ujedinjenom Kraljevstvu kao bijelac, London se počeo izjašnjavati kao Koreanac i kao pripadnik žute rase. Uz to, život Oli Londona obilježen je i promjenama u rodnom izjašnjavanju: muškog spola i izjašnjavajući se kao muškarac od djetinjstva, London je 2022. preuzeo ženski rodni identitet da bi krajem iste godine odustao od svog transrodnog identiteta i počeo se izjašnjavati kao muškarac. Zanimljivo je, smatra Baccarini, kako su brojni zastupnici emancipatorskih pokreta prihvatili promjenu njegovog rodnog identiteta, ali su izrazito oštro osudili i kritizirali njegovu transrasnost (odnosno njegovo deklariranje kao pripadnik rase u kojoj nije biološki rođen). Upravo u ovoj reakciji leži nekonzistentnost pristupa emancipatorskih pokreta koja ih vodi prema konzervativnim pretpostavkama. Problem je, smatra predavač, dvostruk.
Prvo, zastupnici emancipatorskih pokreta pozdravljaju i prihvaćaju Londonovu tranziciju u ženski rodni identitet tvrdeći da je ovime britanski influencer ostvario svoje pravo „ja” i uskladio svoj društveni identitet sa svojim pravim, izvornim identitetom. Kroz rodnu tranziciju, rekli bi oni, London je konačno postao ono što je oduvijek bio. Međutim, upozorava Baccarini, ovakve tvrdnje kojima se nastoji podržati njegova rodna tranzicija zapravo leže na konzervativnim pretpostavkama – na ideji nepromjenjivog identiteta neke osobe. Zastupnici emancipatorskih pokreta će ustvrditi kako je London zapravo žena, i kako joj je rodna tranzicija omogućila da realizira svoj stvarni identitet. Argumentirajući na ovaj način, oni preuzimaju konzervativne ideje o trajnom i neizmjenjivom identitetu osoba.
Drugo, zastupnici ovih pokreta oštro kritiziraju Londonovu transrasnost – smatraju kako je njegovo izjašnjavanje kao pripadnik žute rase izrazito uvredljivo za povijesno potlačenu grupu ljudi budući da trivijalizira njihov složeni identitet. Uz to, Londonu se zamjera što želi prihvatiti samo neke (pozitivne) stvari vezane uz svoj novi rasni identitet, dok zanemaruje i izbjegava neke druge (negativne) stvari vezane uz povijesnu diskriminaciju i manje mogućnosti koje su imali pripadnici te rase. Uz to, optužuje ga se za kulturalnu aproprijaciju, usvajanje ili korištenje elemenata jedne kulture od strane pripadnika druge kulture, često na način koji je površan, izvan konteksta ili bez razumijevanja dubljeg značenja tih elemenata. Slično se zamjera i brojnim suvremenim pjevačima ili glumcima kada naprave frizure koje su karakteristične za neke potlačene kulture ili kada nose modne dodatke koji potječu iz nekih marginaliziranih kultura. Naglašavajući kako kulturalna aproprijacija uistinu može voditi u ekonomsku eksploataciju ili u narušavanje društvenih temelja samopoštovanja kod članova manjinske kulturne zajednice, Baccarini međutim ne vidi ništa problematično u samoj praksi preuzimanja nekih elemenata drugih kultura, čak i kad su one povijesno potlačene ili diskriminirane. Naime, ukoliko prilikom korištenja elemenata drugih kultura dođe do eksploatacije ili do narušavanja društvenih temelja samopoštovanja, ova je prakse problematična upravo zbog toga – jer je eksploatirajuća ili štetna, a ne zato jer koristi elemente drugih kultura. Dapače, smatra Baccarini, osuđivanje kulturalne aproprijacije (kada ista nije ekonomski eksploatirajuća ili štetna za društvene temelje samopoštovanja) od strane brojnih suvremenih emancipatorskih pokreta temelji se na konzervativnoj ideji da je kultura nešto cjelovito (što se ne može ili ne smije staviti na manje elemente), nešto fiksno i nepromjenjivo. Ovakvim nastupanjem ljudi koji nastupaju kao progresivni ponovo preuzimaju konzervativne premise i konzervativno shvaćanje kulture kao nečeg nepromjenjivog, statičnog i nedjeljivog.
Nakon predavanja uslijedila je duga i produktivna rasprava u kojoj su okupljeni postavili više pitanja i podijelili svoja razmišljanja, zahvativši brojne povezane teme i razne aktualne slučajeve. Organizatori iz opatijske Udruge za razvoj kulture mladih „Kulturni front” zahvalili su svim sudionicima i najavili početak zimske stanke te nastavak novih projektnih aktivnosti početkom veljače.
Istaknuta i druga fotografija: Sanja Prodan
#Coffeehouse Debates #Elvio Baccarrini #Galerija Laurus #Lovran #Ostvaruju li emancipatorski pokreti snove konzervativaca?
